Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2596/18 (G. J.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2596/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-2596/18, rješavajući apelaciju Grozdane Jevrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Grozdana Jevrić protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 K 043177 17 Kž2 od 21. decembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Grozdana Jevrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja, koju zastupa Rato Runjevac advokat iz Trebinja, podnijela je 4. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 K 043177 17 Kž2 od 21. decembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom, apelantici je izrečena sudska opomena za krivično djelo laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske, a u vezi sa članom 9. stav 2. istog zakona.
3. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da se apelantičinom žalbom neosnovano ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka koja se ogleda u nedostatku prijedloga za gonjenje. Naime, Okružni sud je ukazao da je predmetnom optuženicom apelantici stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela iz člana 155. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske, a da je prvostepeni sud u rješenju predmetno krivično djelo lake tjelesne povrede prekvalifikovao na lakši oblik djela iz iz člana 155. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske na način da je apelantica počinila djelo u prekoračenju granice nužne odbrane. Dalje je ukazano da i sama odbrana ne spori činjenicu da je oštećena (M.Đ.) prvobitno podnijela prijedlog za gonjenje apelantice. Međutim, navedeno je da branilac apelantice smatra da je prvostepeni sud bio u obavezi da prije donošenja prvostepenog rješenja od oštećene traži potvrdu saglasnosti za gonjenje iz razloga što je javni tužilac optužnicu podigao za krivično djelo iz člana 155. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da je navedeno stanovište neprihvatljvo u situaciji kada je oštećena već podnijela prijedlog za gonjenje apelantice te da se nepotrebnim ukazuje da se takav prijedlog ponovo ispoljava i to samo zbog činjenice da je optužnica glasila na kvalifikovani oblik djela iz stava 2. pomenutog člana. Takođe je navedeno da nije osnovan ni žalbeni prigovor branioca apelantice kojim se ukazuje na prekoračenje optužnice. Naime, Okružni sud je istakao da je predmet optužbe događaj, a ne njegov opis u optužnici koji ne vezuje sud, te da zbog promjene činjeničnog opisa optužnog akta nije dovedeno u pitanje postojanje objektivnog identiteta optužbe i presude jer se presuda uprkos toj promjeni odnosi na isti događaj. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao da sud može izmijeniti opis djela dat u optužnici da pri tome ne prekorači optužbu sve dok izmijenjeni opis ostaje u granicama činjeničnog stanja optužnice. U konkretnom slučaju, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud apelanticu oglasio krivom za djelo iz optužnice ali da drugačija kvalifikacija odgovara usvojenom činjeničnom opisu, slijedom čega je nova pravna kvalifkacija povoljnija za apelanticu od one u optužnici, te da prema tome optužba nije prekoračena. Okružni sud je istakao da je kvalitet dokaza od strane optužbe poslužio kao osnov prvostepenom sudu da na pouzdan način utvrdi da je apelantica postupajući na način bliže opisan u izreci prvostepenog rješenja ostvarila sva obilježja djela koji joj se stavlja na teret. Naime Okružni sud je ukazao da navedeno iz razloga što obilježje predmetnog djela čini narušavanje zdravlja ili tjelesno povređivanje drugog. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na kojaese apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević