Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1864/19 (R. O.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1864/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1864/19, rješavajući zahtjev Reufa Osmanbegovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Reufa Osmanbegovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Reuf Osmanbegović iz Doboja (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnio je, 26. aprila 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 U 003778 16 Uvp od 4. januara 2019. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio da se do donošenja odluke o apelaciji „odloži svako postupanje korisnika eksproprijacije za preduzimanje bilo kakvih pravnih radnji, kao i radnji predaje u posjed, po osnovu rješenja o eksproprijaciji od 29.09.1975.g., u odnosu na k.č. […] u K.O . Ševarlije, iz razloga što bi time direktno bilo ugroženo, pored prava na imovinu i pravo na dom, te iz razloga što predniku apelanta nikada nije isplaćena naknada“.
2. Iz dostavljene dokumentacije proizilazi da je Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske – Područna jedinica Doboj (u daljnjem tekstu: Područna jedinica), odlučujući u ponovnom postupku po apelantovom zahtjevu podnesenom 5. februara 2010. godine, donijela rješenje broj 21.20/473-1/10. od 2. aprila 2015. godine kojim je odbila kao neosnovan apelantov zahtjev za deeksproprijaciju nekretnina označenih kao precizirane k.č. u K.O. Ševarlije (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) poništenjem rješenja o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine.
3. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je odredbom člana 30. stav 6. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SR BiH“, broj 35/72; u daljnjem tekstu: raniji Zakon o eksproprijaciji) propisano da zahtjev za poništaj rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može staviti po isteku tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, sve dok korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radove, ali ne po isteku pet godina od dana pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji. Iz obrazloženja rješenja dalje proizilazi da je u konkretnom slučaju utvrđeno da su rješenjem o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine predmetne nekretnine eksproprisane od Safeta Osmanbegovića (apelantovog oca - u daljnjem tekstu: apelantov prednik) kao vlasnika istih. Zatim, proizilazi da je utvrđeno da je spis tog predmeta odnosno original navedenog rješenja o eksproprijaciji uništen u elementarnoj nepogodi (poplavi) koja je zadesila Doboj u maju 2014. godine. Takođe, proizilazi da je Područna jedinica, postupajući po nalogu iz ranije donesenog drugostepenog rješenja u predmetnom postupku, pribavila iz arhive grada Doboja fotokopije tog rješenja i drugih akata, iz kojih proizilazi da je to rješenje postalo pravosnažno 20. oktobra 1975. godine, a da niti jedna od stranaka u postupku nije ukazivala da su isti falsifikat. Imajući u vidu navedeno, Područna jedinica je zaključila da je u konkretnom slučaju istekao prekluzivan rok od pet godina od pravosnažnosti rješenja za poništenje navedenog rješenja o eksproprijaciji propisan ranijim Zakonom o eksproprijaciji, a da je neosnovano apelantovo pozivanje na važeći Zakon o eksproprijaciji. Osim toga, Područna jedinica je ukazala da iz određenih materijalnih dokaza proizilazi da su predmetne nekretnine privedene namjeni i da su upisane u precizirani list nepokretnosti na Rudnik Krečnjaka Integral Carneuse AD Doboj.
4. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv navedenog rješenja Područne jedinice, Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republička uprava) je donijela rješenje broj 21.05/473-83/15 od 30. juna 2015. godine kojim je žalbu odbila kao neosnovanu.
5. U obrazloženju rješenja je konstatovano da iz rješenja br. 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine i 06/2-473-123/75 od 12. decembra 1975. godine proizilazi da su tim rješenjima predmetne nekretnine eksproprisane od apelantovog prednika u svrhu izgradnje, rekonstrukcije i proširenja pogona za proizvodnju krečnjaka. Takođe, ukazano je da je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da se predmetne nekretnine nalaze na udaljenosti od oko 100 m od rudnog kopa, a da na jednoj od tih nekretnina (preciziranoj parceli) postoji kuća. Međutim, zaključeno je da je prvostepeni organ pravilno odlučio kada je odbio podneseni zahtjev za deeksproprijaciju. Naime, imajući u vidu da je rješenje rješenje čije se poništenje traži doneseno 1975. godine, Republička uprava je zaključila da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe člana 30. stav 6. ranijeg Zakona o eksproprijaciji, primjenom kojih je taj zahtjev (od 5. februara 2010. godine) neblagovremeno podnesen. Naime, Republička uprava je ukazala da je u rješenjima koji se nalaze u spisu predmeta, i to rješenju broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine stavljena klauzula pravosnažnosti sa danom 20. oktobrom 1975. godine, a u rješenju od 06/2-473-123/75 od 12. decembra 1975. godine, klauzula pravosnažnosti sa danom 30. decembrom 1975. godine. Takođe, Republička uprava je konstatovala da je riječ o neovjerenim kopijama rješenja, ali je ukazala ali da tokom postupka ni jedna strana nije osporavala istinitost rješenja, pa je takav dokaz pribavljen službenim putem od strane Grada Doboja, valjan dokaz kada je riječ o utvrđivanju dana pravosnažnosti. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima vezanim za primjenu važećeg Zakona o eksproprijaciji, Republička uprava je ukazala da je da je taj navod prethodno obrazložen, jer se u postupku deeksproprijacije rokovi za podnošenje zahtjeva uvijek računaju prema rokovima koji su važili u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, a nikako prema zakonima važećim u vrijeme podnošenja zahtjeva.
6. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Republičke uprave. Okružni sud u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je presudom broj 13 0 U 003778 15 U od 30. decembra 2015. godine tužbu uvažio i poništio osporeni akt.
7. Okružni sud je u obrazloženju presude ocijenio da je nejasno na osnovu čega je Republička uprava u obrazloženju osporenog rješenja zaključila da se u postupcima deeksproprijacije rokovi za podnošenje zahtjeva uvijek računaju prema zakonima su važili u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, a nikako prema zakonima važećim u vrijeme podnošenja zahtjeva. U vezi sa tim, prije svega, napomenuo je da su predmetne nekretnine od pravnog prednika apelanta eksproprisane na osnovu ranijeg Zakona o eksproprijaciji. Dalje, ukazao je da je taj zakon prestao da važi donošenjem Zakona o eksproprijaciji („Službeni list“ SR BiH“, br. 19/77, 18/86,9/87, 12/87- prečišćeni tekst i 13/89), a koji je, kako je naveo, primjenjivan u Republici Srpskoj sve do donošenja Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 64/04). Okružni sud je zatim naveo da je odredbom člana 74. navedenog zakona propisano da danom stupanja na snagu tog zakona prestaju da važe raniji zakoni o eksproprijaciji, a da ni članom 35. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 8/96) nije bilo predviđeno vremensko ograničenje za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju. Pored toga, ukazao je da je važećim Zakonom o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) prestao da važi raniji Zakon o eksproprijaciji, a da je njegovim članom 37. stav 1 .propisano da zahtjev za poništenje rješenja o eksproprijaciji raniji vlasnik može podnijeti nakon isteka tri godine od pravosnažnosti tog rješenja, ako korisnik eksproprijacije nije izvršio znatnije radnove. Konstatovao je da prelaznim odredbama istog zakona takođe nije propisana retroaktivna primjena ranijih zakona odnosno zakona koji su važili u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, niti je predviđeno vremensko ograničenje za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju.
8. Okružni sud je takođe zaključio da je u tužbi osnovano ukazano da je u konkretnoj upravnoj stvari činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno u pogledu činjenice privođenja namjeni eksproprisanih nekretnina. Ukazao da je to imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka geometra R.M, prema kojem se na predmetnom zemljištu nalazi porodična kuća i štala, i nespornu činjenicu, da „čak i po direktoru rudnika krečnjaka, da čitavo vrijeme iste nepokretnosti koristi i drži u posjedu raniji vlasnik odnosno njegovi prednici te da su iste prevedene u posjed i vlasništvo zainteresovanog lica „Krečnjak“, uspostavom jedinstvene evidencije za KO Ševarlije 1990. godine“. Okružni sud je konstatovao da je prilikom utvrđivanja činjenice privođenja namjeni predmetnog zemljišta svakako morala biti cijenjena i činjenica dugotrajnog posjeda istih nepokretnosti od stranije ranijeg vlasnika i njegovih potomaka. Takođe, konstatovao je da ni iz preciziranih materijalnih dokaza, na koja se prvostepeni organ pozvao u obrazloženju prvostepenog rješenja, ne proizilazi da su predmetne nekretnine privedene namjeni. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ocijenio da pobijana odluka nema uporište niti u primjenom materijalnom propisu, niti u činjeničnom utvrđenju, zbog čega je odlučio kao u izreci.
9. Republička uprava je podnijela zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Odlučujući o zahtjevu, Vrhovni sud je presudom broj 13 0 U 003778 16 Uvp od 4. januara 2019. godine uvažio zahtjev i preinačio predmetnu presudu tako što je tužbu odbio kao neosnovanu.
10. Vrhovni sud je u obrazloženju presude zaključio da pobijana presuda nije pravilna i zakonita. U vezi sa tim, konstatatovao je da nije sporno da su predmetne nekretnine eksproprisane na osnovu rješenja o eksproprijaciji broj 06/2-473-83/73 od 29. septembra 1975. godine, koje je postalo pravosnažno 20. oktobra 1975. godine i rješenja broj 06/2-473-123/75 od 12. decembra 1975. godine, koje je postalo pravosnažno danom 30. decembrom 1975. godine, što proizilazi iz spisa predmeta, a na koje utvrđenje apelant nije imao primjedbi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ocijenio da je pravilan zaključak prvostepenog organa uprave, koji je prihvatio i drugostepeni organ uprave, da se u konkretnom slučaju primjenjuje raniji Zakon o eksproprijaciji, a koji je važio u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji, o čemu je, kako je istakao, jedinstvena i sudska praksa na koju se osnovano i pozvala Republička uprava. Dakle, Vrhovni sud je konstatovao da u osporenoj presudi nije pravilno primijenjeno materijalno pravo jer je, kako je ukazao, pravilan drugostepeni akt kojom je potvrđeno prvostepeno rješenje o odbijanju apelantovog zahtjeva za eksproprijaciju predmetnih nekretnina. Pri tome, ocijenio je da na navedeno nije od uticaja da li su predmetne nekretnine privedene namjeni, jer je protekao apsolutni rok od pet godina (od pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji) za podnošenje zahtjeva za deeksproprijaciju iz člana 30. stav 6. ranijeg Zakona o eksproprijaciji po kojem su predmetne nekretnine i eksproprisane.
11. Apelant tvrdi da mu je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. U vezi sa navodnom povredom prava na pravično suđenje, apelant tvrdi da obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje i da se zasniva na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, konkretno ranijeg Zakona o eksproprijaciji, koji je prestao da važi. Ovaj Zakon, po apelantovom mišljenju, ne može biti primijenjen u predmetnom slučaju. Dalje, ukazuje da je tokom cijelog postupka ostala nerazjašnjena činjenica kada je rješenje o eksproprijaciji postalo pravosnažno. Takođe, smatra da je u konkretnom slučaju došlo i do povrede odredaba procesnog prava na njegovu štetu. Pored toga, ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje. U vezi sa navodnom povredom prava na imovinu apelant, između ostalog, navodi, navodi da je njegov pravni prednik i nakon donošenja rješenja o eksproprijaciji nastavio uživati svoju imovinu jer korisnik eksproprijacije nikada nije ušao u posjed predmetnih nekretnina, niti je na njima izvodio bilo kakve radove, niti je platio naknadu. Dalje, tvrdi da je nakon njegove smrti predmetne nekretnine nastavio koristiti apelant sa porodicom, kao i da te nekretnine predstavljaju cjelinu sa preciziranim parcelama koje nisu bile predmetom eksproprijacije, a na kojima su izgrađeni kuća i pomoćni objekti. Imajući u vidu navedeno, apelant ukazuje da u konkretnom slučaju nije ostvarena svrha eksproprijacije odnosno ne postoji javni interes, pa je održavati na snazi rješenje o eksproprijaciji u konkretnom slučaju protivno članu 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.
12. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelant nije posebno obrazložio.
13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
14. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
15. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
16..Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.
17. Dalje, Ustavni sud naglašava da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine
18. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio svoj prijedlog za donošenje privremene mjere odnosno da taj zahtjev zapravo zasniva navodima koji se tiču merituma predmeta. U vezi sa tim, Ustavni sud primjećuje da apelant osim svojih navoda koji se tiču merituma spora, nije ponudio relevantne argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, odnosno da apelant nije dokazao da je u okolnostima konkretnog slučaja donošenje tražene privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1). Pravila Ustavnog suda. Ovo tim prije što je predmet osporene odluke apelantov zahtjev za deeksproprijaciju a ne zahtjev korisnika eksproprijacije da mu apelant preda predmetnih nekretnine. Zbog navedenog Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
19. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
20. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević