Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7449/18 (H. Š.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7449/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. svibnja 2019. godine, u predmetu broj AP-7449/18, rješavajući apelaciju Hasije Šogolja, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hasija Šogolj protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 K 037855 18 Kž od 9. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hasija Šogolj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnio je 17. prosinca 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 K 037855 18 Kž od 9. listopada 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba Kantonalnog tužitelja u Zenici pa je preinačena prvostupanjska presuda u odluci o kazni, na način da je apelant za kazneno djelo Teška kaznena djela protiv sigurnosti javnog prometa iz članka 336. stavak 4. u vezi sa člankom 332. stavak 3. u vezi sa stavkom 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), za koje je prvostupanjskom presudom oglašen krivim, na osnovu odredbi 42., 43. i 49. KZ FBiH, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud neosnovano utvrdio osobito olakotne okolnosti i po tom osnovu propisanu kaznu zatvora za predmetno kazneno djelo (od jedne do osam godina zatvora), ublažio i apelantu izrekao kaznu zatvora od šest mjeseci. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se u obrazloženju prvostupanjske presude neosnovano kao olakotna okolnost ističe „da nije počinjeno iz niskih pobuda“, s obzirom da kod ove vrste kaznenih djela pobude ne mogu predstavljati takvu vrstu olakotnih okolnosti. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz podataka i činjenica spisa proizilazi da je apelant konkretne prilike (a što je nedvojbeno iz njegovog priznanja) postupao suprotno odredbama članka 39. stavak 2. (iako Kantonalni sud nije naveo o kojem se zakonu radi jasno je da je u pitanju Zakon o o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima Bosne i Hercegovine) ali osim toga je vozio nedozvoljenom brzinom (propisana brzina za naseljeno mjesto je 40 km/h, a apelant je vozio 50 km/h). Pri tome, Kantonalni sud je naveo da se radi o povredi više prometnih propisa, koji predstavljaju inače zaštitni objekt predmetne inkriminacije (sigurnost javnog prometa), a također je imao i prometni znak da se u blizini nalazi škola. Naime, kako je posljedica djela smrt pješaka koji se u konkretnom slučaju kretao strogo uz desnu ivicu kolovoza, a posljedica je nastala usljed nepropisnog ponašanja apelanta kao sudionika u prometu, Kantonalni sud je naveo da je nastupanje smrti posljedica koja ovom djelu daje teži oblik i predstavlja tzv. kvalifikatornu okolnost. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se težina samog djela, manifestira upravo kroz opseg nastalih posljedica koje prevazilaze onu mjeru koja je neophodna za postojanje samog kaznenog djela u njegovom osnovnom odnosno težom djelu, što je prvostupanjski sud očigledno ispustio iz vida prilikom ocjene težine, posljedica krivičnog djela pa i stupnja krivnje apelanta. Konačno, Kantonalni sud je naveo da se konkretnom slučaju radilo o visokom stupnju ugrožavanja sigurnosti javnog prometa kao i sudionika, uslijed propusta apelanta u vožnji kao profesionalnog vozača, zbog čega sve okolnosti koje je prvostupanjski sud utvrdio na strani apelanta ni u svojoj ukupnosti nemaju osobito olakotni značaj.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da Kantonalni sud nije cijenio olakotne okolnosti koje u svojoj ukupnosti imaju osobito olakotni značaj. Osim toga, apelant je istakao da mu se odlukom koja se ne može preinačiti na novčanu kaznu uskraćuje pravo na rad i pravo na imovinu, s obzirom da je po zanimanju profesionalni vozač.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu u pogledu odluke o krivičnoj sankciji, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio zbog čega su određene okolnosti pogrešno cijenjene od prvostupanjskog suda kao osobito olakotne okolnosti, te zbog čega nije bilo uvjeta za ublažavanje kazne ispod zakonskog minimuma, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7449/18 (H. Š.) | Sudska praksa | Aktio