Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-372/19 (I. M.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-372/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-372/19, rješavajući apelaciju Ismeta Mehića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ismet Mehić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 70 0 U 005883 16 U od 11. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ismet Mehić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Emir Hasić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 005883 16 U od 11. oktobra 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanje boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) od 21. jula 2016. godin, kojim je ukinuto konačno rješenje Službe za boračko-invalidsku zaštitu od 25. januara 2005. godine i upravna stvar riješena na način da je apelantu priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% invaliditeta, po osnovu ranjavanja zadobijenog prilikom vršenja vojne dužnosti u Oružanim snagama (ARBiH), i pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz obrazloženja predmetnog rješenja i podataka u spisu predmeta proizilazi da je tuženi, na osnovu čl. 14. i 7. stav 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na ličnu invalidninu apelanta, donio osporeno rješenje od 21. jula 2016. godine. Tim rješenjem je ukinuo konačno rješenja Službe za boračko-invalidsku zaštitu od 25. januara 2005. godine, kojim je apelantu bilo priznato svojstvo ratnog vojnog invalida VI grupe sa 60% vojnog invaliditeta i upravnu stvar je riješio na način da je apelantu priznao svojstvo ratnog vojnog invalida VIII grupe sa 40% invaliditeta i pravo na ličnu invalidninu u određenom mjesečnom iznosu. U provedenom postupku, kako proizilazi iz utvrđenih činjenica, izvršen je pregled apelanta pred ljekarskom komisijom Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja Sarajevo. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je nadležna ljekarska komisija konačnim nalazom i mišljenjem dala potpunu, jasnu i dovoljno obrazloženu ocjenu vojnog invaliditeta apelanta u skladu sa odredbama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku za ostvarenje prava po Zakonu o pravima branilaca i članova njihovih porodica, Pravilnika o utvrđivanju procenta vojnog invaliditeta, sa Listom procenta vojnog invaliditeta, a na osnovu medicinske dokumentacije o liječenju i na osnovu neposrednog pregleda apelanta, koji je na taj način učestvovao u postupku. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je osporeno rješenje tuženog doneseno u skladu sa odredbama Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko invalidske zaštite, člana 3. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica, te odredbama Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o radu ljekarskih komisija u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima boraca i članova njihovih porodica. Vrhovni sud je naveo da je u skladu sa iznesenim zaključio da osporenim rješenjem tuženog nije povrijeđen zakon na štetu apelanta, zbog čega je odbio tužbu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je potvrdio odluku tuženog kojom se apelantu smanjuje procenat invaliditeta i posljedično tome visina invalidnine.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-372/19 (I. M.) | Sudska praksa | Aktio