Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1721/19 (S. D.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pretpostavka nevinosti
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Pritvor
- Krivični postupak
- Lišavanje slobode
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1721/19
Apelacija
Odluka o meritumu
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1721/19, rješavajući apelaciju Selima Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Selima Delića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Cazinu br. 20 0 K 0060458 19 Kv od 10. aprila 2019. godine i 20 0 K 0060458 19 Kpp od 5. aprila 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Selim Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Nijaz Hadžalić, advokat iz Cazina, podnio je 16. aprila 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 20 0 K 0060458 19 Kv od 10. aprila 2019. godine i 20 0 K 0060458 19 Kpp od 5. aprila 2019. godine. Apelant je također zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će „obustaviti“ izvršenje osporenih rješenja. Apelant je 10. maja 2019. godine obavijestio Ustavni sud da je u međuvremenu doneseno Rješenje o produženju pritvora broj 20 0 K 0060458 19 Kv 2 od 29. aprila 2019. godine, te je istovremeno dopunio zahtjev za donošenje privremene mjere. I apelant (lično) je 17. maja 2019. godine dopunio zahtjev za donošenje privremene mjere.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 17. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalno tužilaštvo i Općinski sud su dostavili odgovor na apelaciju 25. aprila i 8. maja 2019. godine.
III.injeni no stanje Č č
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Općinskog suda (sudija za prethodni postupak) broj 20 0 K 060458 19 Kpp od 5. aprila 2019. godine apelantu je određen pritvor u trajanju od 30 dana, koji se računa od 3. aprila 2019. godine. Iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je apelantu pritvor određen na osnovu člana 146. stav 1. tač. b) i c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (ZKPFBiH).
6. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je Kantonalno tužilaštvo 5. aprila 2019. godine podnijelo sudu Prijedlog za određivanje pritvora broj T01 0 KT 0033135 19 protiv apelanta zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav
1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH, na način opisan u dvije tačke. Naime, apelantu je stavljeno na teret da je: „3. aprila 2019. godine [...] u svojoj porodičnoj kući i pomoćnom objektu, suprotno odredbi iz člana 4. stav 1. Zakona o sprečavanju i suzbijanju zloupotrebe opojnih droga [...], neovlašteno radi prodaje držao veću količinu opojne droge upakovanu u PVC vrećicama, [...], zajedno sa digitalnom vagom i novcem u iznosu od cca. 2.000,00 KM u različitim apoenima i valutama, koju drogu je posljednjih mjeseci prodavao u većim količinama imenovanim licima (četiri lica) i drugim licima, [...] i koja je navedenog dana pronađena prilikom pretresa izvršenog od strane pripadnika Uprave policije Sektora krim. policije KMUP USK.“ Dalje, da je: „3. aprila 2019. god., [...] u pomoćnom objektu svoje porodične kuće, suprotno odredbi iz člana 11. stav 1. tač. 8) Zakona o oružju i municiji („Službeni glasnik Unsko-sanskog kantona“ broj 11/07), držao jednu vojnu pušku [...], jednu automatsku vojnu pušku [...], koje oružje je naznačenog dana pronađeno prilikom pretresa od strane ovlaštenih lica i potom privremeno oduzeo od apelanta.“
7. Općinski sud je dalje naveo da je održao ročište radi razmatranja prijedloga za određivanje pritvora apelantu, da je izvršio uvid i da su pročitane isprave dostavljene uz prijedlog kantonalnog tužioca, a koji su dostavljeni i apelantovom braniocu, a koji su taksativno navedeni u rješenju (str. 3. i 4). Općinski sud je istakao da osnovana sumnja o počinjenju krivičnih djela, činjenično i pravno opisanih u naprijed navedene dvije tačke, proizlazi iz prikupljenih dokaza dostavljenih u prilogu prijedloga koji su taksativno navedeni, i to: naredbe o provođenju istrage, izvještaja o izvršenom krivičnom djelu, zapisnika o ispitivanju apelanta, zapisnika o saslušanju svjedoka R. M., S. D., S. K., E. H. i A. R., Naredbe za pretresanje prostorija, lica i stvari – Uprava policije, SKP, broj 05- 04/03-3-342/19 od 3. aprila 2019. godine, zapisnika o pretresanju lica – apelanta, zapisnika o pretresanju kuće i pomoćnog objekta (štale) korisnika – apelanta, zapisnika o pretresanju pmv marke BMW i VW Passat i VW Golf s registarskim oznakama navedenim u rješenju, potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta, izvještaja o počinjenom krivičnom djelu, te fotodokumentacije br. 56/19 i 57/19, kao i izvoda iz krivične evidencije za apelanta.
8. Općinski sud je zaključio da iz navedenih dokaza proizlazi da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, što predstavlja opći uvjet za određivanje pritvora.
9. Općinski sud je dalje zaključio da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH. U pogledu postojanja uvjeta propisanog članom 146. stav 1. tačka b), Općinski sud je istakao da smatra da postoji osnovana bojazan da će apelant ometati krivični postupak utjecajem kako na svjedoke tako i na eventualne saučesnike. U rješenju je zatim navedeno iz čega je sud zaključio da postoje navedene okolnosti.
10. Općinski sud je zaključio da je ispunjen i poseban uvjet za određivanje pritvora apelantu propisan članom 146. stav 1. tačka c) KZFBiH, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivična djela, a za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža. Naime, istaknuto je da se apelant tereti za počinjenje krivičnih djela za koja je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina, a do sada je više puta osuđivan, što se može utvrditi uvidom u njegov Izvod iz kaznene evidencije broj 05-04/07-1-1776/19 od 4. aprila 2019. godine. Iz Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu Druge PU – PS Cazin broj 05-04/08-1-1-530/18 od 26. februara 2019. godine, također, proizlazi osnov sumnje da je apelant neposredno prije izvršenja ovih krivičnih djela izvršio krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. KZFBiH, kao i krivično djelo posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 1. KZFBiH, iz čega je sud izveo zaključak da je apelant sklon činjenju ovakvih krivičnih djela, pa njegovim boravkom na slobodi postoji opasnost od nastavljanja „njegovog kriminalnog puta“. Općinski sud je istakao da smatra da je u konkretnom slučaju mogućnost da apelant ponovi isto ili istovrsno krivično djelo konkretna i može se predvidjeti i očekivati, posebno zbog činjenice da je u relativnom kratkom periodu od oko četiri mjeseca nakon što je izvršen pretres porodične kuće i pronađeno kako oružje tako i opojna droga on ponovo nabavio i držao takve predmete, koji su mu oduzeti prilikom pretresa 3. aprila 2019. godine. Također je navedeno i da je apelant nezaposlen i prema (u tom momentu) dostupnim podacima jedini prihod ostvaruje prodajom droge, te i ta činjenica dovoljno ukazuje da je počinjenje istovrsnih krivičnih djela od strane apelanta izvjesno. Stoga je Općinski sud zaključio da su se stekli uvjeti za određivanje pritvora apelantu propisani članom 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH.
11. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca protiv navedenog rješenja, Općinski sud (vanraspravno vijeće) donio je Rješenje broj 20 0 K 060458 19 Kv od 10. aprila 2019. godine kojim se „odbija žalba apelantovog branioca“. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da iz obrazloženja rješenja proizlazi da je žalba uvažena u dijelu koji se tiče postojanja pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka b), dok je rješenje potvrđeno u odnosu na postojanje osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbama člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.
12. Naime, vijeće je zaključilo da je apelantova žalba osnovana u dijelu kojim se osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga propisanog članom 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH. U tom smislu je istaknuto da se ni iz jednog dokaza Kantonalnog tužilaštva ne može utvrditi da je apelant lično ili preko nekog drugog pokušao utjecati na svjedoke i na taj način ometati postupak u predmetnoj krivično-pravnoj stvari.
13. Međutim, za razliku od toga, vijeće je zaključilo da je Kantonalno tužilaštvo ponudilo dovoljno dokaza, preciziranih u pobijanom rješenju, iz kojih proizlaze naročite okolnosti koje opravdaju strah da će apelant ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, te su u rješenju ponovljeni razlozi iz prvostepenog rješenja.
14. Ustavni sud konstatira da iz obavijesti koju je apelant dostavio Ustavnom sudu 10. maja 2019. godine proizlazi da je Općinski sud donio Rješenje broj 20 0 K 0060458 19 Kv 2 od 29. aprila 2019. godine kojim je apelantu pritvor produžen za dva mjeseca i po tom rješenju može trajati do 3. jula 2019. godine ili do nove odluke suda. Apelant je protiv tog rješenja podnio žalbu i postupak je u toku pred Kantonalnim sudom u Bihaću.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Apelant smatra da se Općinski sud uopće nije bavio prigovorima odbrane i žalbenim razlozima koje je apelant iznio u svojoj žalbi, te zbog toga što u svojim odlukama nije dao jasne, određene i potpune razloge. Istaknute povrede su učinjene, prema navodima apelacije, zbog stava redovnog suda o postojanju posebnog pritvorskog uvjeta propisanog članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Apelant se pozvao i na Komentar ZKPBiH u kojem je, prema njegovim navodima, iznesen stav da „samo prethodna osuđivanost osumnjičenog za istu vrstu krivičnog djela može biti pravno relevantna“, a apelant ranije nije osuđivan za istovrsna krivična djela. Ističe da je sud svoju odluku o ispunjenosti tog uvjeta „zasnovao na činjenici koja se tiče apelantove ranije osuđivanosti i sklonosti činjenju krivičnih djela“. Međutim, drugostepeni sud uopće nije cijenio žalbeni razlog, niti dokaze žalbe usmjerene u pravcu utvrđivanja činjenice da se u ovom slučaju ne radi o istovrsnim krivičnim djelima, koja okolnost je bitna za stjecanje uvjerenja suda o ispunjenu posebnih uvjeta za određivanje pritvora iz člana 146. stav l. tačka c) ZKPFBiH. Apelant je u apelaciji dodatno istakao da se prema odredbama člana 125. stav 1. tačka b) KZFBiH uvjetna osuda briše iz kaznene evidencije protekom roka od godinu dana od dana prestanka vremena provjeravanja i da je ovaj uvjet za brisanje osude iz kaznene evidencije, u apelantovom slučaju za obje presude, davno nastupio. Dalje, povredu prava na slobodu i prava na pravično suđenje apelant vidi i u proizvoljnim i paušalnim zaključcima suda da je tužilac ponudio dovoljno dokaza iz kojih proizlaze naročite okolnosti koje opravdavaju strah da će apelant ponoviti krivično djelo, za koje se može izreći kazna u trajanju od tri godine ili teža kazna. Apelant navodi da nijedan dokaz Tužilaštva ne ide u prilog navedenom, a da sud rješenje zasniva na pretpostavkama, čime mu je povrijedio pravo na pravično suđenje. Apelant ističe da je zaključak drugostepenog suda ,,o sklonosti osumnjičenog u pogledu činjenja krivičnih djela zasnovan na izvodu iz kaznene evidencije u smislu da je ranije osuđivan zbog počinjenja krivičnog djela šumske krađe iz člana 316. stav l. KZFBiH i krivičnog djela krađe iz člana 286. stav l. KZFBiH, koja sklonost osumnjičenog pogotovo proizlazi iz činjenice da je on, u relativno kratkom vremenskom periodu od 4 (četiri) mjeseca, ponovo nabavio opojnu drogu i oružje, ne korespondira i čak je suprotan osnovnim pravnim načelima o presumpciji nevinosti i načelu in dubio pro reo sadržanim u članu 6. stav 2. Evropske konvencije i odredbama čl. 3, 146. i
151. ZKPFBiH“. Apelant, također, ističe da i saznanja o tome da se protiv njega vodi još jedna istraga ne znači da će ta istraga rezultirati podizanjem optužnice, niti da će optužnica biti potvrđena niti da će taj postupak biti okončan osuđujućom presudom. Apelant je istovremeno zatražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će se mjera pritvora ukinuti do donošenja konačne odluke o apelaciji.
16. U obavijesti od 10. maja 2019. godine apelant je istakao da je u međuvremenu doneseno Rješenje broj 20 0 K 0060458 19 Kv 2 od 29. aprila 2019. godine, te je u prilogu dostavio, pored osporenog rješenja, i kopiju žalbe koju je 3. maja 2019. godine podnio Kantonalnom sudu, te je istakao da će eventualno dopuniti apelaciju nakon odluke Kantonalnog suda. Osim toga, apelant je dopunio zahtjev za donošenje privremene mjere podnesen u apelaciji, navodeći dodatne razloge za njegovo puštanje, između ostalih i pogoršanje njegovog zdravstvenog stanja. U dopuni apelacije od 17. maja 2019. godine apelant je ponovno dodatno obrazložio postavljeni zahtjev za donošenje privremene mjere, posebno ukazujući na svoje zdravstvene poteškoće.
b)Odgovor na apelaciju
17. Kantonalno tužilaštvo je navelo da pritvor zbog iteracijske opasnosti (opasnost od nove kriminalne opasnosti optuženog), prema komentaru ZKP-a, zavisi od dva pravna standarda, i to od ispunjenja općeg uvjeta, postojanja osnovane sumnje da je optuženi počinio krivično djelo i naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će optuženi ponoviti krivično djelo, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine. Konkretne okolnosti koje su sudovi u obrazloženjima rješenja o pritvoru prema tački c) najčešće navodili mogu se svrstati u tri grupe: okolnosti djela (povrat – posebno specijalni, način izvršenja, kraći vremenski interval u kome je optuženi izvršio više krivičnih djela, karakter odnosa učinilac–žrtva); lična svojstva optuženog (patologija ličnosti, zdravstveno stanje) i socijalni faktori (optuženi nema boravište, nezaposlen je, sklon skitnji, sredstva za život pribavljena činjenjem krivičnih djela). Dakle, ne govori se o isključivo specijalnom povratniku. Osporeno rješenje suda se zasniva na dokazima koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora. Sud je cijenio izjave svjedoka R. M. i S. D. – apelantove supruge koja je rekla da je apelant zarađivao novac krijumčarenjem migranata, te je, iako formalno nezaposlen, kupio skupocjeno vozilo BMW X6, a i druga vozila (Pasat i Golf IV). Navela je da je stavljao u promet opojnu drogu, da je nju fizički zlostavljao i da je u kuću dovodio lica koja je vezao i mučio. Navedeno je potvrdila i S. K., koja živi s apelantom (kao druga žena), koja je rekla od koga je apelant kupovao drogu, šta je s njom radio, da u posjedu ima nedozvoljeno oružje i da je i nju fizički zlostavljao. Svjedok E. H. je potvrdio da je pomagao apelantu pri krijumčarenju lica, a rekao je i da ga je apelant jedne prilike, protivno njegovoj volji, odveo u njegovu kuću, gdje ga je vezao i ispitivao. A. R. je potvrdio da se apelant bavi dilanjem droge, te je kod njega drogu više puta konzumirao. Istaknuto je da se protiv apelanta vodi više krivičnih postupaka kako zbog krivičnih djela zbog kojih je određen pritvor tako i povodom drugih krivičnih djela (zbog nasilja u porodici povodom kojeg je formiran poseban predmet, a kod Tužilaštva BiH i zbog krijumčarenja lica). Kod imenovanog je tokom pretresa pronađena veća količina droge i oružja, a samo nekoliko mjeseci ranije je kod apelanta također pronađena veća količina oružja i droge, povodom čega se vodi zaseban krivični postupak. Sud je dalje cijenio i podatke iz kaznene evidencije iz koje se vidi da je više puta osuđivan i da se protiv imenovanog vodi više krivičnih postupaka. Sve su to okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom određivanja pritvora. Dakle, apelant je više puta osuđivan, u razmaku od četiri mjeseca je tokom pretresa kod njega pronađena veća količina droge i nedozvoljenog oružja, iako nezaposlen ima u vlasništvu vozni park sa skupocjenim vozilima, vrši nasilje nad suprugom koja ga se boji, a zlostavlja i ženu koju je doveo da živi s njim i zakonskom suprugom, postoje osnovi sumnje da je počinio i krivično djelo protivpravnog lišenja slobode iz člana 179. KZFBiH, ali i krijumčarenja lica iz člana 189. KZFBiH. Sve su to okolnosti koje je sud imao u vidu prilikom donošenja rješenja o pritvoru, a te okolnosti proizlaze iz subjektivnih i materijalnih dokaza koje je sud razmatrao u odluci.
18. Općinski sud je naveo da je pri donošenju odluka cijenio sve zakonom propisane uvjete za određivanje pritvora, te da nije povrijedio apelantova prava nego je primijenio zakon. V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 146. stav 1 tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od najmanje od tri godine ili teža kazna, VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Općinskog suda broj 20 0 K 0060458 19 Kv od 10. aprila 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 10. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant pobija navedena rješenja, tvrdeći da su mu tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, te člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
25. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
26. U konkretnom slučaju apelant je lice koje je lišeno slobode i koje se u vrijeme podnošenja apelacije nalazi u pritvoru na osnovu odluka redovnog suda, te lice koje se poziva na kršenje prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se zasniva lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog hapšenja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na osnovu kojih će, kako je to Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je lice koje je u pitanju moglo počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“ zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, tačke 32-34) i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
28. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora biti sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora biti utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5. stav 1. Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora biti u skladu sa svrhom člana 5. Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora biti zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti.
29. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su i sudija za prethodni postupak i vijeće Općinskog suda na osnovu dokaza koje je Kantonalno tužilaštvo dostavilo uz prijedlog za određivanje pritvora utvrdili da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret, o čemu su u osporenim rješenjima dati detaljni, jasni i, prema ocjeni Ustavnog suda, dovoljni razlozi. Stoga, nema ništa što ukazuje da je o pitanju postojanja osnovane sumnje odlučeno proizvoljno.
30. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud apelantu odredio pritvor pozivajući se na postojanje razloga navedenog u članu 146. stav 1. tačka c), to jest zbog rizika da bi mogao ponoviti ili dovršiti pokušano krivično djelo. Ustavni sud ponavlja da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225. i Paradysz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine). Najzad, težina krivičnog djela ne može sama za sebe poslužiti kao opravdanje za duge periode pritvora (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, aplikacija broj 33977/96, st. 80-81, 26. juli 2001, Michta protiv Poljske, aplikacija broj 13425/02, stav 49, 4. maj 2006. i Gultyayeva protiv Rusije, aplikacija broj 67413/01, stav 186, 1. april 2010. godine).
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je apelant osumnjičen za krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH. Dakle, nije sporno da je ispunjen formalni uvjet budući da je apelant osumnjičen da je počinio krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od jedne do 10 godina. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi kao naročite okolnosti ocijenili da je apelant do sada više puta osuđivan, što se može utvrditi uvidom u Izvod iz kaznene evidencije za apelanta broj 05-04/07- 1-1776/19 od 4. aprila 2019. godine. Općinski sud je također istakao da iz Izvještaja o počinjenom krivičnom djelu Druge PU – PS Cazin broj 05-04/08-1-1-530/18 od 26. februara 2019. godine proizlazi osnov sumnje da je apelant neposredno prije izvršenja ovih krivičnih djela izvršio krivično djelo nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. KZFBiH, kao i krivično djelo posjedovanja i omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 239. stav 1. KZFBiH, iz čega se izvodi zaključak da je apelant sklon činjenju ovakvih krivičnih djela, pa njegovim boravkom na slobodi postoji opasnost od nastavljanja „njegovog kriminalnog puta“. Općinski sud je zaključio da je mogućnost da apelant ponovi isto ili istovrsno krivično djelo konkretna i može se predvidjeti i očekivati, posebno zbog činjenice da je u relativnom kratkom periodu od oko četiri mjeseca nakon što je izvršen pretres porodične kuće i pronađeno kako oružje tako i opojna droga on ponovo nabavio i držao takve predmete, koji su mu oduzeti prilikom pretresa 3. aprila 2019. godine. Općinski sud je također uzeo u obzir i okolnost da je apelant nezaposlen i da mu je, prema izjavama do sada saslušanih svjedoka, prodaja droge jedini izvor prihoda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da, nasuprot apelantovim navodima da se ranija osuđivanost ne može uzeti u obzir jer se ne radi o „istovrsnim“ krivičnim djelima kao djelima povodom kojih se vodi predmetni krivični postupak, kao i stavom da su uvjetne osude trebale biti brisane, smatra da ti navodi nisu mogli utjecati na drugačiju odluku suda. Naime, Općinski sud je prilikom zaključivanja da postoji iteracijska opasnost uzeo u obzir više faktora, a ne samo apelantovu raniju osuđivanost. Ustavni sud, također, podsjeća da se iteracijska opasnost odnosi na eventualno buduće preduzimanje istih ili sličnih krivičnopravnih radnji kao radnji povodom kojih se vodi krivični postupak, a ne na radnje koje su učinjene u prošlosti. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Kantonalnog tužilaštva proizlazi da se protiv apelanta vodi više krivičnih postupaka kako zbog krivičnih djela zbog kojih je određen pritvor tako i povodom drugih krivičnih djela (zbog nasilja u porodici povodom kojeg je formiran poseban predmet, a kod Tužilaštva BiH i zbog krijumčarenja lica). Kod apelanta je tokom pretresa pronađena veća količina droge i oružja, a samo nekoliko mjeseci ranije je kod apelanta, također, pronađena veća količina oružja i droge, povodom čega se vodi zaseban krivični postupak protiv apelanta. Imajući u vidu sve navedeno, ovakav stav redovnog suda u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te nije mogao prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje o proizvoljnosti primjene člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, odnosno datog obrazloženja.
32. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere određivanja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene), koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) u vezi sa stavom 3. Evropske konvencije.
33. U vezi s apelantovim tvrdnjama da je vijeće Općinskog suda propustilo ispitati njegove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Nadalje, citirana odredba ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Garancije citiranog člana bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Nikolova protiv Bugarske [GC] broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II).
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža, za razliku od apelantovih tvrdnji, da je vijeće razmotrilo apelantove žalbene navode, te da je dalo odgovore na njih u smislu zašto ih smatra osnovanim, a zašto ne. U tom kontekstu, Ustavni sud naročito zapaža da je vijeće (mada je u rješenju navelo da se žalba odbija) djelimično usvojilo apelantovu žalbu u dijelu kojim je osporilo postojanje koluzione opasnosti, te je zaključilo da je žalba osnovana jer ne postoji koluziona opasnost, ali da je pravilan stav iz prvostepenog rješenja o postojanju osnovane sumnje i iteracijske opasnosti. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije u odnosu na postojanje pritvorskih razloga iz člana 146. stav 1. tačka c)
ZKPFBiH.
Pretpostavka nevinosti
36. Apelant je dalje naveo povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije u postupku donošenja rješenja zbog stava suda ,,o sklonosti apelanta u pogledu činjenja krivičnih djela, […], u smislu da je ranije osuđivan […], koja sklonost osumnjičenog pogotovo proizlazi iz činjenice da je on, u relativno kratkom vremenskom periodu od 4 (četiri) mjeseca, ponovo nabavio opojnu drogu i oružje“.
37. Ustavni sud zapaža da se, za razliku od člana 6. stav 1. Evropske konvencije, povreda pretpostavke nevinosti ne ocjenjuje na osnovu postupka u cjelini, već kao zaseban procesni nedostatak. Pri tome se naglasak stavlja na fazu o kojoj je riječ kumulativnom analizom sljedećih triju elemenata: a) procesna faza i kontekst u kome je izjava data, b) njena tačna formulacija i c) njeno značenje (vidi Evropski sud, Daktaras protiv Litvanije, presuda od 10. oktobra 2000. godine, aplikacija broj 42095/98). Izjave kojima se izražava sumnja u vrijeme pretpretresne istrage ne predstavljaju kršenje pretpostavke nevinosti. Čak i formulacije koje sadrže vrlo eksplicitne izraze kao što su „krivica“ i „dokazana“ ne moraju predstavljati kršenje člana 6. stav 2. ako u određenom kontekstu, posebno ukoliko nisu bile namijenjene medijima ili javnosti, mogu razumno značiti ukazivanje na nešto drugo, naprimjer kada takva izjava samo ukazuje na to da je tužilac uvjeren da ima dovoljno dokaza na osnovu kojih je moguće preći iz faze istrage u fazu suđenja (op. cit., Daktaras protiv Litvanije, tač. 41-45; vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4309/14 od 18. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je u predmetu broj AP 4309/14 zaključio da nije povrijeđeno pravo apelanata na pretpostavku nevinosti iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada je sud u rješenjima o određivanju pritvora u odnosu na apelante, koje je označavao kao osumnjičene, utvrdio samo postojanje osnovane sumnje da su počinili krivična djela za koja su osumnjičeni, što je preduvjet za određivanje mjere pritvora, a takvim izražavanjem ni na koji način nije prejudicirao krivicu apelanata (op. cit., AP 4309/14, stav 53).
38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je osporenim rješenjima „prejudicirana njegova krivica“. Međutim, Ustavni sud, na osnovu uvida u osporena rješenja, zapaža da Općinski sud nigdje u rješenjima nije naveo bilo kakvu tvrdnju u vezi s apelantom, a da prije nje nije postojala odrednica „osumnjičeni“ i „osnovana sumnja da je (...)“, iz čega Ustavni sud zaključuje da navedenim izražavanjem redovni sud nije prejudicirao apelantovu krivicu na bilo koji način. Ustavni sud je ocijenio i da se konkretni postupak nalazi u fazi istrage, da su citirane fraze sadržane u kontekstu rješenja kojima se utvrđuje osnovana sumnja da je apelant kao osumnjičeni počinio krivično djelo, kao i da osporena rješenja nisu namijenjena medijima i javnosti. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
Ostali navodi
39. U apelaciji se apelant pozvao (i) na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, apelant je u apelaciji označio samo član navedenog prava, a nije dao bilo kakve razloge zašto smatra da je do kršenja navedenog prava zaista (i) došlo. Stoga je Ustavni sud mišljenja da ne treba ispitivati da li je došlo do kršenja navedenog prava.
VIII.Zaklju ak č
40. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije jer je Općinski sud prilikom određivanja pritvora apelantu utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz člana 238. stav 1. KZFBiH u stjecaju s krivičnim djelom nedozvoljenog držanja oružja ili eksplozivnih materija iz člana 371. stav 2, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH, o čemu je dao odgovarajuće i relevantno obrazloženje. Također, kada je Općinski sud, zaključujući da postoji poseban pritvorski razlog iz člana 146. stav 1. tačka c), uzeo u obzir niz faktora, a ti faktori su relevantni i dovoljni da opravdaju određivanje pritvora apelantu, kao i kada je razloge iz prvostepenog rješenja ispitalo drugostepeno vijeće koje je prilikom ispitivanja zaključilo da je žalba djelimično osnovana.
41. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je Općinski sud svojim obrazloženjem prejudicirao apelantovu krivicu.
42. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog za donošenje privremene mjere.
43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević