Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1917/19 (Đ. P.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1917/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1917/19, rješavajući apelaciju Đorđa Pantića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đorđe Pantić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 89 0 P 038535 18 Rev od 23. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 038535 18 Gž 2 od 26. juna 2018.
godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 038535 16 P 2 od 24. novembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Đorđe Pantić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Darko Radić advokat iz Sarajeva, podnio je 27. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 038535 18 Rev od 23. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 89 0 P 038535 18 Gž 2 od 26. juna 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu broj 89 0 P 038535 16 P 2 od 24. novembra 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je, po osnovu ugovora o kupoprodaji i ugovora o ustupanju potraživanja zaključenog između apelanta, tuženog (Stanišić d.o.o. Pale) i Ecofutura Sarajevo, stekao pravo svojine na određenom dvosobnom stanu koji se nalazi u Palama, sa pripadajućim dijelom zajedničkih prostorija i uređaja zgrade i zemljišta ispod zgrade, što je tuženi dužan priznati te trpjeti da se apelant upiše kao vlasnik predmetnog stana, da se naloži Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko-pravne poslove da izvrši uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu na apelantovo a briše upis tuženog, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su apelant kao kupac i tuženi kao prodavac zaključili notarski obrađen ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, te da je istoga dana između apelanta kao ustupioca potraživanja, tuženog kao primaoca potraživanja i Udruženja Eco futura kao dužnika zaključen ugovor o ustupanju potraživanja, kojim je apelant umjesto isplate cijene predmetnog stana tuženom ustupio dio svoga potraživanja koja ima prema Udruženju Ecofutura. Nadalje je naveo da je vještak finansijske struke u svom nalazu naveo da nije mogao utvrditi da li je apelant uplatio u jednokratnom zbirnom iznosu 25.000,00 KM, kako je to ugovoreno odredbom člana 3. ugovora o kupoprodaji predmetnog stana i da su tuženom izvršene uplate u ukupnom iznosu od 20.787,88 KM. Vrhovni sud je ukazao da se pravo svojine na nepokretnostima inter alia stiče i na osnovu pravnog posla, shodno odredbi člana 52. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sticanju prava svojine na osnovu ugovora o kupoprodaji predmetnog stana za koje je je potrebno da već postoji to pravo određenog lica na nepokretnosti koja je predmet ugovora, da je pravo svojine preneseno sa nosioca tog prava na novog sticaoca i zakonit način sticanja, odnosno upis u javnu knjigu ili drugi zakonom određen način. Vrhovni sud je nadalje naveo da je predmetni ugovor formalno pravno punovažan, te istakao da je u predmetnom postupku sporno da li je apelant ispunio svoju ugovornu obavezu plaćanja dijela cijene stana u iznosu od 25.000,00 KM, čime bi bio ostvaren ugovoreni uslov iz člana 3. predmetnog ugovora, da tuženi apelantu preda notarski obrađenu (tabularnu) ispravu za uknjižbu prava svojine na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama. S obzirom na to da apelant u predmetnom postupku zahtijeva da se utvrdi da je po osnovu ugovora o kupoprodaji stekao pravo svojine na predmetnom stanu (a koje pravo se stiče tek upisom u zemljišne knjige), Vrhovni sud je zaključio da i u situaciji da je apelant dokazao da je u cjelini ispunio svoju obavezu iz člana 3. predmetnog ugovora, nema osnova za usvajanje tako postavljenog tužbenog zahtjeva.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant navodi da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev iz razloga što nije jednokratno izvršio uplatu u iznosu od 25.000,00 KM, iako je utvrđeno da su sukcesivno vršene uplate i da se neizmireni dio ima smatrati neznatnim neispunjenjem, koje shodno odredbi člana 131. Zakona o obligacionim odnosima onemogućava raskid predmetnog ugovora.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog kojih smatra da, i u situaciji da je apelant dokazao da je u cjelini isplatio iznos iz člana 3. predmetnog ugovora, nije bilo mjesta usvajanju njegovog tužbenog zahtjeva, u čemu Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević