Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4863/17 (M.I.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Troškovi postupka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Suvlasništvo
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4863/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4863/17, rješavajući apelaciju M.I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M.I. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 P 108601 14 Gž od 26.
septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M.I. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Mostara, kojeg zastupa Anela Musa, advokat iz Mostara, podnio je 21. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 108601 14 Gž od 26. septembra 2017. godine.
2. Presudom Općinsko suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 108601 12 P od 16. oktobra 2014. godine utvrđeno je da je po osnovu bračne stečevine 1/2 suvlasničkog dijela nekretnina, koje se nalaze u Mostaru, imovina umrle D.K., a koja je stečena u braku sa N.K. (stav I). Osim toga, istom presudom utvrđeno je da je ugovor iz 2010. godine o kupoprodaji predmetnih nekretnina, zaključen između N.K., kao prodavca, i apelanta, kao kupca, ništavan za suvlasnički dio D.K. od 1/2, te je naloženo zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da na predmetnim nekretninama upiše D.K. sa suvlasničkim dijelom od 1/2. Pored navedenog, istom presudom apelant i N.K. obavezani su da R.M. i S.G. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) naknade troškove parničnog postupka.
3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da iz zemljišnoknjižnog izvatka proizilazi da predmetne nekretnine čine zgrada i dvorište, te da je zgrada upisana sa pravom vlasništva 1/1 u korist N.K, dok je dvorište upisano kao državno vlasništvo sa pravom korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, također, u korist N.K. sa dijelom 1/1. Općinski sud je, također, naveo da su N.K. i D.K. bili u braku od 1961. godine do 1995. godine kada je brak razveden, a da je D.K. umrla u aprilu 2005. godine. Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljica, Općinski sud je ukazao da je u konkrentom slučaju, između ostalog, sporno je da li predmetne nekretnine predstavljaju bračnu imovinu N.K i D.K., kao majke tužiteljica, te da li tužiteljice imaju aktivnu legitimaciju da traže ovakvo utvrđenje. U vezi sa navedenim, Općinski sud je, najprije, zaključio da tužiteljice nesporno imaju pravni interes da traže utvrđivanje da je na predmetnim nekretninama suvlasništvo imala njihova majka D.K., jer su kao zakonske nasljednice prvog reda pozvane na nasljeđe. Nadalje, Općinski sud je ukazao da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu, što je propisano članom 264. stav 2. Porodičnog zakona („Službeni list SR BiH“ broj 21/79 i 44/89). S tim u vezi, Općinski sud je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da su N.K. i D.K. tokom braka kupili zemljište i na njemu izgradili kuću, doprinoseći svako na svoj način, tj. N.K. novcem, a D.K. trudom oko radnika, djece i domaćinstva, pa je prema ocjeni Općinskog suda njihov doprinos u sticanju bračne stečevine jednak. Na osnovu navedenog, Općinski sud je zaključio da je D.K. stekla pravo suvlasništva sa dijelom od 1/2. Općinski sud je, također, zaključio da navode N.K. da su sporne nekretnine njegova posebna imovinom ne potvrđuju izvedeni dokazi (saslušani svjedoci), niti ima drugih dokaza kojima bi se moglo utvrditi koliko je njegov doprinos bio veći. Nadalje, odlučujući o troškovima postupka, Općinski sud je zaključio da su apelant i N.K. na osnovu člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) dužni platiti tužiteljicama troškove parničnog postupka u iznosu koji je bliže naveden u izreci presude.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 108601 14 Gž od 26. septembra 2017. godine djelimično su uvažene žalbe apelanta i N.K. te je prvostepena presuda preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljica u dijelu u kojem je odlučivano o ništavosti kupoprodajnog ugovora i upisu u zemljišne knjige, te u dijelu o troškovima postupka na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok su u ostalom dijelu (stav I) žalbe odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Pored navedenog, tužiteljice su obavezane da apelantu i N.K. isplate određene iznose na ime troškova sastava žalbe i takse na žalbu.
5. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, u odnosu na odbijajući dio žalbe, ukazao na odredbe člana 264. stav 2. Porodičnog zakona, koji je bio na snazi u vrijeme trajanja braka između N.K. i D.K., a kojima je propisano šta čini zajedničku imovinu bračnih drugova, te je zaključio da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je po osnovu bračne stečevine 1/2 suvlasničkog dijela predmetnih nekretnina imovina D.K., koja je stečena u braku sa N.K., te da je prvostepeni sud dao za to valjano i jasno obrazloženje koje ovaj sud prihvaća u cijelosti i isto neće ponavljati. Osim toga, u odnosu na usvajajući dio žalbe, Kantonalni sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da je N.K. je imao prećutnu suglasnost tužiteljica za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina sa apelantom, odnosno da je u sporazumu sa njima raspolagao predmetnom nekretninom kao njegovom zajedničkom imovinom i imovinom umrle D.K., pa nije bilo uvjeta za utvrđenje ništavosti kupoprodajnog ugovora, a samim tim, bespredmetan je i zahtjev za upis u zemljišnim knjigama D.K. na predmetnim nekretninama sa suvlasničkim dijelom 1/2. Nadalje, u vezi troškova postupka, Kantonalni sud je zaključio da je nakon djelimičnog preinačenja prvostepene presude valjalo preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka u skladu sa članom 386. stav 2. ZPP-a, na način da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kantonalni sud je zaključio da, obzirom da su apelant i N.K. djelimično uspjeli sa žalbama, to su im prema uspjehu dosuđeni troškovi žalbenog postupka koji se sastoje od sastava žalbe i takse na žalbu.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, utvrđujući da je D.K. suvlasnica predmetnih nekretnina sa dijelom 1/2, pogrešno i na njegovu štetu primijenili novi Porodični zakon čija je primjena počela 28. decembra 2005. godine, a D.K. je umrla u aprilu 2005. godine, te da su umjesto toga trebali primjeniti Porodičnog zakona iz 1979. godine i shodno tome utvrđivati doprinos D.K. u bračnoj stečevini. Pored toga, apelant navodi da Kantonalni sud, nakon što je preinačio prvostepenu presudu, nije odlučivao o troškovima cijelog postupka shodno uspjehu u postupku, nego samo o troškovima žalbe.
Relevantni propisi
7. Porodični zakon („Službeni list SR BiH“ br. 21/79 i 44/89). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 264.stav 2.
(2)Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
8. Zakon o parničnom postupku (“Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine”, br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst. Član 386. st. 1. i 2.
(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci nadoknadi troškove.
(2) Ako stranka djelimično uspije u parnici, sud može sa obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj srazmjeran dio troškova.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge, pri čemu se, suprotno apelantovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da su paušalni apelantovi navodi da su sudovi u konkretnom slučaju primijenili odredbe „novog“ Porodičnog zakona koji se počeo primjenjivati 2005. godine, te da u skladu sa tim zakonom nisu utvrđivali doprinos D.K. u sticanju bračne stečevine. Naime, Ustavni sud zapaža da ih obrazloženja presuda redovnih sudova, osobito prvostepene presude, jasno proizilazi da je na predmetnu pravnu stvar primijenjen Porodični zakon („Službeni list SR BiH“, br. 21/79 i 44/89), te da je prvostepeni sud, shodno relevantnim odredbama navedenog zakona, utvrđivao koliki su doprinosi D. K. i N.K. u sticanju bračne stečevine, zaključujući da su njihovi doprinosi jednaki. Osim toga, u vezi apelantovih navoda da Kantonalni sud nije odlučivao o troškovima cijelog postupka, shodno uspjehu stranaka u postupku, nego samo o troškovima žalbe, Ustavni sud zaključuje da su i ovi apelantovi navodi paušalni, budući da iz dispozitiva i obrazloženja presude Kantonalnog suda nedvosmisleno proizilazi da je taj sud, nakon djelimičnog preinačenja prvostepene presude, pored troškova žalbenog postupka, odlučivao i o troškovima cijelog postupka, zaključujući da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, te da se, s tim u vezi pozvao na odredbe člana 386. stav 2. ZPP-a. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević