Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1126/17 (D. J.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ratni zločin
  • Zabrana retroaktivne primjene zakona
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
  • Kazna
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1126/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1126/17, rješavajući apelaciju Duška Jevića, na osnovu člana 18. stav (3) tačka e) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Jevića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 1 K 003417 16 Krž 15 od 3. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Duško Jević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dalibor Pejaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 003417 16 Krž 15 od 3. marta 2017. godine.

2. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 003417 10 Krl od 25. maja 2012. godine apelant je proglašen krivim da je počinio kazneno djelo Genocid iz člana 171. tač. a) i b) Kaznenog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 31. KZ BiH, te je osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina.

3. Protiv navedene presude apelant je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kaznenopravnoj sankciji.

4. Nakon što je ispitalo pobijanu presudu u granicama istaknutih žalbenih prigovora, Apelacijsko vijeće je donijelo presudu broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013. godine u kojoj je djelomično uvažilo apelantovu žalbu i prvostupanjsku presudu Suda BiH od 25. maja 2012. godine preinačilo u dijelu odluke o kazni, tako da je apelant proglašen krivim da je počinio kazneno djelo Genocid iz člana 171. tačke a) i b) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 31. KZ BiH i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine, dok je u preostalom dijelu prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena.

5. Apelant je protiv presude Apelacijskog vijeća Suda BiH od 20. maja 2013. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu, ukazujući na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), kao i povredu člana 7. i 13. Europske konvencije.

6. Ustavni sud BiH je svojom Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-4239/13 od 26. oktobra 2016. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) djelomično usvojio apelaciju u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/2. Ustava BiH i člana 7. Europske konvencije, te je ukinuta presuda Suda BiH broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013. godine u dijelu koji se odnosi na primjenu blažeg krivičnog zakona. Pri tome je naglašeno da djelomično ukidanje navedene presude Suda BiH ni na koji način ne utiče na lišavanje slobode apelanata, zadržavanje i pritvor, što je u isključivoj nadležnosti Suda BiH. Predmet je vraćen Sudu BiH koji je obvezan po hitnom postupku donijeti novu odluku u odnosu na izricanje kazne u skladu s članom II/2. Ustava BiH i članom 7. stav 1. Europske konvencije. Naloženo je Sudu BiH da, u skladu sa članom 72. stav 5. Pravila Ustavnog suda BiH, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja predmetne odluke obavijesti Ustavni sud BiH o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja te odluke. Istom Odlukom Ustavnog suda odbijena je kao neosnovana apelacija u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1.,2. i 3. tačka d) Europske konvencije.

7. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. st. 1.,2. i 3. tačka d) Europske konvencije, Ustavni sud je u Oluci broj AP-4239/13 našao neosnovanim apelantove navode o proizvoljnoj ocjeni dokaza, pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i zaključio da nije bilo kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1., 2. i 3. d) Europske konvencije.

8. Presudom suda BiH broj S1 1 K 003417 16 Krž 15 od 3. marta 2017. godine Presuda Suda BiH broj S1 1 K 003417 12 Krž 12 od 20. maja 2013. godine djelomično je preinačena u odnosu na primjenu kaznenog zakona i odluku o kazni, pa su radnje za koje je apelant prvostupanjskom presudom proglašen krivim pravno kvalificirane kao kazneno djelo Genocid iz člana 141. KZSFRJ, u vezi s članom 24. istog zakona, za koje je, na temelju navedenih zakonskih odredbi, te odredaba čl. 33., 38. i 41. KZSFRJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. U preostalom dijelu presuda Suda BiH od 20. maja 2013. godine je ostala neizmijenjena.

9. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je, izvršavajući Odluku Ustavnog suda koja je u skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine konačna i obvezujuća, Apelacijsko vijeće bilo dužno otkloniti utvrđenu povredu s obzirom da je navedenom Odlukom utvrđeno da je u osporenoj presudi Suda BiH pogrešno primijenjen kazneni zakon na apelantovu štetu, odnosno da nije primijenjen zakon koji je za njega blaži. Sud BiH je naveo da je prvostupanjskom presudom apelant proglašen krivim da je počinio kazneno djelo Genocid iz člana 171. tačke a) i b) KZ BiH, u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 31. KZ BiH, i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 35 godina. Dakle, primijenjen je zakon koji je važio u vrijeme suđenja, odnosno KZ BiH iz 2003. godine. Sud BiH je, dalje, opisao procesnu situaciju u kojoj se našao nakon ukidanja presude Suda BiH od 13. juna 2013. godine, te je citirao u relevantnom dijelu Odluku AP-4239/13 i zaključio da Ustavni sud nije doveo u pitanje pravilnost presude Suda BiH u pogledu kaznenog djela i apelantove krivnje za radnje za koje je proglašen krivim.

10. Apelacijsko vijeće je ukazalo da je pri procjeni koji je zakon blaži za počinitelja bilo potrebno analizirati zaprijećenu kaznu, jer postoji razlika u odnosu na raspon kazni za predmetno kazneno djelo koje propisuju KZ SFRJ i KZ BiH. S obzirom da je apelant drugostupanjskom presudom osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 32 godine, bilo je potrebno komparirati zakonski maksimum u oba kaznena zakona i utvrditi koji je za apelanta povoljniji. Slijedom navedenog, Apelacijsko vijeće je našlo da se za kazneno djelo Genocid iz člana 141. KZ SFRJ može izreći kazna zatvora u trajanju od 5 do 15 godina ili kazna zatvora u trajanju od 20 godina ili smrtna kazna, iz razloga što odredba člana 37. stav 1. KZ SFRJ propisuje da se „smrtna kazna ne može propisati kao jedina glavna kazna za određeno kazneno djelo", a u članu 38. stav 2. istog zakona je propisano da „za kaznena djela za koja je propisana smrtna kazna sud može izreći i zatvor u trajanju od dvadeset godina". Apelacijsko vijeće je, cijeneći navode iz odluke Ustavnog suda, našlo da je kazna zatvora u trajanju od 20 godina, kao maksimalna kazna po KZSFRJ, blaža kada se usporedi sa maksimalnom kaznom iz KZ BiH, odnosno kaznom dugotrajnog zatvora od 45 godina. Dakle, promatrano sa aspekta maksimuma zapriječene kazne zatvora, blaži zakon u konkretnom slučaju je KZ SFRJ.

11. Prilikom odmjeravanja kazne Apelacijsko vijeće je navelo da je bilo obvezno kretati se u okviru zakonskog raspona propisanog odredbom člana 141. KZ SFRJ. Osim toga, navedeno je da je imalo u vidu svrhu kažnjavanja kao i sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, pa je u smislu odredbe člana 41. stav 1. KZ SFRJ, prvo utvrdilo granice kazne propisane za predmetno krivično djelo, naročito maksimum, pa je utvrdilo da se prema KZ SFRJ u konkretnom slučaju može izreći maksimalna kazna zatvora od 20 godina.

12. Dalje, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je u čl. 33. i 41. KZSFRJ propisana svrha kažnjavanja i pravila o odmjeravanju kazne, čime se i rukovodilo kada je odlučivalo o kaznenopravnoj sankciji za apelanta. U tom smislu, Apelaciono vijeće je cijenilo sve okolnosti, kako olakšavajuće, tako i otežavajuće i pri tome s posebnom pažnjom razmotrilo stupanj apelantove kaznene odgovornosti, motive za izvršenje kaznenog djela, jačinu ugrožavanja odnosno povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, te raniji život počinitelja, njihove osobne prilike i držanje nakon počinjenog djela. Na temelju navedenoga, Apelacijsko vijeće je ukazalo da je za djela za koja je ranije bila zapriječena smrtna kazna zamjena kazna zatvora u trajanju od 20 godina pa je, imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja, apelanta osudilo upravo na tu kaznu uz obrazloženje da je kazna zatvora u trajanju od 20 godina jedina moguća kazna kada se cijeni težina učinjenog djela, okolnosti pod kojima je počinjeno, posljedice, način izvršenja i konkretne radnje počinitelja, odnosno da se samo takvom kaznom može ostvariti svrhu kažnjavanja predviđena odredbom člana 33. KZ SFRJ.

13. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije, pravo iz člana 7. Europske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Europske konvencije. U opširnim apelacionim navodima apelant tvrdi da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, da je povrijeđeno njegovo pravo na presumpciju nevinosti, da je došlo do paušalne primjene materijalnog prava kao i da su osporene presude utemeljene na nezakonitim dokazima. U pogledu navodne povrede člana 7 Europske konvencije apelant je osporio odluku o kazni koju je Apelacijsko vijeće donijelo u presudi od 3. marta 2017. godine iz razloga što smatra da nije bilo mjesta da mu se izrekne maksimalna kazna propisana u KZSFRJ za kazneno djelo za koje je proglašen krivim, posebno ako se ima u vidu činjenica da je u navedenom zakonu, za kazneno djelo Genocid, propisana kazna od pet do 15 godina zatvora, odnosno smrtna kazna i 20 godina zatvora. Apelant je istakao da Apelacijsko vijeće nije uzelo u obzir olakotne okolnosti, nego mu je izreklo maksimalnu kaznu, čime je povrijedio njegova prava iz člana 6. i 7. Europske konvencije.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su pobrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud primjećuje da je najveći dio apelacije posvećen navodima o povredi prava na pravično suđenje, odnosno pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i ocjeni dokaza u prvostupanjskoj presudi od 25. maja 2012. godine i presudi Apelacijskog vijeća od 25. maja 2013. godine i ukazuje da su u odnosu na ova pitanja apelantovi navodi razmotreni u Odluci AP-4239/13, u kojoj je Ustavni sud utvrdio da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije, kako je istaklo i Apelacijsko vijeće Suda BiH u presudi od 3. marta 2017. godine, te Ustavni sud u ovom dijelu upućuje na svoj zaključak koji je dao u odluci AP-4239/13, koji ne treba ponovno ponavljati.

17. Dalje, s obzirom da apelant osporava odluku o kazni, odnosno primjenu odredaba KZ SFRJ, Ustavni sud će ispitati navod apelanta o pogrešnoj primjeni odredbi KZ u vezi sa odlukom o kazni, budući da apelant smatra, imajući u vidu raniju presudu (koja je ukinuta odlukom Ustavnog suda, a kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 32 godine) da je pravilnom primjenom odredbi KZ SFRJ Sud BiH trebao apelantu izreći kaznu zatvora u trajanju kraćem od 20 godina. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnosno povredi procesnih garancija u postupku koji je rezultirao osporenom odlukom u predmetnoj apelaciji odnose na način na koji je Sud BiH primijenio materijalno pravo, odnosno utvrdio visinu kazne. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. U vezi s navedenim stavovima, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju presude osporene apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoju odluku o visini zatvorske kazne, pa se ne može zaključiti da je primjena odredaba KZ SFRJ u tom dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na štetu apelanta. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je iznio svoje viđenje toga kolika mu je kazna trebala biti izrečena ukoliko bi se uzele u obzir olakšavajuće okolnosti i kazna umanjila za 20%, odnosno što je generalno izrazio nezadovoljstvo donesenom odlukom o visini kazne. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi iz apelacije pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1126/17 (D. J.) | Sudska praksa | Aktio