Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-352/19 (N. Š. i P. Š.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Isplata duga
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-352/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-352/19, rješavajući apelaciju Nediljke Šarić i Pavaa Šarića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Nediljka Šarić i Pavao Šarić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 042968 18 Gž od 11. decembra 2018.

godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 042968 18 Gž od 20. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 042968 16 P od 10. aprila 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nediljka Šarić i Pavao Šarić (u daljnjem tekstu: prvoapelantica, drugoapelant ili apelanti), koje zastupa ZOU Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac iz Mostara, podnijeli su 23. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 042968 18 Gž od 11. decembra 2018. godine, Presude Kantonalnog suda broj 64 0 P 042968 18 Gž od 20. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 042968 16 P od 10. aprila 2018. godine.

2. Kantonalni sud je presudom od 20. novembra 2018. godine odbio žalbu tužitelja (Zaštitni fond FBiH) i prvoapelantice i prvostepenu presudu je u odnosu na njih potvrdio, na način da je prvoapelantica obavezana isplatiti tužitelju na ime regresa naknade štete određeni novčani iznos. Istom presudom uvažena je žalba drugoapelanta, prvostepena presuda je u odnosu na njega preinačana na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da mu drugoapelant isplati na ime regresa po osnovu štete određeni novčani iznos, te je tužitelj obavezan da drugoapelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 320,00 KM.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su žalbe tužitelja i prvoapelantice neutemeljene, dok je žalba drugoapelanta utemeljena. Naime, navedeno je da iz provedenih dokaza a posebno nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke proizilazi da se prvoapalenatica uključivala u saobraćaj na način da je izlazila sa prostora ispred kuće na glavnu prometnicu a da se nije prethodno uvjerila da to može učiniti bez opasnosti za druge sudionike u saobraćaju. Dalje je navedeno da su neutemeljeni navodi prvoapelantice glede dosuđene visine štete, imajući u vidu da je ista dosuđena shodno nalazu i mišljenju vještaka medicinske struke i orjentacionim kriterijumima Vrhovnog suda. Takođe, Kantonalni sud je ukazao da su neutemeljeni navodi prvoapelantice glede zastare potraživanja, imajući u vidu da regresno potraživanje zastarjeva u općem zastarnom roku iz člana 371. Zakona o obligacionim odnosima, te da zastrjevanje počinje prvog dana nakon dana kada je osiguravateljeva organizacija isplatila naknadu štete. Kantonalni sud je istakao da imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da je prvoapelantica upravljala teretnim vozilo, a ne drugoapelant koji je vlasnik vozila, te kada je tužitelj oštećenoj isplatio štetu i podnio regresnu tužbu radi isplate duga, pogrešno je prvostepeni sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio pasivnu legitimaciju drugoapelanta. Naime, Kantonalni sud je ukazao da drugoapelant u konkrenoj pravnoj stvari nije pasivno legitimisan jer prema odredbama člana 16. stav 4. Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti tužitelj isplatu regresnog duga može samo potraživati od osobe odgovorne za štetu, a nikako od vlasnika vozila.

4. Kantonalni sud je rješenjem od 11. decembra 2018. godine odbio zahtjev drugoapelanta za dopunu i ispravku presude. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da je drugoapelant u uvodu žalbe od 14. maja 2018. godine zatražio, između ostalog, da mu se nadoknade troškovi parničnog postupka uvećani za sastav žalbe, a da je na kraju žalbe u troškovniku zatražio samo troškove sastava žalbe. S obzirom na to, Kantonalni sud je zaključio da drugoapelant nije opredjelio koje troškove traži, osim troškova za sastav žalbe, o kojim je sud i odlučio, te da slijedom iznesenog nema mjesta donošenju dopunskog rješenja.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelanti se pozvaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su u konkretnom slučaju proizvoljno primjenjeni propisi i da im je neomogućen efikasano ulaganje pravnih lijekova.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje i primjenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što je nezadovoljani rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-352/19 (N. Š. i P. Š.) | Sudska praksa | Aktio