Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1766/19 (H. Z. i N. M.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1766/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1766/19, rješavajući apelaciju Husnije Zukića i Nafije Mostić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Husnija Zukić i Nafija Mostić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 042930 17 Gž 4 od 13. februara 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husnija Zukić i Nafija Mostić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti) iz Visokog, koje zastupa Fuad Karamehić advokat iz Visokog, podnijeli su 19. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 042930 17 Gž 4 od 13. februara 2018. godine. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP- 2861/18 od 19. juna 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda od 13. februara 2018. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 41 0 P 042930 18 Rev od 29. januara 2019. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da vanbračnu i bračnu stečevinu tužiteljice (Đ.Z.) i prvoapelanta utvrđenu pravosnažnom presudom Općinskog suda u Visokom od 5. juna 2003. godine čini i nekretnina (stambena zgrada i dvorište), te je drugoapelantica dužna trpjeti da se u zemljišnim knjigama i katastarskim knjigama parcela, pobliže označena u izreci prvostepene presude, cijepa na katastarsku česticu (njiva) i katastarsku česticu (stambena zgrada i dvorište), a prema skici vještaka geometra od 5. maja 2015. godine koja čini sastavni dio ove presude, te da se novoformirana parcela (stambena zgrada i dvorište) izdvoji u poseban zemljišnoknjižni uložak i uknjiži sa pravom suvlasništva i suposjeda u korist tužiteljice sa dijelom ½. Također, odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da među parničnim strankama nije sporno da je pravosnažnom presudom Općinskog suda u Visokom od 5. juna 2003. godine utvrđeno da vanbračnu i bračnu stečevinu tužiteljice i prvoapelanta čini stambena zgrada izgrađena na parceli („Jehovina“ njiva), te da je u tom postupku izvršena pogrešna identifikcija parcele na kojoj je izgrađena stambena zgrada (upisana k.č. 574/2). Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio konačno postavljeni eventualni tužiteljičin tužbeni zahtjev, te da nije povrijedio ni odredbe parničnog postupka, s obzirom da iz nalaza vještaka geometra i dopune njegovog nalaza proizlazi da je predmetna stambena zgrada izgrađena na parceli koja se razlikuje od parcele označene u navedenoj presudi od 5. juna 2003. godine. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio o prigovoru presuđene stvari, za šta je dao jasne i pravilne razloge koje prihvata i taj sud (prvostepeni sud je naveo da u konkretnom slučaju ne postoji identitet tužbenog zahtjeva, budući da je u predmetu broj P-356/2001 utvrđeno da vanbračnu i bračnu stečevinu čini stambena zgrada izgrađena na k.č. 574/2 "Jehovina" njiva upisana u z.k. ul. 330 k.o. Grajani, dok je u predmetnom postupku tražila da se utvrdi da vanbračnu i bračnu stečevinu čini i stambena zgrada izgrađena na parceli k.č. broj 574/1, u naravi stambena zgrada, dvorište i njiva upisana u z.k. ul. broj 467 k.o. Grajani). Pri tome, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud o ocjeni dokaza u presudi dao odgovarajuće razloge iz kojih se može zaključiti da za svoje utvrđenje ima dovoljno činjenične i pravne osnove, a naročito kod činjenice da apelanti nisu naveli koja to činjenica nije utvrđena ili je pogrešno utvrđena a da bi to imalo za rezultat donošenje drugačije odluke. Kantonalni sud je naveo da nije cijenio ostale apelantove navode zato što nisu od odlučnog značaja za rješavanje ove pravne stvari (član 231. Zakona o parničnom postupku). Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Također, apelant navodi da redovni sudovi donijeli odluke „na osnovu pogrešne ocjene dokaza, da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, te da je osnovan prigovor litispendencije budući da je u toku izvršni postupak po pravosnažnoj i izvršnoj presudi“. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozvaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju, odnosno zašto neke od njih nije uopće ni cijenio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević