Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1378/19 (M. B.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Penzija
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1378/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1378/19, rješavajući apelaciju Marijana Blažanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marijan Blažanović protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 013303 16 U od 21. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Marijan Blažanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Domaljevca, kojeg zastupa Marijan Ivanović, advokat iz Orašja, podnio je 25. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 U 013303 16 U od 21. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog (Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje) kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv rješenja Kantonalne administrativne službe HNK. Tim rješenjem je ukinuto rješenje direktora Kantonalne administrativne službe Mostar i odlučeno da apelantu prestaje pravo isplate prijevremene povoljnije starosne penzije počev od 1. marta 2012. godine.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da se u predmetnom postupku utvrđivalo da li apelant ispunjava uslove za ostvarivanje prava isplate prijevremene povoljnije starosne penzije primjenom člana 2. i 5. Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih obitelji. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 8. Zakona o upravnom postupku propisano da se prije donošenja rješenja stranci mora pružiti mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje tog rješenja. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni organ obratio apelantu dopisom od 8. maja 2014. godine, na koji je apelant odgovorio pismenom molbom da mu se ostavi dodatni rok kako bi se očitovao o činjenicama za donošenje predmetnog rješenje. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je na požurnicu prvostepenog organa od 26. juna 2015. godine apelant pismeno odgovorio na način da je osporavao zakonitost imenovanja i rada Revizorskog tima, te je iznio tvrdnju o nezakonitosti rada Revizorskog tima, jer je u Uvjerenju od 13. decembra 2007. godine utvrđeno da je imenovan nosilac ratnog odlikovanja ,,Red hrvatskog trolista“. Kantonalni sud je naveo da iz naprijed utvrđenog proizlazi neosnovanost navoda apelanta da su prvostepeni i drugostepeni organ nezakonito postupali, jer apelantu nisu omogućili učestvovanje u postupku. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je u ovom predmetu dostavljeno Uvjerenje Federalnog ministarstva za pitanje branitelja od 13. decembra 2007. godine u kojem je navedeno da je apelant odlikovan ratnim priznanjem „Red hrvatskog trolista", Odluka od 26. januara 1999. godine. Međutim, Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa ne proizlazi da je predmetna odluka dostavljena. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da apelant kroz postupak nije dokazao postojanje navedene odluke, a koja bi trebala biti sastavni dio Uvjerenja od 13. decembra 2007. godine, zbog čega je sud zaključio da apelant nije dokazao spornu činjenicu navedenu u uvjerenju, a slijedom čega je odbio tužbu apelanta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, navodi da mu sud nije omogućio da učestvuje u postupku utvrđivanja činjenica od strane „revizorskog tima za kontrolu 5“, zbog čega je revizorski tim nezakonito postupao i nije omogućio apelantu da zaštiti svoja prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević