Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3397/17 (J. D. i S. D.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Povrat stana
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3397/17

Apelacija

Odluka o meritumu

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3397/17, rješavajući apelaciju Jadranke Drašković i Slobodana Draškovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. svibnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Jadranke Drašković i Slobodana Draškovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 054570 15 Rev od 20.

lipnja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 054570 13 Gž od 18. lipnja 2015. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 054570 09 P od 27. travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 P 054570 09 P od 29. travnja 2013. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jadranka Drašković i Slobodan Drašković (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Zajednički odvjetnički ured Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac iz Mostara, podnijeli su 8. kolovoza 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 054570 15 Rev od 20. lipnja 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 054570 13 Gž od 18. lipnja 2015. godine, Dopunske presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 054570 09 P od 27. travnja 2015. godine i Presude Općinskog suda broj 58 0 P 054570 09 P od 29. travnja 2013. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Aluminijskog kombinata d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi ili tuženi) i od Grada Mostara (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) zatraženo je 13. ožujka 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i prvotuženi su u razdoblju od 18. do 28. ožujka 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju, dok drugotuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelanti su 8. srpnja 2009. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu protiv tuženih kojom su tražili da sud utvrdi da su apelanti podnijeli zahtjev za otkup stana u Mostaru (u daljnjem tekstu: predmetni stan), da sud utvrdi da je zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u Mostaru 21. siječnja 2004. godine između prvotuženog kao prodavatelja i apelanata kao kupaca, da se utvrde kao bitni elementi za utvrđenje cijene na određeni način, te da sud donese presudu koja će zamijeniti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana.

6. Postupajuća sutkinja Općinskog suda Azra Šunje je u predmetnom postupku održala pripremno ročište 18. ožujka 2010. godine, nakon čega su pripremna ročišta, zakazana za 27. travnja, 2. svibnja, 31. kolovoza i 11. studenog 2010. godine, odgađana zbog toga što nisu bile ispunjene procesne pretpostavke za održavanje ročišta (punomoćnik apelanata proširio tužbu i zbog neuredne dostave prvotuženom), dok je ročište zakazano za 7. prosinca 2010. godine odgođeno zbog odlaska postupajuće sutkinje na novu dužnost. Kako je postupajuća sutkinja Azra Šunje imenovana za sutkinju Kantonalnog suda predmetni spis je raspoređen drugom sucu (Bajro Avdić), koji je ročište za glavnu raspravu održao 29. ožujka 2012. godine. Apelanti su na pripremnom ročištu od 24. siječnja 2013. godine postavili i „alternativni“ tužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi pravno valjanim u svim elementima ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 21. siječnja 2004. godine.

7. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 054570 09 P od 29. travnja 2013. godine (stavak I. izreke) odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su kao kupci podnijeli zahtjev tuženom kao prodavatelju za otkup predmetnog stana na kojem postoji stanarsko pravo, a da tuženi nije zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana. Istom presudom je odbijen kao neutemeljen i „alternativno“ postavljeni tužbeni zahtjev kojim su tražili da se utvrdi da je pravno valjan u svim bitnim elementima ugovor o kupoprodaji predmetnog stana zaključen u Mostaru 21. siječnja 2004. godine između prvotuženog kao prodavatelja i apelanata kao kupaca, slijedom čega se predmetni stan na temelju navedene presude ima upisati u zemljišne knjige u korist apelanata kao vlasnika s dijelom 1/2 bez tereta. Predmetnom presudom je odbijen i tužbeni zahtjev kojim su tražili da se tuženi obveže nadoknaditi im troškove parničnog postupka. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

8. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio sve relevantne okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da su apelanti prije rata živjeli u predmetnom stanu na kojem je apelant Slobodan Drašković bio nositelj stanarskog prava, da mu je predmetni stan kao uposleniku dodijelio pravni prednik prvotuženog „Energoinvest“ Sarajevo RO EAL – u osnivanju. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da su apelanti predmetni stan napustili u rujnu 1994. godine, da su ga ostavili na korištenje zakupcu Nermani Marić, koja ga je 2003. godine napustila i ključeve od stana predala nadležnoj službi u Općini Stari grad – Mostar. Općinski sud je utvrdio da apelanti od napuštanja stana žive u Americi, da su u stanu od njihovog odlaska u inozemstvo privremeni korisnici, te da od napuštanja stana nisu bili u njegovom posjedu, niti je izvršen povrat posjeda stana. Pored toga, Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da su apelanti 2004. godine podnijeli zahtjev prvotuženom za otkup predmetnog stana. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je utvrdio da je predmetni stan dodijeljen na privremeno korištenje na razdoblje od šest mjeseci porodici H. K. jer apelant kao nositelj stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u roku predviđenom člankom 5. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da je stan pod upravom nadležne općinske službe. Općinski sud je utvrdio da apelanti nisu nikada podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana, te da se predmetni stan koristi kao alternativni smještaj. Općinski sud je također utvrdio da su apelanti tijekom postupka kao dokaz ponudili kupoprodajni ugovor koji su kao nositelji stanarskog prava zaključili 21. siječnja 2004. godine s prvotuženim kao prodavateljem stana, a koji ugovor nije ovjerio javni pravobranitelj drugotuženog, uz obrazloženje pravobranitelja da nositelj stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat stana.

9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredbe članka 8a. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, koju je citirao, zaključio da nije utemeljen tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da su kao kupci podnijeli zahtjev tuženom kao prodavatelju za otkup predmetnog stana, te da se utvrdi da je takav kupoprodajni ugovor između apelanata kao kupaca i prvotuženog kao prodavatelja zaključen, kao i podneseni alternativni tužbeni zahtjev da se utvrdi pravno valjanim u svim elementima ugovor o kupoprodaji predmetnog stana od 21. siječnja 2004. godine budući da je nesporno utvrđeno da apelanti nisu u posjedu predmetnog stana.

10. Općinski sud je imao u vidu i odredbu članka 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, koju je citirao, naglasivši da apelanti od rujna 1994. godine nisu u posjedu predmetnog stana, te da očito nisu podnijeli zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana, zbog čega su izgubili stanarsko prava, pa time i aktivnu legitimaciju za podnošenje zahtjeva za otkup predmetnog stana. Općinski sud nije ni cijenio ostale prigovore budući da apelanti nisu dokazali da su podnijeli blagovremen zahtjev za povrat stana u posjed, te su na taj način, a primjenom navedenih propisa, izgubili svojstvo nositelja stanarskog prava, pa tako nisu stečeni ni uvjeti za otkup stana.

11. Općinski sud je Dopunskom presudom broj 58 0 P 054570 09 P od 27. travnja 2015. godine (stavkom II. izreke) odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana između apelanata kao kupaca i tuženog kao prodavatelja. Stavkom III. izreke odbijen je tužbeni zahtjev apelanata da se utvrde kao bitni elementi za utvrđenje cijene na način pobliže naveden u izreci presude. Istom dopunskom presudom (stavkom IV. izreke) odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da predmetna presuda u cijelosti nadomješta ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da se zemljišnoknjižnim evidencijama naloži da izvrše uknjižbu prava vlasništva u korist apelanata s dijelom ½. Stavkom V. izreke odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da sud obveže tužene da im plate troškove parničnog postupka.

12. Općinski sud je u obrazloženju dopunske presude naveo da se prema navodima žalbe apelanata primarno postavljeni tužbeni zahtjev sastoji od V točaka i da se tim tužbenim zahtjevom, osim utvrđenja činjenice o podnesenom zahtjevu za otkup predmetnog stana, traži i donošenje presude koja će u cijelosti zamijeniti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i koja će biti temelj upisa vlasništva u zemljišne knjige. Općinski sud je naglasio da su apelanti naveli da je sud presudom od 29. travnja 2013. godine odlučio samo o točki I. primarno postavljenog tužbenog zahtjeva, čime je prekršen članak 191. stavak 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je naveo da je predmetni spis na postupanje po žalbi dostavio Kantonalnom sudu 2. srpnja 2013. godine, koji je, smatrajući u navedenom dijelu žalbu apelanata prijedlogom za donošenje dopunske presude, uz podnesak od 5. ožujka 2015. godine predmetni spis vratio kako bi se dopunskom presudom odlučilo o svim zahtjevima apelanata.

13. U svezi s dijelom tužbenog zahtjeva kojim apelanti traže da se utvrdi da je zaključen ugovor o kupoprodaji između apelanata i prvotuženog, u kojem je predmet kupoprodaje predmetni stan, Općinski sud je ocijenio da je navedeno utvrđenje bespotrebno jer kupoprodajni ugovor već postoji (kao dokaz u spisu), pa je u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanata odbio kao neutemeljen.

14. Općinski sud je također ocijenio da je predmetnim kupoprodajnim ugovorom od 21. siječnja 2004. godine izvršen obračun – izračun vrijednosti predmetnog stana, a sve primjenom odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev apelanata (točka III. tužbenog zahtjeva) odbio kao neutemeljen.

15. Općinski sud je iz navedenih razloga odbio i tužbeni zahtjev apelanata (točka IV. i V.) budući da su apelanti kao dokaz priložili kupoprodajni ugovor od 21. siječnja 2004. godine koji nije nikad ovjerio drugotuženi jer apelanti nisu pravodobno podnijeli zahtjev za vraćanje stana u posjed. Općinski sud je imao u vidu odredbu članka 4. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima kojom je predviđeno da nositelj stanarskog prava ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed i taj zahtjev mora se podnijeti u roku od 15 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona. Kako je nesporno utvrđeno iz provedenih dokaza da su apelanti 1994. godine napustili stan i otišli u Ameriku, da nisu u posjedu predmetnog stana, pa je očito da nisu pravodobno podnijeli zahtjev za vraćanje tog stana u posjed, Općinski sud je primjenom odredbi Zakona o napuštenim stanovima zaključio da su apelanti izgubili svojstvo nositelja stanarskog prava, pa samim tim i pravo na otkup predmetnog stana. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da su stečeni uvjeti za donošenje dopunske presude shodno čl. 192., 193. i 194. ZPP, a u svezi s primjenom odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na str. 2. i 3. obrazloženja.

16. Odlučujući o žalbi apelanata, Kantonalni sud je donio Presudu (vijeće suda u sastavu: Azra Šunje kao predsjednica vijeća i Jesenka Bašić i Gordana Belović kao članice vijeća) broj 58 0 P 054570 13 Gž od 18. lipnja 2015. godine kojom je žalbu odbio i prvostupanjsku presudu potvrdio.

17. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostupanjske presude, istaknuo da je prvostupanjski sud presudom od 29. travnja 2013. godine propustio riješiti o primarnom zahtjevu apelanata u točkama II., III., IV. i V. iako je o njima dao obrazloženje u svojoj odluci. Cijeneći činjenicu da su apelanti žalbom pobijali prvostupanjsku presudu i zbog toga što prvostupanjski sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima apelanata koji su predmet parnice, Kantonalni sud je u žalbenom postupku žalbu apelanata u tom dijelu, u smislu odredbe članka 194. stavak 3. ZPP, smatrao prijedlogom za donošenje dopunske presude iz kojeg razloga je prvostupanjski sud i donio dopunsku presudu 27. travnja 2015. godine. Kantonalni sud je pojasnio da je žalbu moguće izjaviti samo protiv donesene odluke, pa se zbog toga eventualno izjavljena žalba zbog propuštanja suda da odluči o dijelu zahtjeva smatra prijedlogom za donošenje dopunske presude, bez otvaranja glavne rasprave u smislu odredbe članka 193. ZPP. Kantonalni sud je naveo da je bez pravnog uporišta i žalbeni prigovor da prvostupanjska presuda ne sadrži razloge na kojima se presuda temelji budući da obrazloženje prvostupanjske presude sadrži sve elemente predviđene člankom 191. stavak 4. ZPP i nije u suprotnosti sa sadržajem spisa i izvedenim dokazima. Potom se Kantonalni sud pozvao i citirao odredbe članka 5. st. 1. i 2. i članka 18.b Zakona o napuštenim stanovima, iz kojih jasno proizlazi da je osoba koja je napustila stan prije 4. travnja 1998. godine bila dužna podnijeti zahtjev za povrat tog stana u posjed do 4. listopada 1999. godine bez obzira je li stan proglašen napuštenim ili ne. Propuštanje apelanata da podnesu zahtjev za povrat predmetnog stana imalo je za posljedicu „gubitak stanarskog prava“, a samim tim i njegovog otkupa.

18. Odlučujući o reviziji apelanata Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 054570 15 Rev od 20. lipnja 2017. godine reviziju odbio.

19. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude ocijenio sve žalbene navode od odlučnog značaja s aspekta predmeta spora, pravilno primjenjujući odredbu članka 231. ZPP. Suprotno prigovoru apelanata da sud nije razmotrio njihove činjenične navode i pravne argumente, odnosno izložio dokaze i ocjenu dokaza, Vrhovni sud je ocijenio da obrazloženje prvostupanjske presude sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje su sudu poslužile kao stvarna i pravna osnova za donošenje odluke. Kako obrazloženje prvostupanjske presude nije nerazumljivo niti proturječno, te po svom sadržaju odgovara zahtjevu koji je u tom pogledu postavljen odredbom članka 191. stavak 4. ZPP, Vrhovni sud je ocijenio da nije utemeljen prigovor apelanata da je pobijana presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 209. u svezi sa člankom 191. stavak 4. ZPP.

20. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da apelanti neutemeljeno ustrajavaju i na tvrdnji da su nižestupanjski sudovi nepravilno primijenili odredbe čl. 193. i 194. ZPP. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je Općinski sud pravilno postupio kada je ocijenio kao utemeljen prijedlog apelanata iznesen u žalbi za dopunu presude, kod nesporne činjenice da je propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su točni navodi apelanata da Općinski sud nije donio i izradio pismeni otpravak dopunske presude u roku od osam dana suglasno odredbi članka 193. ZPP. Međutim, imajući u vidu da je Općinski sud u pravnoj pouci te odluke dao da rok za podnošenje pravnog lijeka počinje teći prvog narednog dana nakon dostave prijepisa dopunske presude u skladu sa člankom 189. ZPP, Vrhovni sud je ocijenio da navedena povreda nije bila od utjecaja na ostvarivanje prava apelanata na učinkovit pravni lijek. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da apelanti neutemeljeno smatraju da je time ostvarena povreda u postupku pred drugostupanjskim sudom u smislu članka 209. ZPP jer ta povreda nije bila od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude budući da ne dovodi do drugačije odluke u konkretnom predmetu spora.

21. Vrhovni sud je ocijenio da je neprihvatljiv i revizijski prigovor apelanata da je drugostupanjski sud povrijedio odredbu članka 360. ZPP budući da u postupku pred drugostupanjskim sudom nijedna stranka u postupku nije stavila zahtjev za izuzeće sutkinje Azre Šunje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima revizije, nisu postojali ni drugi razlozi iz odredbe članka 357. stavak 4. ZPP za izuzeće sutkinje Azre Šunje budući da je ta sutkinja, nakon imenovanja za sutkinju Kantonalnog suda, bila članica vijeća u ovom predmetu po pravnom lijeku protiv odluke prvostupanjskog suda, koju odluku, koja se pobija žalbom, nije donijela ta sutkinja. Činjenica da je ista sutkinja u istom predmetu pred prvostupanjskim sudom izdala naredbu za dostavu tužbe apelanata s prilozima na odgovor, te što je na zapisnik odložila dva pripremna ročišta zbog neispunjenja procesnih pretpostavki za njihovo održavanje, prema ocjeni Vrhovnog suda, nije razlog za njezino izuzeće kao suca višeg suda u žalbenom postupku u konkretnom predmetu.

22. Vrhovni sud je neutemeljenost revizijskih prigovora koji se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava detaljno pojasnio na str. 4. i 5. osporene presude, ocijenivši da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom odredbi čl. 5. i 18.b Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima donijeli odluku o neutemeljenosti tužbenog zahtjeva apelanata.

23. Prema ocjeni Vrhovnog suda, nižestupanjski sudovi su pravilno izveli zaključak da apelanti nemaju pravo na otkup predmetnog stana u smislu članka 7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, što je detaljno pojasnio na str. 5. i 6. osporene presude. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

24. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

25. Apelanti navode da je drugostupanjski sud grubo prekoračio granice ovlaštenja i povrijedio članak 360. ZPP, a time i pravo apelanata na suđenje pred neovisnim tribunalom osnovanim na temelju zakona. U svezi s tim ističu da je kao predsjednica drugostupanjskog vijeća istupala sutkinja Azra Šunje, koja je bila zadužena sutkinja u prvom stupnju i koja je predmet vodila u fazi otprave tužbe i pribavljanja odgovora na tužbu, te rukovodila predmetom na „osam“ rasprava, zbog čega nisu postojali zakonski uvjeti da ista sutkinja uopće u bilo kom svojstvu istupa pred drugostupanjskim sudom. Nadalje, apelanti navode da su prekoračene granice ovlaštenja i da je povrijeđen niz odredbi ZPP kod donošenja dopunske presude. Apelanti ističu da sud nije imao zakonsku mogućnost vratiti predmet prvostupanjskom sudu na donošenje dopunske presude jer je članak 194. stavak 3. ZPP propisao da će se žalba smatrati prijedlogom stranke za donošenje dopunske presude ukoliko se prvostupanjska presuda pobija žalbom samo zbog toga što prvostupanjski sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice. Apelanti su istaknuli da je drugostupanjski sud zanemario svoju obvezu da donese odluku koja sadrži jasne, dovoljne i razumljive razloge, te da odgovori na sve žalbene navode, na koji način im povrijeđeno pravo na efektivno ulaganje pravnog lijeka. Navode da je proizvoljna primjena Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u odnosu na stan koji nije proglašen napuštenim i na apelante koji nemaju svojstvo raseljenih osoba i izbjeglica.

26. Apelanti smatraju da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i njihovo pravo na suđenje u razumnom roku jer je tužba u konkretnoj pravnoj stvari podnesena 8. srpnja 2009. godine, dok je postupak okončan tek osam godina kasnije donesenom presudom Vrhovnog suda.

II.Odgovor na apelaciju

27. Vrhovni sud je naveo da su navodi apelacije u cijelosti paušalni, neutemeljeni, te konačno neprihvatljivi jer iz sadržaja podnesene apelacije proizlazi očiglednim da apelanti njom pokušavaju dovesti u pitanje zakonitost nižestupanjskih presuda, koristeći upravo apelaciju kao vrstu pravnog lijeka, a što apelacija nije, pa u tu svrhu ne može biti ni korištena.

28. Kantonalni sud je naveo da su navodi apelacije neutemeljeni. Naime, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog predmeta spora, suprotno stajalištu apelanata, Kantonalni sud smatra da prilikom donošenja odluke tog suda apelantima nije uskraćeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine, a niti je primjena prava u svezi s tim bila proizvoljna. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi apelacije da sutkinja tog suda Azra Šunje nije mogla odlučivati u žalbenom postupku jer je bila zadužena predmetnim spisom u prvostupanjskom postupku zato što odluku koja se pobija žalbom nije ona donijela, iz kog razloga nisu postojali razlozi iz odredbe članka 357. stavak 4. ZPP za njezino izuzeće. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

29. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka, te istaknuo da ostaje pri razlozima danim u obrazloženju presude od 29. travnja 2013. godine i dopunske presude od 27. travnja 2015. godine te, suprotno stajalištu apelanata, smatra da pri donošenju osporenih presuda nisu uskraćena prava iz članka II. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na razumno suđenje i javnu raspravu u razumnom roku, kao ni pravo na dom i imovinu, a koje im je zagarantirano Europskom konvencijom, te smatra da apelantima nije počinjena šteta.

30. Prvotuženi je naveo da su svi navodi istaknuti u apelaciji bili predmet prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka. U tom pravcu, nadležni sudovi su proveli sve dokaze na koje se sada apelanti pozivaju, te su sve dokaze pravilno i zakonito cijenili, a te navode je potvrdio i Vrhovni sud kao ispravne i točne. Prvotuženi je istaknuo da u radnjama naznačenih sudova ne postoje nikakve radnje koje bi ukazivale na povrede ljudskih prava na koje se pozivaju apelanti. V.Relevantni propisi

31. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03 i 29/03; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 4.

Nositelj stanarskog prava iz članka 3. stavak 1. ovog zakona ima pravo tražiti vraćanje stana u posjed.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed podnosi se općinskom organu uprave nadležnom za stambene poslove, ako zakonom kantona nije drugačije određeno.

Zahtjev se podnosi pismeno, uz potpis nositelja stanarskog prava ili usmeno, osobno ili putem punomoćnika.

Zahtjev treba da sadrži:

1. podatke o stanu;

2. dokaze da je podnositelj zahtjeva nositelj stanarskog prava odnosno član njegovog obiteljskog domaćinstva;

3. datum kad se nositelj stanarskog prava namjerava vratiti u stan, ali ne kasnije od godinu dana nakon podnošenja zahtjeva i 4. podatke o boravištu nositelja stanarskog prava i članova njegovog obiteljskog domaćinstva u vrijeme podnošenja zahtjeva Članak 5.

Zahtjev za vraćanje stana u posjed mora se podnijeti u roku od petnaest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Izuzetno, rok za podnošenje zahtjeva za povrat stana iz člana 2. stav 5. i člana 18b. stav 1. ovog zakona, kao i člana 83a. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o preuzimanju Zakona o stambenim odnosima (”Službene novine Federacije BiH", broj 19/99) je 04. oktobar 1999. godine.

Ako nositelj stanarskog prava u roku propisanom ovim člankom ne podnese zahtjev za povrat stana nadležnom upravnom organu, nadležnom sudu ili Povjerenstvu za imovinske zahtjeve izbjeglica i prognanika (u daljnjem tekstu:

Povjerenstvo), odnosno zahtjev za izvršenje odluke Povjerenstva u roku navedenom u Zakonu o izvršenju odluka Povjerenstva za imovinske zahtjeve izbjeglica i prognanika ("Službene novine Federacije BiH", br. 43/99 i 51/00), prestaje mu stanarsko pravo..

Član 18b.

Odredbe ovog zakona odnose se i na stanove koji nisu proglašeni napuštenim u smislu propisa iz člana 1. ovog zakona, uključujući i oštećene i devastirane stanove, ukoliko je nosilac stanarskog prava odnosni stan napustio prije 4. aprila 1998. godine.

Sve konačne sudske odluke kojima se nalaže vraćanje u posjed stana nosiocu stanarskog prava izvršavaju se od strane suda. Započeti sudski postupci za vraćanje stana u posjed nastavljaju se, dok se novi zahtjevi podnose organu uprave nadležnom za stambene poslove.

32. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 11/13 – rješenje USBiH).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02 i 54/04) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi: Članak 7.

Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz članka 5. ovog zakona, može istaknuti zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljnjem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.

Zahtjev iz stavka 1. ovoga članka podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovoga zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, ovisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljnjem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.

Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stavka 2. ovog članka, kupac ima pravo pokrenuti sudbeni postupak.

Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.

Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.

Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.

Članak 8a.

Nositelj stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim u skladu sa Zakonom o napuštenim stanovima i drugim propisima koji reguliraju pitanje napuštenih stanova, ili nositelj stanarskog prava koji je napustio stan u razdoblju između 30. travnja 1991. godine i 4. travnja 1998. godine, u slučaju kada stan nije zvanično proglašen napuštenim, ima pravo u skladu s uvjetima predviđenim ovim zakonom na otkup stana odmah nakon vraćanja stana u posjed, a najdalje u roku od jedne godine nakon ulaska u posjed stana, ili u roku od jedne godine nakon objave ove odredbe u "Službenim novinama Federacije BiH", ovisno koji datum je kasniji.

33. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Članak 193.

Kad sud nađe da je prijedlog za dopunu presude utemeljen, bez ponovnog otvaranja glavne rasprave donijet će, u roku od osam dana, presudu o zahtjevu koji nije riješen (dopunska presuda).

Članak 194.

(1)Ako je uz prijedlog za dopunu presude podnesena i žalba protiv presude, prvostupanjski će sud zastati s dostavom te žalbe drugostupanjskom sudu dok se ne donese odluka o prijedlogu za dopunu presude i dok ne protekne rok za žalbu protiv te odluke.

(2)Ako protiv odluke o dopuni presude bude podnesena žalba, ta žalba zajedno sa žalbom protiv prvobitne presude dostavit će se drugostupanjskomu sudu.

(3)Ako se prvostupanjska presuda pobija žalbom samo zato što prvostupanjski sud nije presudom odlučio o svim zahtjevima stranaka koji su predmet parnice, žalba će se smatrati prijedlogom stranke da se donese dopunska presuda.

Članak 357. stavak 1. točka 4.

Sudac ne može suditi:

4) ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižega suda ili drugoga tijela;

Članak 360.

Kad sudac sazna da je stavljen zahtjev za njegovo izuzeće ili čim sazna da postoji koji od razloga za izuzeće iz članka 357. ovoga zakona, dužan je odmah o tome obavijestiti predsjednika suda, a postupak nastaviti bez odlaganja do donošenja odluke o izuzeću. Ako se radi o izuzeću predsjednika suda, on će sebi odrediti zamjenika iz reda sudaca toga suda, a ako to nije moguće, postupit će po članku 49. ovoga zakona.

VI.Dopustivost

34. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 054570 15 Rev od 20. lipnja 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 20. lipnja 2017. godine, a da su apelanti predmetnu apelaciju podnijeli 8. kolovoza 2017. godine slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

37. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.

VII.Meritum

38. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz čl. II/3.(e), (f) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. i članka 8. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

39. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

(e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

40. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]

41. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženih kojom su tražili, između ostalog, da sud donese presudu koja će zamijeniti ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

42. Navodi apelacije glede prava na pravično suđenje se, u biti, odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te povredu prava na nepristran sud. Osim toga, povredu ovog prava apelanti vide i u tome što Kantonalni nije odgovorio na sve žalbene navode, na koji način im povrijeđeno pravo na efektivno ulaganje pravnog lijeka. U svezi s tim, Ustavni sud će prvo razmotriti navode apelanata u svezi s nepristranošću suda, te nakon toga ispitati njihove navode koji se tiču proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, ovakav pristup u konkretnom slučaju je nužan budući da je ispitivanje navoda o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava bespredmetno ukoliko Ustavni sud nađe povredu prava apelanata koji se tiče procesnih propusta (nepristranost suda).

43. Ustavni sud primjećuje da apelanti ukazuju na „nepristranost suda“, te su u svezi s tim naveli da je kao predsjednica drugostupanjskog vijeća istupala sutkinja Azra Šunje, koja je bila zadužena sutkinja u prvom stupnju, koja je predmet vodila u fazi otprave tužbe i pribavljanja odgovora na tužbu, te rukovodila predmetom na „osam“ rasprava, zbog čega nisu postojali zakonski uvjeti da ista sutkinja uopće u bilo kom svojstvu istupa pred drugostupanjskim sudom. Ustavni sud ukazuje da je odredbama članka 357. stavak 1. točka 4. ZPP propisano: „Sudac ne može suditi ako je u istom predmetu sudjelovao u donošenju odluke nižega suda ili drugoga tijela.“

44. U svezi s navodima apelanata da im je povrijeđeno pravo na nepristran sud, Ustavni sud naglašava da nepristranost podrazumijeva da sud ne smije biti opterećen predrasudama u svezi s odlukom koju donosi. Sud ne smije biti pod utjecajem vanjskih informacija ili pod bilo kojim drugim pritiskom, već svoje mišljenje mora temeljiti isključivo na onom što je iznijeto na suđenju. Prilikom odlučivanja je li neki sud bio pristran mora se napraviti distinkcija između subjektivnog i objektivnog pristupa pristranosti. Subjektivni pristup se odnosi na osobnu nepristranost članova vijeća i ona se pretpostavlja dok se ne dokaže suprotno (vidi Europski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Europski sud, Hauschildt protiv Danske, stavak 47.). S druge strane, u okviru objektivnog testa mora se odrediti je li, potpuno odvojeno od osobnog ponašanja suca, bilo dokazivih činjenica koje mogu dovesti do sumnje u njegovu nepristranost.

45. U svezi s konkretnim prigovorom prema kojem su apelanti osporili objektivnu nepristranost sutkinje Azre Šunje zbog činjenice da je sudjelovala u postupku pred prvostupanjskim sudom (u fazi otpremanja tužbe i pribavljanja odgovora na tužbu, te kada je rukovodila predmetom na „osam“ rasprava) i kao predsjednica drugostupanjskog vijeća u postupku po žalbi protiv prvostupanjske presude, Ustavni sud podsjeća na relevantne odredbe članka 357. ZPP kojim su propisani uvjeti za izuzeće sudaca u parničnom postupku, na koje su se pozvali i apelanti, te da iz navedenih zakonskih odredbi ne proizlazi da je sutkinja Azra Šunje trebala biti izuzeta iz predmetnog postupka. U svezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju – otpremanje tužbe, pribavljanje odgovora na tužbu i rukovođenje ročištima na šest rasprava, koja su rješenjima suda u pet navrata odgađana – radi o odlukama koje su procesnog karaktera i kojima se nije odlučivalo o meritumu predmetnog tužbenog zahtjeva. Osim toga, iz činjenica predmeta sasvim jasno proizlazi da sutkinja Azra Šunje, u smislu članka 357. točka 4) ZPP, nije u istom predmetu sudjelovala u donošenju odluke nižeg suda, a također i da u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje druge okolnosti koje dovode u sumnju njezinu nepristranost u smislu članka 357. točka 5) ZPP. Nasuprot tome, navedena sutkinja je kao predsjednica vijeća Kantonalnog suda u žalbenom postupku u kojem je odbijena žalba apelanata sudjelovala u donošenju meritorne odluke. Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji da se „jedan te isti sudac izravno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5099/13 od 26. listopada 2016. godine, točka 46., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U tom kontekstu, Ustavni sud primjećuje da ne postoje bilo kakvi relevantni dokazi koji bi utemeljeno mogli ukazivati na to da je navedena sutkinja bile pristrana pri donošenju drugostupanjske odluke, te da je time povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje. Stoga se u takvim okolnostima u cijelosti pokazuju neutemeljenim navodi apelanata o pristranosti sutkinje, a osobito kada se ima u vidu cjelokupan postupak, svi dokazi koji su ocijenjeni i na kojima se presude temelje.

46. U svezi s navodima apelanata o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

47. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, te, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati jesu li osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni prava.

48. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na tri instance dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje stajalište jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti navodi apelanata o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, posebno zato što apelanti, osim ponavljanja žalbenih i revizijskih navoda koje su sudovi ispitali u osporenim presudama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nisu ponudili bilo kakvu drugu argumentaciju. Analizirajući provedeni postupak, odnosno obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbene zahtjeve apelanata, navodeći da apelanti nisu nikada podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed u smislu odredbi čl. 5. i 18.b Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, zbog čega nemaju pravo na otkup stana u smislu članka

7. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ocijenili da je propuštanje podnošenja zahtjeva za povrat predmetnog stana imalo za posljedicu prestanak stanarskog prava, a time i gubitak prava na otkup stana. Ustavni sud, također, zapaža da je Vrhovni sud naglasio da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je ocijenio kao utemeljen prijedlog apelanata iznesen u žalbi za dopunu presude kod nesporne činjenice da je propustio odlučiti o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, a koji su već raspravljeni i pri tome se pozvao na odredbe čl. 192., 193. i 194. ZPP. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Vrhovnog suda, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava. U svezi s navedenim, Ustavni sud u kontekstu navoda apelanata da su im zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava odbijeni tužbeni zahtjevi pobliže navedeni u izrekama osporenih presuda, zapaža da su redovni sudovi dali jasne i argumentirane razloge utemeljene na pravilima propisanim Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i ZPP, a da apelanti nisu podnijeli zahtjev za povrat predmetnog stana, slijedom čega su izgubili i pravo na njegov otkup, zbog čega Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni prava.

49. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene navode, što su već isticali u revizijskom postupku, Ustavni sud podsjeća na praksu Europskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tom slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Europski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. travnja 1994. godine, stavak 61.). Ustavni sud, također, napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Europska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. srpnja 1981., OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizijski navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.

50. U svezi s navodima apelanata koji se odnose na duljinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da su apelanti u predmetnom postupku podnijeli tužbu 8. srpnja 2009. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 20. lipnja 2017. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao oko osam godina. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud presudu donio nakon tri godine i devet mjeseci (29. travnja 2013. godine) od podnošenja tužbe. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u tom razdoblju poduzeo veći broj procesnih radnji – zakazao i pokušao održati više pripremnih ročišta (sedam) i ročišta za glavnu raspravu (jedno), koja su odgađana iz objektivno opravdanih razloga (radi uređenja tužbe, dostave tužbe prvotuženom na odgovor itd.). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon što je donio prvostupanjsku presudu, predmetni spis na postupanje po žalbi dostavio Kantonalnom sudu 2. srpnja 2013. godine, koji je nakon godinu i osam mjeseci (5. ožujka 2015. godine) vratio predmetni spis Općinskom sudu kako bi se dopunskom presudom odlučilo o svim zahtjevima apelanata. Nakon toga, Općinski sud je donio dopunsku presudu nakon jednog mjeseca (27. travnja 2015. godine). Kantonalni sud, odlučujući o žalbi apelanata donio presudu nakon dva mjeseca (18. lipnja 2015. godine) kojom je odbio žalbu kao neutemeljenu, dok je postupak po reviziji apelanata pred Vrhovnim sudom trajao dvije godine i dva mjeseca (20. lipnja 2017. godine).

51. Imajući u vidu navedeno, posebno činjenicu da je postupak okončan u roku od oko osam godina u kojem su redovni sudovi donijeli tri presude i jednu dopunsku presudu, te ocjenjujući duljinu postupka u cjelini, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog predmeta, koji po svojoj naravi nije žurne prirode, nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na štetu apelanata. Ustavni sud posebno naglašava da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji je nešto složeniji (budući da se radilo o postupku po tužbi u kojoj je istaknuto više temeljnih i jedan „alternativni“ tužbeni zahtjev, da je izvršen očevid na licu mjesta, da su saslušani apelanti i dva svjedoka, kao i da je izvršen uvid u materijalne dokaze) i čijoj duljini su apelanti u određenoj mjeri doprinijeli budući da su tijekom postupka proširivali i uređivali tužbu. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neutemeljenim.

52. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije neutemeljeni.

Ostali prigovori

53. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovih prava, u biti, vežu za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim točkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni.

VIII.Zaključak

54. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije budući da nema elemenata koji ukazuju na pristranost sutkinje Kantonalnog suda u konkretnom predmetu jer se u konkretnom slučaju ne radi o situaciji da se „jedan te isti sudac izravno bavio odlučivanjem o pitanjima koja su relevantna za odlučivanje, odnosno meritumom predmeta“. Ustavni sud, također, zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi detaljno obrazložili svoje odluke glede primjene relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i ZPP, te kada su u svojima presudama odgovorili na svaki žalbeni, odnosno revizijski navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje i kada su za svoje stajalište dali valjane, jasne i logične razloge. Pri tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada duljina trajanja predmetnog postupka u relevantnom razdoblju (oko osam godina), sagledana u cjelini, nije prešla granice „razumnog roka“ iz navedenog članka zbog složenosti predmeta, doprinosa apelanata, te zbog kontinuirane aktivnosti redovnih sudova u ovoj pravnoj stvari.

55. Ustavni sud, također, smatra da nema kršenja prava na dom iz članka II/3.(f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju navedenih prava temelje na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

56. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3397/17 (J. D. i S. D.) | Sudska praksa | Aktio