Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-523/19 (S. M.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Istraga
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-523/19

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 523/19, rješavajući apelaciju Siniše Macana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Siniše Macana.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T 20 0 KTK 0008936.

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da bez daljih odgađanja preduzme mjere propisane zakonom s ciljem okončanja postupka u predmetu broj T 20 0 KTK 0008936 u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Siniša Macan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Miljkan Pucar, advokat iz Zajedničke kancelarije Pucar iz Banje Luke, podnio je 4. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja istrage koju vodi Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) u predmetu broj T20 0 KTA 0008936.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Tužilaštva BiH je zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Tužilaštvo je 27. januara 2015. godine donijelo naredbu o sprovođenju istrage protiv apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 220 stav 3 Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ). Dana 15. aprila 2016. godine Tužilaštvo BiH je donijelo naredbu o proširenju istrage u odnosu na apelanta zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo pranja novca iz člana 209 KZ-a.

6. Sud Bosne i Hercegovine donio je Naredbu broj S1 2 K 02205516 Krn od 26. maja 2016. godine o pretresanju stana, kuće i drugih pripadajućih prostorija radi pronalaska i oduzimanja određenih predmeta (računara, akata i drugo) zbog postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 220 stav 3 KZ-a i pranja novca iz člana 209 stav 2 u vezi sa st. 3 i 1 KZ-a.

7. Dana 31. maja 2016. godine apelant je lišen slobode (od strane ovlašćenih službenih lica pripadnika Državne agencije za istrage i zaštitu, u daljnjem tekstu: SIPA), što proizlazi iz zapisnika o lišenju slobode od 31. maja 2016. godine, preciziranog broja. Dana 2. juna 2016. godine apelant je pušten na slobodu.

8. Apelant je 1. juna 2016. saslušan u svojstvu osumnjičenog u prostorijama Tužilaštva BiH. Iz zapisnika o ispitivanju apelanta proizlazi da je apelant osumnjičen da je u svojstvu direktora Agencije za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH (u daljnjem tekstu: Agencija), kao lice koje rukovodi Agencijom u smislu odredbe člana 13 stav 1 Zakona o Agenciji za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH (u daljnjem tekstu: Zakon o Agenciji) i koje je odgovorno za zakonitost rada Agencije i zakonito trošenje budžetskih sredstava u smislu odredbe člana 19 stav 3 Zakona o Agenciji, u okviru djelokruga rada i nadležnosti Agencije, i to nabavke, skladištenja, personalizacije, kontrole kvaliteta i transporta identifikacionih dokumenata za potrebe nadležnih organa BiH, koji poslovi su propisani članom 8 stav 1 tačka b) Zakona o Agenciji, u namjeri pribavljanja imovinske koristi za sebe i privredno društvo Muehlbauer High Tech International AG, Roding, Njemačka, odnosno za povezana pravna lica, i to Nites d.o.o., iskoristio službeni položaj i ovlašćenja koja proizlaze iz njega. Nakon što je Savjet ministara na prijedlog Ministarstva civilnih poslova na sjednici (preciziranog dana) razmotrio i usvojio Informaciju o primjeni Zakona o ličnoj karti s predloženim zaključcima, a ne utvrdivši prethodno u skladu s odredbama člana 11 stav 4 tačka a) alineja 3) Zakona o javnim nabavkama BiH da postoje suštinski i tehnički dokazivi razlozi da samo taj isporučilac može izvršiti traženu nabavku i pružanje usluga, te da ne postoji druga mogućnost izbora, 3. maja 2012. godine donio Odluku o nabavci isporuke i ispostave sistema za djelimičnu personalizaciju kartica i nadogradnju postojeće opreme ličnih karata i održavanje sistema za period od 10 godina. Navodeći u odluci da se navedena nabavka realizuje u skladu s usvojenom informacijom Savjeta ministara (i ostalo kako je citirano), te istog dana preduzeću Muehlbauer High Tech International AG dostavio poziv za pregovarački postupak bez objavljivanja obavještenja za nabavku elektronske lične karte i vozačke dozvole, i drugo, navodeći u pozivu da je Savjet ministara usvojio informaciju u kojoj je naloženo Agenciji da sprovede pregovore s postojećim isporučiocem tehnologije za personalizaciju Muehlbauer. Nakon sprovedenih pregovara između Agencije, koju je zastupao apelant, i „Muehlbauer-a“ d.o.o. Banja Luka, kojeg je zastupao Danilo Petrović, potpisan je ugovor o isporuci i uspostavljanju sistema za djelimičnu personalizaciju kartica, isporuku opreme za personalizaciji kartica i nadogradnju postojeće opreme za personalizaciju kartica, kao i isporuka kartica i kompletan sistem za personalizaciju elektronskih ličnih karata i održavanje sistema na period od 10 godina na ukupan iznos od 102.984.593 KM, u kojem iznosu su privredno društvo „Muehlbauer“ d.o.o. Banja Luka i povezana društva pribavili korist, a apelant za obavljeno na svoj račun u inostranstvu primio iznos od milion KM, čime bi počinio krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 200 stav 3 i krivično djelo pranja novca iz člana 209 stav 2 u vezi sa st. 1 i 3 KZ-a.

9. Tužilaštvo BiH je 1. juna 2016. godine podnijelo Sudu BiH prijedlog za određivanje pritvora apelantu, koji je Sud BiH odbio. Sud BiH je apelantu 1. juna 2016. godine Rješenjem broj S 1 2 K 0022055 16 Krn 2 odredio mjere zabrane, i to zabranu napuštanja boravišta i zabranu putovanja iz člana 126 st. 1 i 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP) i obavezu povremenog javljanja državnom organu iz člana 126a stav 1 tačka d) ZKP-a.

10. Tužilaštvo je apelanta saslušalo u prostorijama Tužilaštva BiH 23. avgusta 2016. godine u svojstvu osumnjičenog, o čemu je sačinjen zapisnik.

11. Sud BiH je 17. januara 2017. godine donio rješenje kojim je utvrdio da u odnosu na apelanta i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjere zabrane putovanja iz člana 126 stav 2 ZKP-a, dok je ukinuo obavezu povremenog javljanja državnom organu iz člana 126a stav 1 tačka d) ZKP-a.

12. Dana 16. marta 2017. godine Sud BiH je donio rješenje kojim je prema apelantu ukinuo mjeru zabrane putovanja iz člana 126 st. 1 i 2 ZKP-a.

13. Sud BiH je u krivičnom predmetu apelanta povodom prijedloga Tužilaštva BiH donio naredbu od 27. oktobra 2017. godine o privremenom oduzimanju predmeta od pravnog lica „Muehlbauer“ d.o.o. Banja Luka na način preciziran naredbom.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant ukazuje na kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Apelant je naveo da postupanje, odnosno nepostupanje Tužilaštva BiH ima za rezultat povredu apelantovog prava na pristup sudu. Apelant je hronološki naveo tok postupka, odnosno radnje Tužilaštva i suda kojima je u dosadašnjem toku postupka bio pogođen. Apelant je ukazao da su mu ukinute mjere zabrane, ali da i dalje trpi neizvjesnost zbog istrage koja se vodi i koja još nije okončana u periodu „od skoro četiri godine“. Apelant navodi da svojim radnjama nije doprinio odugovlačenju postupka. Apelant je naveo da mu se značajno narušava ugled zbog istrage koja je u toku, što mu otežava saradnju s brojnim klijentima. Apelant ukazuje na totalnu neaktivnost Tužilaštva BiH u njegovom predmetu. Apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda (AP 2130/09), kao i na praksu Evropskog suda za ljudska prava. Apelant ukazuje da „ovakva situacija negativno utiče na poslovni ugled apelanta“ i da je cijeli slučaj bio i još uvijek je medijski propraćen. Apelant je predložio da Ustavni sud naloži Tužilaštvu BiH da preduzme sve potrebne radnje u skladu sa ZKP-om, odnosno da mu Tužilaštvo zbog štete koju trpi njegovim nepostupanjem plati iznos od 500,00 KM za svaku godinu odgađanja.

b) Odgovor na apelaciju

15. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da ne spori činjenicu da odluka u predmetu ove krivične istrage još nije donijeta. Međutim, Tužilaštvo navodi da se ne radi o pasivnosti i neaktivnosti Tužilaštva, već se radi o naporima Tužilaštva da pribavi dokaze na osnovu kojih će donijeti odluku. Tužilaštvo je navelo da je predmet istrage osnov sumnje da je apelant iskoristio položaj direktora Agencije, te u namjeri pribavljanja imovinske koristi sebi i drugim licima preduzeo radnje na sprovođenju javne nabavke elektronske lične karte i vozačke dozvole i sistema za izradu i personalizaciju električnih ličnih karata i vozačkih dozvola, a što je u konačnici rezultiralo potpisivanjem ugovora o isporuci i uspostavljanju sistema za djelimičnu personalizaciju kartica, isporuku opreme za personalizaciju kartica i nadogradnju postojeće opreme za personalizaciju kartica, kao i isporuka kartica i kompletan sistem za personalizaciju elektronskih ličnih karata i održavanje sistema na period od 10 godina na iznos od 102.984.593 KM između Agencije i kompanije „Muehlbauer“ d.o.o. Banja Luka koja je u vrijeme potpisivanja ugovora bila u svojini kompanija Muehlbauer High Tech International AG iz Rodinga i Nites d.o.o. Banja Luka. S ciljem utvrđivanja svih relevantnih činjenica Tužilaštvo je u više navrata dostavljalo zamolnice za pružanje međunarodne pravne pomoći nadležnim organima SR Njemačke, Češke Republike i Švedske, sa zahtjevima za sprovođenje radnji dokazivanja. Tužilaštvo, takođe, ističe da je ulagalo napore za požurivanje postupanja po navedenim zamolnicama, te da su ovlašćena službena lica iz BiH po ovlašćenju postupajućeg tužioca i uz prethodno odobrenje nadležnih pravosudnih organa prisustvovala sprovođenju nekih radnji dokazivanja (u SR Njemačkoj i Češkoj Republici), a s ciljem što efikasnijeg prikupljanja dokaza. Tužilaštvo je prve zamolnice uputilo 10. i 15. februara 2015. godine (SR Njemačka, Češka Republika i Švedska), da bi kasnije „radi ukazanih potreba“ bile upućene i dopune zamolnica (11. maja 2016. i 2. marta 2017. godine – SR Njemačka), kao i zamolnica nadležnom organu Češke Republike od 31. maja 2018. i od 9. januara 2019. godine, po kojoj još nije postupljeno. Sve zamolnice, kako je navelo Tužilaštvo, nalaze se u spisu i na zahtjev Ustavnog suda biće dostavljene (kao i kompletan spis). Tužilaštvo je navelo da u prikupljanju dokaza u spisu koristi kanale komunikacije koji znatno skraćuju postupanje zamoljenih organa po zamolnicama s obzirom na to da komunikacija putem Ministarstva pravde traje najmanje šest mjeseci, a uobičajeno po godinu dana ili duže, te je u prilog ovoj tvrdnji dostavilo e-mejlove (dostavljeni Ustavnom sudu), te je navelo da zamolnice paralelno dostavlja Ministarstvu pravde BiH i putem Evropske pravosudne mreže (EJN) kontakt tačkama u zamoljenim državama. Tužilaštvo je takođe istaklo da je predmet T20 0 KTK 008936 15 bio planiran kao prioritetan za rješavanje u 2018. godini, ali da nije mogao da bude riješen iz objektivnih razloga (nisu prikupljeni dokazi putem međunarodne pravne pomoći), u prilog čemu je izvod iz evidencije liste prioritetnih predmeta postupajućeg tužioca (na listi pod brojem 3 je navedeni predmet). Tužilaštvo je takođe navelo, imajući u vidu apelantove navode o šteti koju trpi, da je svjesno da istraga može potencijalno ograničiti neka prava osumnjičenog ili narušiti ugled osumnjičenog, ali je ukazalo (za šta je ponudilo i dokaze) da je u svakoj fazi istrage vodilo računa da na najmanji mogući način umanji organičenje apelantovih prava i sloboda, i to samo onoliko koliko je nužno za zaštitu istrage. Dakle, suočeno s dužim trajanjem istrage usljed objektivnih okolnosti nemogućnosti prikupljanja dokaza u kraćem roku, Tužilaštvo je još prije dvije godine i dva mjeseca dalo saglasnost za ukidanje svih mjera zabrane prema apelantu. Tužilaštvo navodi da su okolnosti ovog predmeta drugačije nego u predmetima na koje se apelant pozvao, te da je vidljivo da dužinu trajanja istrage Tužilaštvo ne „opravdava“ nedostatkom vremena ili resursa za sprovođenje istrage, nego nemogućnošću pribavljanja dokaza u primjerenijem roku, pri čemu pokušava ubrzati prikupljanje dokaza. Tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 225.

Okončanje istrage (1) Tužitelj okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage, potrebne mjere da bi se istraga okončala poduzet će kolegij Tužilaštva.

(3) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

17. Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ broj 65/18) u relevantnom dijelu glasi: Član 5.

Član 225. mijenja se i glasi:

"Član 225.

Okončanje istrage (1) Tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica. Okončanje istrage će se zabilježiti u spisu.

(2) Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o provođenju istrage, tužilac će obavijestiti glavnog tužioca o razlozima neokončanja istrage. Glavni tužilac odredit će u roku od 30 dana novi rok za okončanje istrage koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera da bi se istraga okončala.

(3) Ako istragu nije bilo moguće završiti u roku iz stava (2) ovog člana, tužilac će o razlozima zbog kojih istraga nije završena u roku od osam dana obavijestiti glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.

(4) Osumnjičeni i oštećeni u roku od 15 dana od dana dostavljanja obavještenja iz stava (3) ovog člana mogu podnijeti pritužbu glavnom tužiocu zbog trajanja postupka. Ako glavni tužilac utvrdi da je pritužba osnovana, u roku od 30 dana odredit će novi rok u kojem se, ako postoje procesne pretpostavke, istraga mora okončati, a koji ne može biti duži od šest mjeseci, odnosno koji ne može biti duži od jedne godine za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju 10 godina ili teža kazna, te naložiti preduzimanje potrebnih mjera za okončanje istrage, o čemu će obavijestiti podnosioca pritužbe u roku od 15 dana.

(5) Ako istraga ne bude okončana u roku iz stava (4) ovog člana, a postoje procesne pretpostavke, smatrat će se da je istraga obustavljena o čemu tužilac donosi naredbu i u roku od 15 dana o tome obavještava glavnog tužioca, osumnjičenog i oštećenog.

(6) Optužnica se ne može podići ako osumnjičeni nije bio ispitan.

Član 7.

U predmetima u kojima je donesena naredba o provođenju istrage do stupanja na snagu ovog zakona, postupak će se nastaviti po odredbama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09 i 72/13)."

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kad nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant se žali na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, navodeći da Tužilaštvo BiH vodi istragu skoro četiri godine, usljed čega apelant trpi neizvjesnost i povrijeđeno mu je pravo „pristupa sudu“. U suštini, navodi iz apelacije svode se na to da Tužilaštvo nije okončalo istragu u razumnom roku, odnosno na dužinu trajanja istrage, suprotno članu II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 6 Evropske konvencije.

Pravo na pravičan postupak

23. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)

25. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak odnosi na krivičnu istragu koja je pokrenuta protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo – zloupotreba položaja ili ovlašćenja i pranje novca. U vezi s tim se postavlja pitanje primjenjivosti člana 6 Evropske konvencije na konkretan slučaj.

Primjenjivost člana 6 stav 1 Evropske konvencije

26. Evropski sud za ljudska prava smatra da „optužba“, u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država preduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo „što značajno utiče na situaciju osumnjičenog lica“ (vidi Evropski sud za ljudska prava, Foti i dr. protiv Italije, presuda od 10. decembra 1982. godine, serija A, broj 56). Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji „optužba“ moraju da budu pružene sve garancije prava na pravično suđenje.

27. U konkretnom slučaju protiv apelanta je donijeta naredba o sprovođenju istrage zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba položaja ili ovlašćenja, koja je proširena i na krivično djelo pranje novca. Apelant je lišen slobode 31. maja 2016. godine, ispitan u svojstvu osumnjičenog u prostorijama Tužilaštva 1. juna 2016. godine, te je predloženo određivanje pritvora apelantu. Sud BiH je rješenjem odbio prijedlog za određivanje pritvora apelantu, ali mu je izrekao mjere zabrane koje su konačno ukinute 17. marta 2017. godine. Iz navedenog proizlazi da su prema apelantu preduzete mjere koje impliciraju tvrdnju da je apelant počinio krivično djelo i koje značajno utiču na njegovu situaciju. Navedene mjere preduzete su protiv apelanta u istražnom postupku, koji u trenutku podnošenja apelacije traje već četiri godine i pet mjeseci (od momenta donošenja naredbe o sprovođenju istrage) i koji još uvijek nije okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju postoji „optužba“ u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da mu moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku.

a) Relevantni principi

28. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

29. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje. Ovakvo određivanje relevantnog perioda očigledno je u slučajevima u kojim je hapšenje prethodilo formalnoj optužbi (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19; Dobbertin protiv Francuske, presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9 i 138). Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. U tom smislu, Evropski sud primjenjuje jednake kriterijume i u krivičnim i u građanskim stvarima. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačne. Najzad, konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljeg vođenja krivičnog postupka (vidi, Wemhoff, stav 18).

30. Iako je Tužilaštvo donijelo naredbu o sprovođenju istrage 27. januara 2015. godine, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, kao i iz navoda apelacije proizlazi da je prva mjera koja je implicirala tvrdnju da je apelant počinio krivično djelo preduzeta 26. maja 2016. godine, kada je donijeta naredba Suda BiH za pretresanje stana, kuće, okućnice i drugih prostorija koje koristi apelant, a koja je izdata po prijedlogu Tužilaštva u predmetu T20 0 KTK 0008936 u okviru istražnog postupka pokrenutog protiv apelanta. Ovaj postupak do danas nije okončan. S obzirom na to da je prva radnja kojom je apelant „pogođen“ u istražnom postupku, kojom se zadiralo u njegovo pravo iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 8 Evropske konvencije, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivična djela kako je navedeno u naredbi, preduzeta 26. maja 2016. godine, te imajući u vidu da istraga do danas nije okončana, Ustavni sud zaključuje da relevantni period u konkretnom slučaju traje tri godine.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

31. Rukovodeći se kriterijumima ustanovljenim praksom Evropskog suda u analizi razumnosti trajanja postupka, Ustavni sud će prvo ispitati složenost predmeta.

32. U konkretnom slučaju apelant je osumnjičen da je počinio krivično djelo zloupotrebe službenog položaja i ovlašćenja i krivično djelo pranja novca. Imajući u vidu krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret, Ustavni sud primjećuje da se radi o djelima iz dvije glave KZ (glava XVIII i Glava XIX KZ-a), odnosno o protivpravnom ponašanju upravljenom protiv pravilnog funkcionisanja javnih službi koju vrše službena ili ovlašćena lica u vršenju službene dužnosti ili u vezi s njenim vršenjem (zloupotreba položaja ili ovlašćenja), a koje spada u kategoriju kriminaliteta sa izrazito visokim stepenom opasnosti za društvo. Kako pravna teorija navodi radi se o djelu koje predstavlja veliki problem za društvo, a njegova opasnost je istaknuta usljed činjenice da su vršioci djela lica koja su nosioci službenih položaja ili ovlašćenja, što predstavlja podrivanje društvenog sistema iznutra, iz samog sistema. Isto se odnosi na krivično djelo pranja novca, koje je navedeno u glavi XVIII KZ-a koja se odnosi na krivična djela protiv privrede i jedinstvenog tržišta, te krivična djela iz oblasti carina. Imajući u vidu sam „karakter“ krivičnih djela koja se apelantu stavljaju na teret može se reći da se radi o složenom predmetu.

33. Sljedeći kriterijum koji Ustavni sud treba da ispita jeste ponašanje strana u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da član 6 Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba da bude brz, ali da uspostavlja i generalni princip o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između tih principa ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).

34. U odnosu na ponašanje Suda BiH i Tužilaštva BiH, Ustavni sud će da ispita samo ponašanje Tužilaštva jer apelant ni na koji način ne ukazuje da je za dužinu trajanja istrage odgovoran Sud BiH, niti Ustavni sud to može to da zaključi iz priložene dokumentacije.

35. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da relevantne odredbe ZKP-a, primjenom principa akuzatornosti, utvrđuju da je odluka o pokretanju, obustavljanju i okončanju istrage u isključivoj nadležnosti tužioca. Takođe, tužilac, u skladu sa zakonom, ima zakonsku obavezu da preduzme krivično gonjenje kada postoje dokazi da je krivično djelo počinjeno. Ustavni sud dalje primjećuje da je odredba člana 225 ZKP-a u toku trajanja istrage protiv apelanta pretrpjela izmjene (iako se navedene izmjene ne odnose na apelanta). U vrijeme kada je protiv apelanta donijeta naredba o sprovođenju istrage odredbom člana 225 ZKP-a regulisano je okončanje istrage (tužilac okončava istragu kad nađe da je stanje stvari dovoljno razjašnjeno da se može podići optužnica), a u stavu 2 iste odredbe je propisano da Kolegijum Tužilaštva preduzima mjere radi okončanja istrage u situaciji kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage.

36. U konkretnom slučaju, iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je naredba o sprovođenju istrage donijeta 15. januara 2015. godine, a istraga još uvijek nije okončana. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na odredbu člana 225 stav 2 ZKP-a (koja je bila na snazi ranije, ali koja je i dalje primjenjiva u konkretnom predmetu, imajući u vidu član 7 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku), kojom je regulisana situacija kada istraga nije okončana nakon šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage. Naime, tom odredbom propisano je da će Kolegijum Tužilaštva preduzeti potrebne mjere radi okončanja istrage, ali ZKP izričito nije naveo da se istraga mora završiti u roku od šest mjeseci, kao što nije naveo ni najduži rok u kojem se istraga mora završiti (član 225 st. 1 i 2), već jedino propisuje da ukoliko se istraga ne završi u roku od šest mjeseci od donošenja naredbe o sprovođenju istrage potrebne mjere za okončanje istrage preduzeće Kolegijum Tužilaštva (član 225 stav 2). Dakle, s obzirom na zakonom predviđenu mogućnost „neograničenog trajanja istrage“ čija dužina zavisi od diskrecione volje Kolegijuma Tužilaštva, kako bi dokazao da je postupano u skladu sa ZKP-om, Tužilaštvo najprije treba dokazati da je Kolegijum Tužilaštva preduzeo određene mjere radi okončanja istrage. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo nije navelo ništa u vezi s navedenom zakonskom obavezom Kolegijuma Tužilaštva. Naime, iz odgovora na apelaciju proizlazi da je apelantov predmet bio na listi prioritetnih predmeta. U prilog navedenom je dostavljena „evidencije liste prioritetnih predmeta“ na kojoj je pod rednim brojem 3 predmet „T20 0 KTK 0008936 15 i ime postupajućeg tužioca“ (pri tome i svi ostali predmeti na listi su predmeti istog postupajućeg tužioca). Stoga, Ustavni sud primjećuje da nikakve informacije nisu date kako bi se zaključilo da je Kolegijum Tužilaštva preduzeo bilo kakve mjere u skladu sa zakonom, a što je propisano kao zakonska obaveza i jedina „kontrola“ dužine trajanja istrage utvrđena zakonom. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je i u ranijim svojim odlukama ukazivao na obavezu Tužilaštva, odnosno Kolegijuma Tužilaštva da postupi u skladu s navedenom odredbom (vidi AP 3914/13 od 17. marta 2015. godine i AP 451/15 od 10. novembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Suprotno citiranoj odluci (AP 3914/13), Ustavni sud primjećuje da je u apelantovom slučaju, a što proizlazi iz odgovora Tužilaštva, navedeno da je razlog što istraga još nije okončana „nemogućnost pribavljanja dokaza u primjerenijem roku“ jer se radi o dokazima koji se pribavljaju putem međunarodne pravne pomoći, pa je i u tom pravcu Tužilaštvo navelo da preduzima sve kako bi se „skratilo“ postupanje po zamolnicama, odnosno da zamolnice dostavlja i Ministarstvu pravde BiH i putem Evropske pravosudne mreže. Ipak, Ustavni sud, uvažavajući napore Tužilaštva da se istraga što prije okonča (kako navodi), ukazuje da je obaveza preduzimanja potrebnih mjera od strane Kolegijuma Tužilaštva propisana zakonom, a u konkretnom predmetu je upravo izostalo obrazloženje šta je u tom pravcu u konkretnom slučaju preduzeto.

37. Ustavni sud podsjeća na svoj već ranije utvrđeni stav da se odredba člana 225 ZKP-a, odnosno zakonsko rješenje koje je navedeno (u članu 225 ZKP-a koji se primjenjuje na apelanta) u zakonskoj odredbi ne može tumačiti kao pravo Tužilaštva da istragu može voditi neograničeno, što je zaključak i Odluke Ustavnog suda broj U 5/16 od 1. juna 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, jer bi to bilo suprotno jednom od osnovnih prava osumnjičenog, odnosno optuženog, utvrđenih u članu 13 ZKP-a (pravo osumnjičenog, odnosno optuženog da u najkraćem roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja). Upravo navedeno apelant i ističe u apelaciji, ukazujući na „povredu prava pristupa sudu“. Ovo pogotovo ako nisu ponuđeni konkretni dokazi „preduzetih potrebnih mjera“ radi okončanja istrage od strane Kolegijuma Tužilaštva, čime je zakonska obaveza Kolegijuma Tužilaštva umjesto jedine moguće zaštite prava osumnjičenog postala iluzorna, te je jedini koji odlučuje o istrazi na ovaj način postupajući tužilac s neograničenim ovlašćenjima koliko će to dugo trajati i šta će mu sve u postupku trebati.

38. Ustavni sud nije mogao zaključiti da je apelant svojim ponašanjem na bilo koji način doprinosio dužini istražnog postupka. Najzad, nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o stvari koja je značajna za apelanta. Naime, apelant je naveo da trpi njegov poslovni ugled, odnosno da cijeli postupak utiče na njegov ugled. Iako Ustavni sud primjećuje da apelant nema konkretnih bilo kakvih ograničenja (sve mjere apelantu su ukinute zaključno s martom 2017. godine), nesporno je da sama činjenica vođenja postupka utiče psihički na lice protiv kojeg se postupak vodi, ali i na njegovu reputaciju u poslovnom svijetu i „generalno“ koja je opterećena „optužbom“. Stoga je opravdana apelantova težnja da neizvjesnost u kojoj se nalazi – obustavljanje istrage ili eventualno podizanje optužbe i dalji tok postupka – bude što prije otklonjena. Na drugoj strani, obaveza suda i Tužilaštva, kao i svih drugih koji učestvuju u postupku je da obezbijede pravilno administriranje pravde, prije svega, pravilan i fer postupak koji pruža garancije da niko nevin neće biti osuđen. Pri tome, organi koji učestvuju u postupku moraju da zaštite i opšti interes, da počinilac krivičnog djela bude izveden pred sud i kažnjen kad za to postoje uslovi propisani zakonom.

39. Međutim, imajući u vidu (već konstatovano u ovoj odluci) da Tužilaštvo nije ponudilo nikakve informacije da je Kolegijum Tužilaštva postupio u skladu s odredbom člana 225 ZKP-a, odnosno preduzeo konkretne radnje radi okončanja istrage (koja „službeno“ traje već četiri godine i šest mjeseci), a koja u periodu koji je relevantan za apelanta traje tri godine, iako iz predočenog Ustavnom sudu proizlazi da Tužilaštvo preduzima određene radnje, imajući u vidu da je u tom smislu izostala aktivnost Kolegijuma Tužilaštva u smislu člana 225 ZKP-a (ili bar o navedenom Ustavni sud nije obaviješten), Ustavni sud smatra da neizvjesnost u kojoj se nalazi apelant predstavlja pretjeran teret za apelanta, koji se ne može opravdati obezbjeđivanjem pravilnog administriranja pravde.

40. Dakle, imajući u vidu da u konkretnom slučaju istražni postupak u periodu koji je relevantan za apelanta traje tri godine, a da Tužilaštvo nije ponudilo razloge ili obrazloženja koje je mjere preduzeo Kolegijum Tužilaštva radi okončanja istrage – bez obzira na činjenicu što Tužilaštvo zbog potrebe prikupljanja dokaza i dalje preduzima određene radnje, te nije u mogućnosti donijeti odluku u vezi s postupkom – ne može se smatrati prihvatljivom i opravdanom za ovako dugo trajanje postupka, to Ustavni sud smatra da je istražni postupak u konkretnom slučaju, uprkos činjenici da se radi o složenom predmetu, narušio ravnotežu između zahtjeva za efikasan i brz postupak i pravilnog administriranja pravde, odnosno da istraga, koja tri godine „pogađa“ apelanta, i nije zadovoljila zahtjev „razumnog roka“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, bez obzira na to što apelant nema konkretnih mjera odnosno ograničenja.

41. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

42. Imajući u vidu apelantov zahtjev da Ustavni sud „zbog štete koja se proizvodi nepostupanjem Tužilaštva“ obaveže Tužilaštvo da apelantu isplati pravičnu naknadu u preciziranom iznosu, Ustavni sud nalazi da je navedena odluka dovoljna satisfakcija apelantu.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Tužilaštva broj T20 0 KTK 008936 15 imajući u vidu da u konkretnom slučaju istražni postupak u periodu koji je relevantan za apelanta traje tri godine, a da Tužilaštvo nije ponudilo razloge ili obrazloženja koje je mjere preduzeo Kolegijum Tužilaštva radi okončanja istrage, te se činjenica da Tužilaštvo zbog potrebe prikupljanja dokaza i dalje preduzima određene radnje, zbog čega nije u mogućnosti donijeti bilo kakvu odluku u vezi s postupkom, ne može smatrati prihvatljivom i opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka bez obzira na to što se radi o složenom predmetu, te je postupak narušio ravnotežu između zahtjeva za efikasan i brz postupak i pravilnog administriranja pravde, bez obzira na to što apelant nema konkretnih mjera odnosno ograničenja.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-523/19 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio