Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5356/17 (D. Đ.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 164
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 75
- Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 75
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o namještenicima u organima državne službe u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5356/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5356/17, rješavajući apelaciju Danice Đurić, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. svibnja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Danice Đurić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 Rs 019405 15 Rev od 28. rujna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 Rs 019405 13 Rsž od 23. ožujka 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 Rs 019405 10 Rs od 18. travnja 2013. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Danica Đurić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan Dž. Bektić, odvjetnik iz Živinica, podnijela je 20. prosinca 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 019405 15 Rev od 28. rujna 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 Rs 019405 13 Rsž od 23. ožujka 2015. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 Rs 019405 10 Rs od 18. travnja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općinskog pravobraniteljstva Općine Živinice kao zakonskog zastupnika tužene Općine Živinice (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 5. i 14. veljače 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 7. veljače 2019. godine, Kantonalni sud 15. veljače 2019. godine, a Općinski sud 25. ožujka 2019. godine. Općinsko pravobraniteljstvo Općine Živinice nije dostavilo odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. Također, od Općinskog suda je 8. travnja 2019. godine zatražen na uvid spis broj 33 0 Rs 019405 10 Rs, koji je taj sud dostavio 25. travnja 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelantica je 15. travnja 2010. godine podnijela tužbu protiv tužene radi isplate potraživanja iz radnog odnosa.
6. Općinski sud je 15. srpnja 2010. godine dostavio tužbu na odgovor zakonskom zastupniku tužene, koji je 16. srpnja 2010. godine odgovorio na predmetnu tužbu.
7. Općinski sud je 21. prosinca 2010. godine održao pripremno ročište, dok je ročište za glavnu raspravu koje je zakazano za 9. ožujka 2011. godine odgođeno zbog kasnog dostavljanja nalaza i mišljenja vještaka.
8. Općinski sud je od 9. ožujka 2011. godine pa do 13. ožujka 2013. godine kada je zaključena glavna rasprava zakazivao ročišta za glavnu raspravu od kojih su pojedina održana, dok je određeni broj ročišta odgođen na traženje zakonskog zastupnika tužene, odnosno zbog dostavljanja dopuna nalaza i mišljenja vještaka na samom ročištu, a i apelantičin punomoćnik je preinačio tužbu u tom razdoblju tako što je povećao tužbeni zahtjev.
9. Presudom Općinskog suda broj 33 0 Rs 019405 10 Rs od 18. travnja 2013. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obveže tuženu da joj isplati određene novčane iznose na ime manje obračunate i isplaćene plaće za određeno razdoblje, te da naloži tuženoj da kod Federalnog zavoda MIO u korist apelantice kao osiguranika izvrši uplatu određenog novčanog iznosa na ime neobračunatog i neuplaćenog doprinosa za MIO za određeno razdoblje. Također, navedenom presudom odbijen je i apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud obveže tuženu da joj isplati određene novčane iznose na ime manje obračunatog i isplaćenog regresa za 2009. godinu i na ime manje obračunate i isplaćene naknade za ishranu (topli obrok) za određeno razdoblje.
10. Općinski sud je tijekom postupka ocijenio da među strankama nije sporno da je apelantica bila uposlenica kod tužene, ali da je sporna osnova obračuna i isplate razlike plaća, doprinosa za MIO, toplog obroka i regresa za utuženo razdoblje.
11. Općinski sud je naveo dokaze koji su izvedeni pred tim sudom, između ostalih, nalaze i mišljenje vještaka ekonomske struke, kojim su prikazane različite varijante obračuna plaće, primjenjujući odredbe Kolektivnog ugovora za državnu upravu i sudsku vlast u FBiH iz 2000. godine (u daljnjem tekstu: KU iz 2000. godine, prva varijanta), Pravilnika o plaćama i drugim osobnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu tužene iz 2002. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik o plaćama, druga varijanta), Zaključka Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine (treća varijanta), Općeg kolektivnog ugovora za teritorij Federacije BiH iz 2005. godine (u daljnjem tekstu: OKU iz 2005. godine, četvrta varijanta) i Sporazuma zaključenog između tužene i sindikalne organizacije tužene (peta varijanta).
12. Općinski sud je ukazao da se u konkretnoj pravnoj stvari ne mogu primijeniti odredbe KU-a iz 2000. godine zato što se taj ugovor mogao primjenjivati samo do stupanja na snagu OKU-a iz 2005. godine, tj. do 8. rujna 2005. godine, jer Tuzlanski kanton nije dao suglasnost na usuglašeni tekst KU-a iz 2000. godine, niti mu je naknadno pristupio, a što je ukazano i u Odluci Ustavnog suda broj AP 1315/06. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da, imajući u vidu činjenicu da je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužena apelantici prema odredbama OKU-a iz 2005. godine obračunala i isplatila više na ime plaće, to je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila isplatu razlike plaće kao neutemeljen. Isto tako, navedeno je da se u konkretnoj pravnoj stvari ne može primijeniti ni zaključak Vlade FBiH od 6. veljače 2008. godine kojim je osnovica za obračun plaće utvrđena u iznosu od 60% prosječne neto plaće u FBiH za prethodni kvartal. Naime, istaknuto je da je to zbog toga što je odredbom članka 3. OKU-a iz 2005. godine propisano da je poslodavac dužan sve normativne akte uskladiti sa odredbama tog ugovora i da se tim aktima ne mogu utvrditi manja prava od onih koja su utvrđena tim ugovorom, a provedenim vještačenjem utvrđeno je da tužena svojim aktima nije utvrdila visinu plaće manje od propisane OKU-om iz 2005. godine. Pored toga, ukazano je da spomenuti zaključak ima karakter podzakonskog akta i da nikada nije ni objavljen u službenim novinama, što je uvjet za njegovu primjenu. Dakle, navedeno je da se radi o podzakonskom aktu koji je donijela Vlada FBiH, a odredbom članka 39. stavak 2. Zakona o državnoj službi u FBiH iz 2003. godine koji se primjenjivao u spornom razdoblju, a u svezi s odredbom članka 40. stavak 3. Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH, propisuje se da polaznu osnovicu za obračun plaće za državne službenike dogovaraju sindikat, vlada FBiH i vlade kantona.
13. Općinski sud je također odbio apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu razlike toplog obroka, jer je, prema nalazu vještaka, apelantici isplaćeno više nego je propisano odredbama članka 17. OKU-a iz 2005. godine. U svezi s tim, istaknuto je da apelantica nije mogla svoj zahtjev za isplatu razlike toplog obroka temeljiti na odredbama Pravilnika o plaćama koji je donesen na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (stupio na snagu 16. kolovoza 2005. godine). Sud je apelantičin tužbeni zahtjev za naknadu razlike regresa, shodno odredbama članka 19. OKU-a iz 2005. godine, odbio jer je vještak u svom nalazu utvrdio da je tužena prethodnu godinu, tj. 2008. godinu, završila sa gubitkom, pa stoga nije bila u obvezi isplaćivati naknadu na ime regresa.
14. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 Rs 019405 13 Rsž od 23. ožujka 2015. godine djelomično je uvažena apelantičina žalba i prvostupanjska presuda preinačena tako što je tužena obvezana apelantici isplatiti određene novčane iznose na ime manje obračunate i isplaćene plaće za utuženo razdoblje, kao i da u njezinu korist na te dosuđene razlike plaća uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje u određenom novčanom iznosu, te da isplati određene novčane iznose na ime razlike regresa za 2009. godinu i na ime razlike naknade za ishranu za utuženo razdoblje. U odnosu na preostali dio potraživane razlike plaća (preko dosuđenog iznosa), kao i u odbijajućem dijelu za tražene doprinose na tražene razlike plaća, apelantičina žalba je odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
15. U obrazloženju navedene odluke Kantonalni sud je ocijenio da su utemeljeni apelantičini žalbeni navodi da se utemeljenost njezinog tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće imala cijeniti prema Pravilniku o plaćama. Naime, ukazano je da se Pravilnik o plaćama imao primijeniti u konkretnom slučaju sve i ako je donesen prije donošenja i stupanja na snagu OKU-a iz 2005. godine jer Pravilnik o plaćama nije suprotan ni zakonima ni OKU-u iz 2005. godine. U svezi s tim, istaknuto je da ako je tim pravilnikom zagarantirano više prava namještenicima, pa i apelantici, onda se za rješavanje predmetne pravne stvari Pravilnik o plaćama imao dosljedno primijeniti jer poslodavac može garantirati i veća prava namještenicima od onih minimalnih prava propisanih OKU-om iz 2005. godine. Isto tako, Kantonalni sud je naveo da slijedom navedenog, u smislu članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju, apelantici pripada pravo na uplatu doprinosa na dosuđene razlike plaća u određenom novčanom iznosu koji je manji od iznosa koji je apelantica tražila.
16. Također, Kantonalni sud je ocijenio da se odluka prvostupanjskog suda, u dijelu kojim je odbijen apelantičin tužbeni zahtjev koji se ticao potraživane razlike regresa i toplog obroka, u skladu sa odredbama čl. 35. i 36. Pravilnika o plaćama, nije mogla opravdati pozivom prvostupanjskog suda na odredbe OKU-a iz 2005. godine. Naime, člankom 3. stavak 3. OKU-a iz 2005. godine propisano je da se u slučaju kada je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, za uposlenika ima primijeniti najpovoljnije pravo, pa se, prema stavu Kantonalnog suda, u ovom dijelu tužbenog zahtjeva imaju primijeniti odredbe Pravilnika o plaćama, a ne odredbe OKU-a iz 2005. godine.
17. Presudom Vrhovnog suda broj 33 0 Rs 019405 15 Rev od 28. rujna 2017. godine apelantičina revizija je odbijena, a usvojena je revizija tužene, pa je drugostupanjska presuda preinačena tako što je apelantičina žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
18. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo, između ostalog, da je utemeljen revizijski prigovor tužene da je Pravilnik o plaćama provedbeni propis i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen i za čiju primjenu služi, pa kako je svoj pravilnik tužena donijela u skladu s odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, koji je prestao važiti donošenjem Zakona o državnoj službi u FBiH koji je stupio na snagu u lipnju 2003. godine, to nije bilo mjesta njegovoj primjeni. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da Pravilnik o plaćama nije donesen u skladu sa Zakonom o namještenicima u organima državne službe u FBiH koji propisuje u članku 75. dužnost donošenja pravilnika o plaćama i naknadama namještenika u skladu sa odredbama tog zakona i kolektivnog ugovora, pa je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da apelantici pripada naknada razlike toplog obroka i regresa prema pravilniku koji je donesen na temelju članka 163. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH. U svezi s navedenim, istaknuto je da je na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 24. travnja 2016. godine zauzet pravni stav da je neprimjenjiv pravilnik koji je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
19. Apelantica smatra da je u postupku povrijeđeno njezino pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i zabrana zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije.
20. Apelantica je istaknula da joj je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u biti, zbog proizvoljne primjene materijalnog prava. U svezi s tim, apelantica ukazuje da je u istim činjeničnim i pravnim okolnostima Vrhovni sud u više svojih odluka, suprotno odlučenju u ovoj pravnoj stvari, zauzeo stav da je Pravilnik o plaćama u utuženom razdoblju obvezivao tuženu. Nadalje, apelantica je istaknula da joj je pravo na imovinu povrijeđeno jer je uskraćena za novčane naknade na ime razlike toplog obroka i regresa. Navode o diskriminaciji apelantica argumentira time što je Vrhovni sud postupao na različite načine u predmetima s istom činjeničnom i pravnom osnovom bez ikakvih razloga.
21. U svezi s apelacijskim navodima koji se odnose na duljinu trajanja predmetnog postupka, apelantica je istaknula da je od 15. travnja 2010. godine kada je podnijela tužbu pa do donošenja konačne odluke, presude Vrhovnog suda od 28. rujna 2017. godine, proteklo više od sedam godina, pa je u skladu s tim istaknula i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 2.400,00 KM. II.Odgovor na apelaciju
22. Vrhovni sud je istaknuo da u revizijskom postupku nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se pozvala u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbaci kao prima facie nedopuštena.
23. Kantonalni sud je istaknuo da mu je predmetni spis dostavljen na postupanje 8. srpnja 2013. godine, dok je presudu donio 23. ožujka 2015. godine, te je opravdavao duljinu trajanja predmetnog postupaka tako što se pozivao na prevelik broj predmeta koji se nalaze na rješavanju pred tim sudom i da taj sud rješava predmete prema Planu rješavanja predmeta (i to prvenstveno prema datumu inicijalnog akta). S obzirom na navedeno, Kantonalni sud smatra da nisu povrijeđena prava koja apelantica navodi u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije.
24. Općinski sud je opisao kronologiju predmetnog postupka i naveo da je tužba podnesena 15. travnja 2010. godine, dok je odgovor na tužbu dostavljen 16. srpnja 2010. godine. Zatim je zakazano pripremno ročište za 21. prosinca 2010. godine, kada je i održano, te je glavna rasprava zakazana za 9. ožujka 2011. godine, ali nije održana jer nije dostavljen nalaz i mišljenje vještaka. Zatim, tužena je 9. lipnja 2011. godine tražila odgodu ročišta za glavnu raspravu zakazanu za 28. lipnja 2011. godine, a dopuna nalaza i mišljenja vještaka zaprimljena je 20. lipnja 2011. godine. U međuvremenu, predmet je zbog ukazane potrebe i objektivnih razloga presigniran na drugog suca, te je ročište za glavnu raspravu zakazano za 7. lipnja 2012. godine odgođeno zbog neprisustvovanja vještaka i općinskog pravobranitelja, pa je zakazano za 3. srpnja 2012. godine. Međutim, to ročište je odgođeno zato jer je vještak na ročištu dostavio novu dopunu nalaza, pa je ročište za glavnu raspravu zakazano za 11. listopada 2012. godine na kojem je bilo primjedbi na nalaz vještaka tako da je nova dopuna nalaza dostavljena sudu 30. listopada 2012. godine, a nastavak glavne rasprave održan je 9. studenog 2012. godine. Na nastavku glavne rasprave od 14. prosinca 2012. godine nije određen termin nastavka glavne rasprave zbog prestanka rada suca koji je dužio predmet, tako da je sudac koji je zadužio predmet zakazao nastavak glavne rasprave za 14. veljače 2013. godine, a to ročište je odgođeno na zahtjev zakonskog zastupnika tužene. Najzad, glavna rasprava je zaključena 13. ožujka 2013. godine, a meritorna odluka je donesena 18. travnja 2013. godine. V.Relevantni propisi
25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja pobijanih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
26. Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima službenika i namještenika u službama za upravu Općine Živinice broj 01/2-05-89-1294/02 od 19. prosinca 2002. godine u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Plaća službenika i namještenika (u daljem tekstu službenici) u smislu ovog Pravilnika su novčana primanja, koja službenik ostvari po osnovu radnog odnosa u zavisnosti od vrste i složenosti poslova izraženo po stepenima stručne spreme i službenog zvanja utvrđeno zakonom.
Vrijednost poslova i zadataka službenika utvrđuje se množenjem osnovice za obračun plaća sa koeficijentima koji su utvrđeni ovim Pravilnikom u članu 17. što čini osnovnu plaću.
Osnov za plaću iz stava 2. ovog člana je 70% prosječne ostvarene plaće u F BiH u posljednjem mjesecu, koji je službeno objavljen u odnosu na mjesečnu plaću za koju se plaća isplaćuje, pod uslovom da priliv sredstava u budžetu bude planirani, a ukoliko priliv u budžetu bude manji osnov za plaću bit će 70% od utvrđenog iznosa.
Član 35.
Službeniku pripada naknada za ishranu (topli obrok) u toku rada, najmanje u iznosu od 2% od prosječne plaće u Federaciji, prema posljednjem objavljenom statističkom podatku za svaki dan proveden na radu.
Član 36.
Službeniku pripada naknada plaće za korištenje godišnjeg odmora (regres) najmanje u visini od 70% njegove plaće ili najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u Federaciji za prethodna tri mjeseca prije donošenja Odluke o regresu, ako je to za službenika povoljnije.
27. Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:
PRAVA I OBVEZE UGOVORNIH STRANAKA
Članak 3. stavak 3.
Ako je neko pravo iz radnog odnosa različito uređeno ovim kolektivnim ugovorom, kolektivnim ugovorom na razini kantona, kolektivnim ugovorom za područje djelatnosti, pravilnikom o radu, ugovorom o radu ili zakonom, primjenjuje se za zaposlenika najpovoljnije pravo, osim u slučaju članka 8.
stavak 3. ovog kolektivnog ugovora.
Osnovna plaća Članak 7.
Osnovna plaća je najniži iznos koji poslodavac mora isplatiti zaposleniku za puno radno vrijeme, za posao odgovarajuće grupe složenosti, normalne uvjete i rezultate rada.
Osnovna plaća je proizvod najniže neto plaće i odgovarajućeg koeficijenta složenosti poslova koje zaposlenik obavlja.
Najniža plaća Članak 8.
Najniža bruto plaća se utvrđuje kolektivnim ugovorima za područje djelatnosti, s tim da bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 2,96 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,75 KM.
Izuzetno, kolektivnim ugovorima za područja djelatnosti, za pojedine subjekte u područjima djelatnosti, mogu se utvrditi uvjeti, visina, način i periodi utvrđivanja bruto, odnosno neto satnice, koja ne može biti niža od 1,25 KM neto.
Najniža neto plaća je osnovica za obračun osnovne plaće zaposlenika.
Pravo na ishranu u toku radnog vremena (topli obrok) Članak 17.
Poslodavac je obvezan zaposleniku osigurati ishranu u toku radnog vremena (topli obrok).
Ukoliko poslodavac ne osigurava ishranu, zaposleniku se isplaćuje mjesečna naknada u iznosu od najmanje 20% prosječne neto plaće isplaćene u Federaciji BiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku.
Regres za godišnji odmor Članak 19.
Zaposlenik ima pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa, pod uvjetom da privredni subjekt -poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio sa gubitkom.
28. Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 13/98) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 163.
Osnovna službena zvanja službenika i radna mjesta u federalnim organima uprave i federalnim ustanovama utvrđuju se pravilnikom o unutarnjem ustrojstvu federalnog organa uprave i federalne ustanove, ovisno o stupnju školske spreme, godinama radnog staža i drugim uvjetima, sukladno ovom zakonu.
Rukovoditelj federalnog organa uprave i federalne ustanove obvezan je donijeti pravilnik o plaćama službenika i namještenika, sukladno odredbama ovog zakona i pravilnikom iz stavka 1. ovog članka, kao i odgovarajućim propisima Vlade Federacije, odnosno propisima i ugovorom iz stavka 2. članka 164. ovog zakona.
29. Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03, 23/04, 39/04, 54/04, 67/05, 8/06, 77/06 – OUS, 45/10 – ZO, 4/12, 99/15 i 9/17 – OUS) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 75. stavak 5.
Do uspostave Agencije, Odbora za prizive i donošenja podzakonskih akata na temelju ovoga zakona, primjenjuje se Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98), i podzakonski akti kojima su uređeni radno-pravni statusi državnih službenika u roku od najviše 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga zakona, osim ako nisu u oprečnosti s odredbama ovoga zakona.
Članak 76. stavak 1.
Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98), prestaje važiti sukladno odredbi stavka 5. članka 75. ovoga zakona.
30. Zakon o namještenicima u organima državne službe u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 49/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 75.
Vlada Federacije i federalni ministar pravde kao i vlade kantona će donijeti propise iz svoje nadležnosti za koje su ovlašteni ovim Zakonom u roku od dva mjeseca od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Članak 76.
Rukovoditelji organa državne službe obvezni su uskladiti pravilnike o unutarnjem ustrojstvu sukladno odredbama ovog Zakona u roku od tri mjeseca od donošenja propisa iz članka 75. ovog Zakona.
Članak 80.
Danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje važiti Zakon o radnim odnosima i plaćama službenika u organima uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 13/98).
VI.Dopustivost
31. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda od 28. rujna 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelantica je navedenu presudu Vrhovnog suda primila 25. listopada 2017. godine, a apelacija je podnesena 20. prosinca 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
34. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelantica smatra da su joj u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije, te članka 17. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
36. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
37. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
38. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
a) U odnosu na pobijane odluke
39. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra, u biti, da je u predmetnom parničnom postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da se na njezina potraživanja trebao primijeniti Pravilnik o plaćama. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je bit predmetnog spora apelantičin zahtjev za isplatu potraživanja iz radnog odnosa, odnosno isplatu razlike plaće, regresa, toplog obroka, kao i uplatu doprinosa, te da se prilikom raspravljanja utemeljenosti predmetnog tužbenog zahtjeva pred redovnim sudovima od odlučujućeg značaja postavilo pitanje važenja i mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantičina potraživanja. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je presudom Vrhovnog suda apelantičina revizija odbijena, a usvojena je revizija tužene, pa je drugostupanjska presuda preinačena tako što je apelantičina žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena. Nadalje, Ustavni sud uočava da iz obrazloženja pobijane odluke Općinskog suda slijedi da apelantica nije mogla svoj zahtjev za isplatu razlike toplog obroka temeljiti na odredbama Pravilnika o plaćama koji je donesen na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji je prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o namještenicima u organima državne službe u FBiH (16. kolovoza 2005. godine). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci zaključio da navedeni Pravilnik o plaćama nije moguće primijeniti s obzirom na to da je donesen na temelju Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (iz 1998. godine) koji je prestao važiti donošenjem Zakona o državnoj službi u FBiH koji je stupio na snagu u lipnju 2003. godine, te da je Pravilnik o plaćama provedbeni propis i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen.
41. S obzirom na navedeno pravno pitanje koje se postavilo pred redovnim sudovima u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi ispitivao identične navode pokrenute predmetnom apelacijom u pogledu pravnog statusa Pravilnika o plaćama i prakse Vrhovnog suda u tom smislu. Naime, u predmetu broj AP 193/17 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 193/17 od 15. veljače 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Ustavni sud je, raspravljajući identične navode kao u predmetnoj apelaciji, istaknuo da ne nalazi bilo što što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda. Zatim, u pogledu navoda da je Vrhovni sud u identičnim slučajevima donosio različite odluke, Ustavni sud je ukazao da je Vrhovni sud na sjednici Građanskog odjeljenja održanoj 24. travnja 2016. godine zauzeo pravni stav povodom predmetne pravne stvari, koji je kao takav obvezujući za redovne sudove, te da je na taj način otklonjen i problem neujednačene sudske prakse povodom predmetne pravne stvari. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je u navedenoj odluci zaključio da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima opravdan zahtjev u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Stav o neutemeljenosti navedenih apelacijskih navoda u pogledu primjene Pravilnika o plaćama, Ustavni sud je potvrdio također naknadno i u Odluci o dopustivosti broj AP 1927/17 od 15. studenog 2017. godine, kao i u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 3518/15 od 17. siječnja 2018. godine.
42. Dovodeći u svezu navedeno s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda, Ustavni sud smatra, nasuprot apelantičinim tvrdnjama, da je Vrhovni sud u pobijanoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge u pogledu (ne)mogućnosti primjene Pravilnika o plaćama na apelantičina potraživanja. Stoga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
43. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stavak 38). Razdoblje koje se uzima u obzir
44. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica tužbu podnijela 15. travnja 2010. godine i da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 28. rujna 2017. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene duljine predmetnog postupka jeste razdoblje oko sedam godina i pet mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
45. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je u skladu sa odredbom članka 420. Zakona o parničnom postupku FBiH hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, odnosno da je vještak ekonomske struke proveo vještačenje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanticu.
46. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je apelantičin punomoćnik preinačio tužbu (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produljuje postupak u kojem se ono konzumira). Proizlazi da je apelantica u određenom dijelu doprinijela duljini trajanja postupka.
47. Također, Ustavni sud zapaža da su sudovi u relevantnom razdoblju donijeli tri presude. Naime, prvostupanjski postupak je nakon podnošenja tužbe pred Općinskim sudom trajao tri godine. Nakon što je Općinski sud donio prvostupanjsku presudu, žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom je trajao jednu godinu i osam mjeseci (računajući od dana dostave predmetnog spisa Kantonalnom sudu na postupanje po žalbi), dok je revizijski postupak trajao dvije godine i šest mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjske presude).
48. Isto tako, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud bio aktivan i zakazivao ročišta u relativno redovnim vremenskim razmacima, bez vidljivih razdoblja neaktivnosti. Činjenica je da je zakonski zastupnik tužene dobrim dijelom doprinio neodržavanju ročišta svojim traženjem odgode. Međutim, nesporno je da je Općinski sud bio aktivan i da je postupao u apelantičinom predmetu sve vrijeme. Shodno navedenom, Ustavni sud naglašava da ocjenjuje duljinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pozornost posvećuje razdobljima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Dakle, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu činjenicu da su redovni sudovi donijeli tri meritorne presude, da je apelantica do konačne odluke u svom predmetu došla prije podnošenja apelacije, te da je apelantica u određenom dijelu doprinijela duljini trajanja postupka, Ustavni sud nalazi da u okolnostima konkretnog predmeta nije povrijeđeno apelantičino pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
49. Shodno svemu navedenom, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
50. U odnosu na navode apelacije o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se ti navodi temelje na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje, pa s obzirom na to da je u odnosu na pravo na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio na način da nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi i u odnosu na pravo na imovinu. Zabrana diskriminacije
51. U pogledu apelantičinih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava, u biti, veže za navode u pogledu različite prakse Vrhovnog suda prilikom odlučivanja o istom činjeničnom i pravnom pitanju koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim točkama ove odluke u svezi s pravom na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih točaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni apelantičini navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Zabrana zloupotrebe prava
52. U odnosu na članak 17. Europske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je člankom 17. Europske konvencije propisano: „Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, skupine ili osoba da se upuste u bilo koju djelatnost ili izvrše neki čin usmjeren na poništavanje bilo kojeg od navedenih prava i sloboda, ili na njihovo ograničavanje u mjeri većoj od one koja je predviđena Konvencijom.“ Iz navedenog proizlazi da ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 62/01 od 5. travnja 2002. godine, stavak 14., i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 90/06 od 6. srpnja 2007. godine, stavak 38., dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga proizlazi da su i ovi navodi apelacije neutemeljeni. VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je Vrhovni sud jasno obrazložio da se na apelantičina potraživanja ne može primijeniti Pravilnik o plaćama (kao provedbeni propis), s obzirom na to da je donesen na temelju zakona koji je prestao važiti i da kao takav dijeli sudbinu zakona na temelju kojeg je donesen. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je duljina postupka u ukupnom trajanju od sedam godina i pet mjeseci, u okviru kojeg razdoblja su donesene tri presude, prešla granice „razumnog roka“.
54. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine jer apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
55. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje kada se navodi o kršenju tih prava temelje na istim tvrdnjama koje su istaknute u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede apelantičinog prava u tom pogledu.
56. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja zabrane zloupotrebe prava iz članka 17. Europske konvencije kada ova odredba Europske konvencije ne utemeljuje posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Europske konvencije.
57. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević