Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-951/17 (M. M.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-951/17
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 951/17, rješavajući apelaciju Muamera Mujezinovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Muamera Mujezinovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 1 Rs 000083 14 Rev od 24. januara 2017. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muamer Mujezinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Advija Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 13. marta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 1 Rs 000083 14 Rev od 24. januara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i tuženog JP „Šume Tuzlanskog kantona“ d.d. Kladanj (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. oktobra 2018. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju 30. oktobra i 9. novembra 2018. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda u Živinicama - Odjeljenje suda u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 1 Rs 000083 10 Rs od 3. septembra 2012. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je sa tuženim 1. septembra 2010. godine zaključio ugovor o radu koji ima karakter ugovora o radu na neodređeno vrijeme i da se, dosljedno tome, poništava rješenje o prestanku ugovora o radu od 4. oktobra 2010. godine, te da se tuženi obaveže da apelanta vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj i radnoj sposobnosti i da uspostavi sva prava iz radnog odnosa počev od 7. oktobra 2010. godine pa do vraćanja na poslove i radne zadatke (tačka I izreke). Nadalje, prvostepenom presudom odbijenu su i apelantovi tužbeni zahtjevi kojim je tražio da se poništi kao nezakonito pismeno upozorenje od 29. juna 2010. godine (tačka II), da se obaveže tuženi da mu za period od 1. oktobra do 7. oktobra 2010. godine na ime plaće isplati određeni novčani iznos, detaljnije naveden u izreci presude (tačka III), te da se obaveže tuženi da mu za period od 8. oktobra do 30. aprila 2012. godine na ime plaće isplati ukupan iznos od 12.178,48 KM, te za period od 30. aprila 2012. godine do vraćanja na posao i radne zadatke puni iznos plaće sa zakonskim zateznim kamatama i da mu za te periode uplati pripadajuće doprinose (tačka IV). U preostalom dijelu prvostepene presude poništen je ugovor o vansudskom namirenju štete od 29. juna 2010. godine i obavezan je tuženi da apelantu isplati određeni novčani iznos (tačka V), te je tuženi obavezan da apelantu isplati troškove postupka (tačka VI).
6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant posredstvom opunomoćenika 20. decembra 2010. godine podnio tužbu protiv tuženog radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu, a u tužbi je naveo da je bio u radnom odnosu kod tuženog na određeno vrijeme, od 4. maja 2005. godine sa manjim prekidima sve do 16. maja 2008. godine, a od 2. juna 2008. godine do 7. oktobra 2010. godine apelant je radio kod tuženog na određeno vrijeme, ali bez prekida u radnom odnosu kada mu je otkazan ugovor o radu. Na pripremnom ročištu 22. februara 2012. godine apelantov opunomoćenik je izmijenio tužbeni zahtjev kako je navedeno u tački I izreke presude, te je tokom postupka precizirao tužbene zahtjeve kako je navedeno u ostalim tačkama odluke. U vezi sa navedenim, Općinski sud je naveo da je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev naveden u tački I izreke presude. Naime, članom 45. stav 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu je propisano da zaposlenik može podnijeti tužbu nadležnom sudu zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od godine dana od dana prijema odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo. Pošto je rok za podnošenje tužbe nadležnom sudu predviđen u toj odredbi prekluzivan, jer protekom roka gubi se pravo na podnošenje tužbe sudu, sud je dužan po službenoj dužnosti voditi računa od kada je taj rok počeo teći i da li je istekao prije podnošenja tužbe. U konkretnom slučaju nesporno je da je tuženi 4. oktobra 2010. godine donio rješenje o prestanku ugovora o radu apelantu zbog isteka vremena na koje je sklopljen, ali s obzirom na to da u spisu ne postoji dokaz kada je ovo rješenje uručeno apelantu, to se može zaključiti da je apelant to rješenje primio najkasnije 20. decembra 2010. godine, kada je podnio tužbu. Apelant je u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu tražio samo da se „poništi rješenje o prestanku ugovora o radu od 4. oktobra 2010. godine i da se obaveže tuženi da vrati apelanta na poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti“. Ovaj tužbeni zahtjev apelantov opunomoćenik je na pripremnom ročištu 22. februara 2012. godine izmijenila i postavila sasvim novi tužbeni zahtjev kako je navedeno u tački I izreke presude. Postavljanjem ovog tužbenog zahtjeva tek tada je počeo teći parnični postupak u odnosu na ovaj zahtjev pa se i zastarni rok u odnosu na njega računa od njegovog postavljanja i sud je u odnosu na taj tužbeni zahtjev ocijenio njegovu blagovremenost. Prema tome, imajući u vidu da je nakon prijema rješenja 20. decembra 2010. godine novi tužbeni zahtjev postavljen tek 22. februara 2012. godine, dakle, nakon godinu i dva mjeseca od prijema rješenja, to je imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu sud utvrdio da je tužbeni zahtjev u ovom dijelu neblagovremen zbog čega je odbijen kao neosnovan.
7. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 1 Rs 000083 12 Rsž od 20. decembra 2013. godine djelomično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda preinačena u stavu I izreke, tako da je utvrđeno da su apelant i tuženi 1. septembra 2010. godine zaključili ugovor o radu koji ima karakter ugovora o radu na neodređeno vrijeme pa se, dosljedno tome, poništava rješenje o prestanku ugovora o radu od 4. oktobra 2010. godine i obavezuje tuženi da apelanta vrati na poslove i zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Također, navedenom presudom usvojena je žalba tuženog i odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev iz tačke V izreke prvostepene presude, a u preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena u stavu II izreke, ukinuta u dijelu st. IV i VI izreke i u tom dijelu predmet je vraćen na ponovno suđenje, te je u odnosu na stav III izreke prvostepena presuda ostala neizmijenjena.
8. U vezi sa odlukom o usvajanju apelantovog tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je ukazao na sadržaj odredbe člana 19. stav 3. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), te je istakao da iz podataka spisa i utvrđenja prvostupanjskog suda slijedi da je apelant kod tuženog zasnovao radni odnos na određeno vrijeme 4. maja 2005. godine, koji je sa prekidima, pojedinačnim ugovorima o radu produžavan do 16. maja 2008. godine, a od 2. juna 2008. godine apelantu je pojedinačnim ugovorima o radu, radni odnos produžavan bez prekida sve do 7. oktobra 2010. godine. Dakle, tuženi je apelantu izričito obnavljao ugovor o radu na određeno vrijeme, odnosno izričito sa apelantom zaključivao uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period od 2. juna 2008. godine do 7. oktobra 2010. godine, tj. na period duži od dvije godine bez prekida, pa su stoga ispunjene pretpostavke propisane navedenom zakonskom odredbom da se takav ugovor smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Ovo tim prije što Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti šumarstva, prerade i papira u Federaciji Bosne i Hercegovine nije drugačije određeno. Prema tome, u konkretnom slučaju ostvarenjem pretpostavki propisanih zakonom za primjenu člana 19. st. 3. i 4. ZOR-a radni odnos na određeno vrijeme preobražen je u radni odnos na neodređeno vrijeme po samom zakonu. Stoga su osnovani apelantovi žalbeni prigovori koji se, u suštini, odnose na tvrdnju da odluka prvostepenog suda nije zasnovana na zakonu. U situaciji kada apelant tužbenim zahtjevom traži da sud samo utvrdi da je sa poslodavcem 1. septembra 2010. godine zaključio ugovor o radu koji ima karakter ugovora o radu na neodređeno vrijeme, to se u tom dijelu radi o tužbi za utvrđenje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa u skladu sa odredbama člana 54. stav 1. ZPP za čije podnošenje nije propisan nikakav rok. Pošto apelant sa stanovišta materijalnog prava ima pravni interes da sud utvrdi postojanje određenog prava prema članu 54. stav 2. ZPP, odnosno pravnog odnosa, to su pogrešni razlozi prvostepenog suda zbog kojih je odbio ovaj apelantov tužbeni zahtjev. U vezi sa zaključkom prvostepenog suda da je tužbeni zahtjev neblagovremen, Kantonalni sud je naveo da takav zaključak nije pravilan i na zakonu utemeljen budući da prvostepeni sud zanemaruje da je apelant dokazao da ima opravdan pravni interes za taj tužbeni zahtjev, jer je u okviru zakonskog roka iz odredbe člana 103. ZOR-a tražio poništenje rješenja tuženog o prestanku ugovora o radu. Prema tome, u situaciji kada su ispunjeni uvjeti za preobražaj radnog odnosa na određeno vrijeme u radni odnos na neodređeno vrijeme, to je nezakonito rješenje tuženog o prestanku ugovora o radu zbog isteka vremena na koje je sklopljen, jer je za donošenje takvog rješenja otpao osnov iz člana 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a. Stoga, apelant osnovano zahtijeva da ga tuženi vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti u skladu sa odredbom člana
96. ZOR-a.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 33 1 Rs 000083 14 Rev od 24. januara 2017. godine usvojena je revizija tuženog i pobijana presuda preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za poništavanje Rješenja o prestanku ugovora o radu broj 2413/10 od 4. oktobra 2010. godine i da se tuženi obaveže da ga vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi i radnoj sposobnosti. Također, navedenom presudom odbačen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži da se utvrdi da su apelant i tuženi 1. septembra 2010. godine zaključili Ugovor o radu broj 2417/10 koji ima karakter ugovora o radu na neodređeno vrijeme.
10. Odlučujući o dopuštenosti revizije Vrhovni sud je konstatirao da je u tužbi postavljeno više tužbenih zahtjeva koji su tokom postupka preinačavani. S obzirom na to da je uz zahtjev za nenovčano potraživanje (st. I i II izreke prvostepene presude) postavljen i zahtjev za isplatu novčanog potraživanja (st. III, IV i V), a da je pravomoćna presuda predmet revizije samo u odnosu na nenovčano potraživanje, potrebno je ocijeniti dopuštenost revizije u tom dijelu. Pošto je novčano potraživanje utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i nenovčano, to je, prema članu 318. stav 1. ZPP, tom vrijednošću spora određena i vrijednost nenovčanog potraživanja, jer se temelje na poništavanju rješenja o prestanku ugovora o radu i vraćanju na posao sa isplatom plaća i doprinosa. Pošto je u odnosu na novčano potraživanje odlukom drugostepenog suda ukinuta prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovno suđenje, a u odnosu na nenovčano potraživanje presuda postala pravomoćna, Vrhovni sud je naveo da je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude kojom je obuhvaćena revizija preko iznosa od 10.000,00 KM i da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je revizija nedopuštena.
11. Vrhovni sud je dalje naveo da tuženi osnovano ukazuje da je preinačenjem tužbe apelant zakasnio da ostvari zaštitu svog prava u smislu člana 103. stav 3. ZOR-a u vezi sa članom 54. stav 1. i članom 56. stav 1. ZPP. Naime, iz predmeta spisa proizlazi da je apelant preinačio tužbu na pripremnom ročištu od 22. februara 2012. godine, kada je postavio novi zahtjev za utvrđenje da se ugovor o radu na određeno vrijeme smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. Naime, članom 103. stav 3. ZOR-a propisano je da zaposleni može podnijeti tužbu pred nadležnim sudom zbog povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju apelant je prijemom rješenja o prestanku ugovora o radu zbog isteka roka na koji je sklopljen od 3. oktobra 2010. godine saznao, ili je mogao saznati za povredu prava u smislu člana 19. stav 4. ZOR-a, tj. da je protekom roka od dvije godine neprekidnog rada po ugovoru o radu na određeno stekao uvjete da se taj ugovor smatra ugovorom o radu na neodređeno vrijeme. U predmetnom postupku apelant je čak i podnio tužbu u zakonskom roku, ali u toj tužbi nije postavio zahtjev za utvrđenje tog pravnog odnosa, već za poništavanje rješenja o prestanku ugovora o radu i povrat na posao. Pošto sud u postupku odlučuje u granicama tužbenog zahtjeva, to sve dok apelant nije preinačio tužbu u smislu utvrđenja novog pravnog odnosa nije mogao o tome odlučivati, pa je apelantovo proširenje tužbenog zahtjeva na utvrđenje pravnog odnosa od 22. februara 2012. godine podneseno izvan roka propisanog zakonom od jedne godine zbog čega je tužba u tom dijelu odbačena kao neblagovremena.
12. Također, Vrhovni sud je naveo da se u reviziji utemeljeno ukazuje i da odluka o poništavanju rješenja o prestanku ugovora o radu i vraćanju na posao nije utemeljena na pravilnoj primjeni materijalnog prava, jer ugovor o radu na određeno vrijeme, prema članu 86. stav 1. tačka
6. ZOR-a, prestaje istekom vremena na koje je sklopljen ugovor, a pošto je u konkretnom slučaju posljednji ugovor o radu na određeno vrijeme zaključen do 7. oktobra 2010. godine, proizlazi da nije nezakonito rješenje o prestanku ugovora o radu zbog isteka vremena na koje je sklopljen, jer je prestanak utvrđen sa 7. oktobrom 2010. godine. S obzirom na to da nije poništeno rješenje o prestanku ugovora o radu, a nema ni utvrđenja da je postojao drugi pravni osnov za postojanje ugovora o radu, nije osnovan ni zahtjev za vraćanje na posao.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant tvrdi da je Vrhovni sud reviziju morao odbaciti kao nedopuštenu imajući u vidu vrijednost spora i vrijednosti u dosuđujućem dijelu prvostepene i drugostepene presude. Također, apelant smatra da je Vrhovni sud proizvoljnom i pogrešnom primjenom materijalnog prava usvojio pogrešan stav kada je zaključio da je apelant preinačenjem tužbe na raspravi 22. februara 2012. godine zakasnio da ostvari zaštitu svog prava u smislu odredbe člana 103. stav 3. ZOR-a. Naime, apelant smatra da je tužba za poništenje odluke o prestanku radnog odnosa zbog prestanka ugovora o radu podnesena u roku i da se u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da su apelant i tuženi zaključili ugovor o radu na neodređene vrijeme radi o tužbi za utvrđenje postojanja nekog prava ili pravnog odnosa za čije podnošenje nije propisan rok u smislu člana 54. stav 1. ZPP. U vezi sa time, apelant smatra da sa stanovišta materijalnog prava ima pravni interes da sud utvrdi postojanje određenog prava, odnosno pravnog odnosa za koje utvrđenje nisu propisani rokovi posebno u činjenično-pravnoj situaciji, kada je radni odnos na određeno vrijeme prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme po samom zakonu koju činjenicu zbog toga nije potrebno posebno ni dokazivati. U vezi sa tim, apelant je ukazao da je protekom roka od dvije godine otpao pravni osnov za otkaz ugovora o radu zbog proteka roka na koji je zaključen usljed čega je rješenje tuženog nezakonito.
b)Odgovori na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje kod razloga danih u obrazloženju odluke i da u postupku donošenja osporene odluke nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
15. Tuženi je naveo da iz apelacijskih navoda ne proizlazi niti jedan opravdan razlog utemeljen u važećim propisima na osnovu kojega bi Ustavni sud mogao uvažiti apelaciju, te da je Vrhovni sud naveo razloge za usvajanje revizije sa kojim razlozima se u cijelosti slaže, jer su utemeljeni na pozitivnim materijalnim propisima. Imajući u vidu navedeno, tuženi je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
(1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.
(2) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
2. Tužba za utvrđenje Član 54.
(1) Tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost koje isprave.
(2) Takva tužba može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno, ili kad tužitelj ima pravni interes da sud ustanovi postojanje, odnosno nepostojanje kojeg prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost koje isprave prije dospijeća zahtjeva za činjenje iz istog odnosa.
(3) Ako odluka o sporu zavisi od toga postoji li ili ne postoji koji pravni odnos koji je tokom parnice postao sporan, tužitelj može pored postojećeg zahtjeva istaći i tužbeni zahtjev da sud ustanovi da takav odnos postoji, odnosno da ne postoji, ako je sud pred kojim parnica teče nadležan za takav zahtjev.
(4) Isticanje zahtjeva prema odredbi stava 3. ovoga člana neće se smatrati preinačenjem tužbe.
4. Preinačenje tužbe Član 56.
(1) Preinačenje tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugoga zahtjeva uz postojeći.
(2) Tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
1. Revizija Član 237.
(1) Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravomoćne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude.
(2) Revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM.
(3) Izuzetno, Vrhovni sud Federacije može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima.
17. Zakon o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o radu Federacije BiH ("Službene novine Federacije BiH" br. 43/99, 32/00 i 29/03), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 19.
Ugovor o radu sklapa se:
1. na neodređeno vrijeme;
2. na određeno vrijeme.
Ugovor o radu koji ne sadrži podatak u pogledu trajanja smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme.
Ugovor o radu na određeno vrijeme ne može se sklopiti za period duži od dvije godine.
Ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme s istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno sklopi s istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme za period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno.
1. Način prestanka ugovora o radu Član 86. tačka 6.
Ugovor o radu prestaje:
6. istekom vremena na koje je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme;
Član 96.
Ako zaposlenik, na zahtjev poslodavca, prestane s radom prije isteka propisanog otkaznog roka, poslodavac je obavezan da mu isplati naknadu plaće i prizna sva ostala prava kao da je radio do isteka otkaznog roka.
Ako sud utvrdi da je otkaz nezakonit, može poslodavca obavezati da:
1. vrati zaposlenika na posao, na njegov zahtjev, na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove i isplati mu naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio i naknadi mu štetu, ili 2. isplati zaposleniku:
naknadu plaće u visini plaće koju bi zaposlenik ostvario da je radio;
naknadu štete za pretrpljenu štetu;
otpremninu na koju zaposlenik ima pravo u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu;
druge naknade na koje zaposlenik ima pravo, u skladu sa zakonom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu.
Zaposlenik koji osporava otkazivanje ugovora o radu može tražiti da sud donese privremenu mjeru o njegovom vraćanju na rad, do okončanja sudskog spora.
2. Zaštita prava iz radnog odnosa Član 103. st. (1), (2) i (3) Zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa, može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava.
Podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovoga člana ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred mjerodavnim sudom.
Zaposlenik može podnijeti tužbu pred mjerodavnim sudom u pogledu povrede prava iz radnog odnosa u roku od jedne godine od dana dostavljanja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava iz radnog odnosa.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Vrhovnog suda broj 33 1 Rs 000083 14 Rev od 24. januara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Vrhovnog suda donesena 24. januara 2017. godine a da je apelant podnio apelaciju 13. marta 2017. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
22. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a)Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz ovog člana, stav 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i kaznenim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupcima.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
25. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi zaštite prava iz radnih odnosa, te stoga proizlazi da je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio procesno i materijalno pravo prilikom odlučivanja o reviziji tuženog.
27. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje da je Vrhovni sud trebalo da odbaci reviziju tuženog kao nedozvoljenu imajući u vidu vrijednost spora označenu u tužbi vrijednosti u dosuđujućem dijelu prvostepene i drugostepene presude, Ustavni sud zapaža da je članom 237. ZPP propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM. Iz navedenog proizlazi da se dopuštenost revizije ocjenjuje prema vrijednosti pobijanog dijela pravomoćne presude, a ne prema vrijednosti spora, kako to apelant neosnovano ukazuje. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud pri odlučivanju o dopuštenosti revizije u odnosu na nenovčano potraživanje, odnosno u pogledu tužbenog zahtjeva kojim je tražio preobražaj ugovora o radu, ocijenio vrijednost novčanog potraživanja jer se novčano potraživanje temelji na istoj pravnoj osnovi kao nenovčano. U vezi sa time, Ustavni sud nije mogao zaključiti da se u okolnostima konkretnog slučaja i sadržaju odluka redovnih sudova, navedeni stav Vrhovnog suda može smatrati proizvoljnim, odnosno da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe procesnog prava prilikom odlučivanja o apelantovom prigovoru dozvoljenosti revizije. Prema tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da je meritornim odlučivanjem o reviziji tuženog povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje, odnosno da je na taj način dovedena u pitanje njegova procesnu ravnopravnost.
28. Razmatrajući apelantove navode kojima osporava odluku Vrhovnog suda u odnosu na primjenu materijalnog prava, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
30. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su apelant i tuženi zaključili ugovor o radu koji ima karakter ugovora o radu na neodređeno vrijeme odbačen zbog toga što je zakasnio da ostvari zaštitu u smislu člana 103. stav 3. ZOR-a, a da je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja o prestanku ugovora o radu odbijen jer je Vrhovni sud zaključio da je ugovor o radu na određeno vrijeme prema članu 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a prestao istekom vremena na koje je sklopljen ugovor.
31. U vezi sa time, Ustavni sud prvenstveno podsjeća da je u Odluci o dopustivost i meritumu broj AP 561/14 od 10. februara 2015. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) predmet preispitivanja (vidi tačku 26) bio stav Vrhovnog suda prema kojem se član 19. stav 4. ZOR-a ne može tumačiti tako da, nakon proteka rada po ugovoru na određeno vrijeme u trajanju dužem od dvije godine, takav radni odnos automatski prerasta u radni odnos na neodređeno vrijeme, kako su to učinili nižestepeni sudovi. Prema stavu Vrhovnog suda, apelanti u tom predmetu su, nakon što su kod tuženog radili dvije godine na određeno vrijeme, trebali zahtijevati da se taj radni odnos transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme. U vezi s navedenim stavom Vrhovnog suda, Ustavni sud je ukazao (tačka 27): “…odredba člana 19. stav 4. Zakona o radu propisuje: 'Ako zaposlenik izričito ili prešutno obnovi ugovor o radu na određeno vrijeme sa istim poslodavcem, odnosno izričito ili prešutno zaključi sa istim poslodavcem uzastopne ugovore o radu na određeno vrijeme na period duži od dvije godine bez prekida, takav ugovor smatrat će se ugovorom o radu na neodređeno vrijeme, ako kolektivnim ugovorom nije drugačije određeno.' S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz jezičkog tumačenja navedene odredbe nesumnjivo proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada ili nakon što su protekle više od dvije godine rada kod istog poslodavca. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelanti kod tuženog radili duže od dvije godine na osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme, te imajući u vidu navedeni sadržaj odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 19. stav 4. Zakona o radu kada je odbio tužbeni zahtjeva apelanata za utvrđenje da se ugovori o radu na određeno vrijeme imaju smatrati ugovorima o radu na neodređeno vrijeme.”
32. Također, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 3766/13 od 28. aprila 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba ) u tački 37. istakao „…S obzirom na to da je u postupku pred redovnim sudovima bilo nesporno da je apelantica u periodu od 9. juna 2008. godine do 30. novembra 2009. godine s tuženim zaključila više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, tj. u periodu dužem od jedne godine, kako se to zahtijeva članom 8. stav 5. Kolektivnog ugovora, proizlazi da je ugovor o radu na određeno vrijeme, shodno citiranoj odredbi prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme, te da apelantica, suprotno stavu Vrhovnog suda, nije bila obavezna da traži od poslodavca utvrđivanje tog prava. Slijedom navedenog, proizlazi da Rješenje tuženog […] kojim je apelantici prestao radni odnos na određeno vrijeme […], te odluka tuženog […] kojom je odbijen njezin prigovor na navedeno rješenje, a u vezi s kojim je apelantica tražila da se utvrdi da su nezakonite, suprotno stavu Vrhovnog suda, ne predstavljaju zakonite odluke u smislu člana 86. stav 1. tačka 6. ZOR-a. Naime, citiranom odredbom je propisano da ugovor o radu na određeno vrijeme prestaje protekom vremena na koji je zaključen, a u konkretnom slučaju, u trenutku donošenja osporenih odluka tuženog apelanticin ugovor o radu, u smislu člana 8 stav 5 Kolektivnog ugovora, već je prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme…“
33. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud najprije zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova nesporno proizlazi da je apelant sa tuženim zaključivao više ugovora o radu na određeno vrijeme počev od 4. maja 2005. godine koji je sa prekidima, pojedinačnim ugovorima o radu produžavan do 16. maja 2008. godine, a od 2. juna 2008. godine apelantu je pojedinačnim ugovorima o radu radni odnos produžavan bez prekida sve do 7. oktobra 2010. godine, kada je doneseno rješenje o prestanku ugovora o radu. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja nesporno proizlazi da su apelant i tuženi zaključili više uzastopnih ugovora o radu na određeno vrijeme, tj. u periodu dužem od dvije godine, i da je, shodno citiranoj odredbi člana 19. stav 4. ZOR-a i navedenim stavovima Ustavnog suda, apelantov radni odnos na određeno vrijeme automatski prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme. Kod takvog stanja stvari, odnosno kod zakonske pretpostavke preobražaja ugovora o radu apelant nije bio ni obavezan sudskim putem tražiti utvrđivanje tog prava iako je takav tužbeni zahtjev postavio, ali od tog tužbenog zahtjeva nije moglo zavisiti odlučenje o apelantovom tužbenom zahtjevu za poništenje rješenja o prestanku ugovora o radu zbog isteka roka na koji je zaključen. Ovo naročito zato što je apelant u prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu od 20. decembra 2010. godine, a kod kojega je ostao i u izmijenjenom tužbenom zahtjevu od 22. februara 2012. godine, tražio poništenje rješenja tuženog o prestanku ugovora o radu od 4. oktobra 2010. godine zbog isteka roka na koji je zaključen. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da upravo to rješenje tuženog u konkretnom slučaja predstavlja odluku kojom je povrijeđeno apelantovo pravo iz radnog odnosa. Stoga je nesporno da je u okolnostima konkretnog slučaja apelant, u smislu člana 103. stav 3. ZOR-a, tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnio „u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo“. Suprotno tumačenje bi značilo da ovo pravo zaposlenika ne nastaje po samom zakonu, već da je zaposlenik obavezan tražiti od poslodavca ili sudskim putem utvrđivanje tog prava, što očigledno ne proizlazi iz sadržaja odredaba člana 19. stav 3. ZOR-a. U tom smislu Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, utvrđujući da je radni odnos na određeno vrijeme u skladu sa članom 86. tačka 6. ZOR-a prestao istekom vremena na koje je sklopljen i da nije nezakonito rješenje tuženog o prestanku ugovora o radu zbog isteka vremena na koje je sklopljen, očigledno proizvoljno primijenio navedenu odredbu, jer je radni odnos u skladu sa članom 19. stav 4. ZOR-a već tada bio prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je postupak okončan osporenom odlukom proveden uz poštivanje garancije pravičnog postupka u smislu prava na pravično suđenje.
34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
b)Pravo na imovinu
35. Budući da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke već utvrdio da je osporenom odlukom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja postoji očigledna proizvoljnost u načinu na koji je Vrhovni sud tumačio relevantne odredbe člana 103. stav 3. ZOR-a u vezi sa rokom za podnošenje tužbe i člana 19. stav 4. ZOR-a iz koje proizlazi da se radni odnos na određeno vrijeme automatski transformira u radni odnos na neodređeno vrijeme protekom dvogodišnjeg neprekidnog rada, ili nakon što su protekle više od dvije godine rada kod istog poslodavca, zbog čega se ne može zaključiti da je postupak prema apelantu bio pravičan.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević