Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3832/17 (O. M., D. M. i A. M.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 126
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3832/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3832/17, rješavajući apelaciju Omera Muhamedbegovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Omera Muhamedbegovića, Derve Muhamedbegović i Adnana Muhamedbegovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 29 0 P 000392 17 Rev od 27.
aprila 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Omer Muhamedbegović, Derva Muhamedbegović i Adnan Muhamedbegović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelant ili apelanti) iz Osmaka, koje zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnijeli su 11. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 P 000392 17 Rev od 27. aprila 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Kalesiji (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Izeta Mešića, advokata iz Kalesije, kao punomoćnika tužene N. S. (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 1. i 4. aprila 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 4. do 23. aprila 2019. godine. Punomoćnik tužene u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodna napomena
5. Pred Općinskim sudom je vođen ostavinski postupak iza umrlog A. M. (u daljnjem tekstu: ostavilac), sina prvoapelanta i drugoapelantice, brata trećeapelanta, te supruga tužene, koji je prekinut rješenjem tog suda od 25. decembra 1998. godine. Navedenim rješenjem apelanti su upućeni da protiv tužene pokrenu parnični postupak radi utvrđenja predmeta zaostavštine. Osporeni postupak
6. Apelanti su 28. januara 1999. godine pokrenuli predmetni parnični postupak pred Općinskim sudom protiv tužene radi izdvajanja dijela zaostavštine.
7. Na ročištu od 26. marta 1999. godine apelanti su tražili da se odloži ročište zbog žalosti i eventualnog zaključenja poravnanja između parničnih stranaka, a podneskom od 23. aprila 1999. godine tužena je tražila da se postupak nastavi.
8. Na ročištu održanom 12. januara 2000. godine apelanti su tražili izuzeće postupajućeg sudije (zahtjev je odbijen rješenjem predsjednika suda). Nakon toga, zakazano je više ročišta koja su odgađana, između ostalog, jer apelanti nisu dostavili dokaze koje im je sud naložio da dostave, nisu uredili tužbu, te što apelanti (zbog „kvara na autobusu“) nisu pristupili na određeno ročište. Ročište od 6. jula 2001. godine odloženo je na neodređeno vrijeme do dolaska prvoapelanta, nakon čega sud 28. novembra 2001. godine donosi rješenje o mirovanju postupka (upravo zbog nedolaska prvoapelanta na ročište).
9. Općinski sud ponovo zakazuje ročište za 12. april 2002. godine, a apelanti opet traže da se ročište odloži za 17. maj, a zatim za 21. juni 2002. godine kada je saslušan prvoapelant kao parnična stranka. Nadalje, 26. jula 2002. godine zaključena je glavna rasprava, koja je rješenjem od 2. augusta 2002. godine ponovo otvorena radi saslušanja tužene. Zatim, za ročište zakazano za 18. oktobar 2002. godine apelanti nisu uredno zaprimili poziv, dok su ročišta zakazana za 18. novembar i 25. decembar 2002. godine odložena opet na traženje apelanata za 29. januar 2003. godine.
10. Općinski sud je 7. februara 2003. godine donio Presudu broj P-38/99, koja je ukinuta Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1016/2003 od 11. juna 2004. godine i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U navedenom rješenju Kantonalnog suda je istaknuto, između ostalog, da će prvostepeni sud u ponovnom postupku pozvati stranke da, polazeći od primjedbi iznijetih u toj odluci, preciziraju svoj tužbeni zahtjev i predlože dokaze radi utvrđivanja njegove osnovanosti.
11. U ponovnom postupku Općinski sud zakazuje ročište za 24. mart 2005. godine, koje se odlaže jer apelanti nisu uredili tužbu po uputama Kantonalnog suda. Tužena je urgencijom od 9. augusta 2005. godine tražila da se postupak nastavi, da bi ponovo zakazano pripremno ročište za 15. novembar 2007. godine zbog bolesti apelanata bilo odloženo za 26. decembar 2007. godine, koje je opet odloženo na zahtjev drugoapelantice za 5. mart 2008. godine, koje je zbog dostave apelantima odloženo za 9. april 2008. godine, a zatim za 20. juni 2008. godine, pa za 29. oktobar 2008. godine, a sve na zahtjev apelanata.
12. Nakon pripremnog ročišta od 20. aprila 2009. godine, zakazana je glavna rasprava za 20. novembar 2009. godine, na kojoj je zbog nedolaska apelanata doneseno rješenje kojim se tužba smatra povučenom. Nakon podnesenog prijedloga za povrat u prijašnje stanje sud je rješenjem od 11. aprila 2011. godine donio rješenje kojim je dopustio povrat u prijašnje stanje.
13. Pripremno ročište zakazano za 24. august 2011. godine odloženo je na zahtjev punomoćnika apelanata za 24. oktobar 2011. godine, a ročište od 22. decembra 2011. godine je odloženo zbog neuredne punomoći apelanata i ponovo je naloženo apelantima da urede tužbu, kao i na ročištu zakazanom za 26. mart 2012. godine.
14. Punomoćnik apelanata 10. aprila 2012. godine dostavlja uređenu tužbu, da bi sud na ročištu od 3. oktobra 2012. godine naložio apelantima da preciziraju tužbeni zahtjev, te ročište odlaže za 11. decembar 2012. godine kada apelanti konačno preciziraju tužbeni zahtjev.
15. Općinski sud je 8. februara 2016. godine donio Presudu broj 29 0 P 000392 11 P 2 kojom je utvrdio da su apelanti suvlasnici sa ukupnim suvlasničkim udjelom od ¾ na novčanim sredstvima stečenim u porodičnoj zajednici u kojoj je živio i ostavilac, a koja se nalaze na određenom računu, štednim knjižicama i oročenoj štednji u bankama u Republici Austriji (bliže opisanim u izreci odluke), a taj suvlasnički udio ne ulazi u zaostavštinu iza ostavioca, što je tužena dužna priznati i omogućiti apelantima da solidarno naplate iznos koji odgovara utvrđenom ukupnom suvlasničkom udjelu sa navedenih računa, zajedno sa pripadajućim kamatama na te iznose, kao i da apelantima naknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
16. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su apelanti u Austriji živjeli u zajedničkom domaćinstvu sa ostaviocem, da su prvoapelant, drugoapelantica, te ostavilac radili, a trećeapelant išao u školu i također radio. Zatim da je ostavilac sa tuženom zaključio brak 5. januara 1998. godine u Kalesiji, da je ona po zaključenju braka ostala da živi u BiH sa svojim roditeljima, a da se ostavilac vratio u Austriju i nastavio da živi sa roditeljima i bratom (apelantima), gdje je nastavio da radi. Nadalje, ostavilac je novčana sredstva za život davao tuženoj, novčanim sredstvima plaćao troškove za dolazak u BiH kod tužene, te je imao punomoć za raspolaganje novčanim sredstvima prvoapelanta i da je poginuo u Austriji 14. novembra 1998. godine. Također, proizlazi da su na ostaviočevo ime glasili svi predmetni računi i štedne knjižice, da su apelanti sa ostaviocem sva ušteđena novčana sredstva stavljali na te račune, da se porodica izdržavala od novca koji su zarađivali svi oni i da su zajednički plaćane sve obaveze. Vrijednost ukupnih novčanih sredstava na predmetnim računima i štednim knjižicama ostavioca je utvrđena na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke.
17. Općinski sud je istakao da, s obzirom na to da tužena nije osporavala da su apelanti sa ostaviocem živjeli u zajedničkom domaćinstvu, te kako nije ničim dokazala suprotno od onoga što je tvrdio prvoapelant, a odnosi se na to da su sav ušteđeni novac stavljali na račun koji je bio otvoren na ime ostavioca, da su zajednički zarađenim novcem svi izdržavali i plaćali obaveze, to je sud iskaz prvoapelanta u cijelosti prihvatio. Također je navedeno da navodi apelanata u pogledu činjenica koje se tiču zajedničkog domaćinstva proizlaze i iz potvrde nadležnog općinskog organa, pa imajući u vidu visinu zarade ostavioca, da je plaćao sve svoje troškove, ne bi mogao uštedjeti utvrđeni novčani iznos, što sve ukazuje na doprinos apelanata u stjecanju tih novčanih sredstava.
18. Općinski sud je naveo da je, kako je po njegovoj ocjeni na nedvojben način utvrđeno da su apelanti sa ostaviocem živjeli u zajedničkom domaćinstvu sve do njegove smrti, da tužena sa ostaviocem za vrijeme braka nije stekla bračnu stečevinu, da su od zarađenog novca ušteđevinu stavljali na račune, odnosno štedne knjižice ostavioca, tužbeni zahtjev apelanata, a imajući u vidu član 21. Zakona o vlasničkopravnim odnosima, osnovan.
19. Kantonalni sud je 14. decembra 2016. godine donio Presudu broj 29 0 P 000392 16 Gž od 14. decembra 2016. godine kojom je preinačio prvostepenu presudu na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelanata, te je obavezao apelante da tuženoj naknade troškove postupka u određenom novčanom iznosu.
20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da su apelanti svoj tužbeni zahtjev zasnivali na tvrdnjama da su sa ostaviocem živjeli u zajedničkom domaćinstvu od 1993. godine pa do njegove tragične smrti (14. novembra 1998. godine), da su sva novčana sredstva koja se nalaze na štednim knjižicama, računima i oročenoj štednji zajednička imovina svih članova domaćinstva, s tim da udio njih kao zajedničara nije bio unaprijed određen ali je odrediv (član 21. Zakona o vlasničkopravnim odnosima), zbog čega predmetnom tužbom traže da se utvrdi da je njihov udio u stjecanju navedenih novčanih sredstava ¾ dijela, odnosno da su svi članovi porodičnog domaćinstva imali po jedan udio u stjecanju navedenih novčanih sredstava.
21. Kantonalni sud je istakao da za svoje tvrdnje u toku postupka apelanti nisu ponudili niti izveli odgovarajuće dokaze u smislu odredbe člana 7. stav 1. i člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
22. Naime, navedeno je da sve predmetne štedne knjižice, račun i oročena štednja glase na ime ostavioca. Zatim da apelanti nisu predložili niti izveli dokaze o uplatama na navedene račune i štedne knjižice, niti su priložili ovlaštenje ostavioca, na čije ime glase račun i knjižice, da mogu raspolagati sredstvima sa knjižica i računa. Kantonalni sud je istakao da, suprotno navedenom, iz određenih dokaza proizlazi da je prvoapelant ovlastio ostavioca za korištenje usluga u okviru bankomat servisa, kome je izdata bankomat karta za korištenje tih usluga na računu prvoapelanta, iako je prvoapelant tokom postupka tvrdio da nije imao svoj račun i da su sva njegova sredstva lijegala na ostaviočev račun. Pored toga, iz dokaza o visini primanja koja je ostvarivao ostavilac, kao i visini primanja za isti period prvoapelanta, proizlazi da je ostavilac imao znatno veća novčana primanja od prvoapelanta, koji je jedan period radio i ostvarivao zaradu, dok je određeno vrijeme primao naknadu sa biroa kao nezaposleno lice. Zatim, da su primanja trećeapelanta za vrijeme trogodišnjeg školovanja u visini od 500,00 DM mjesečno za prvu godinu, 1.000,00 DM za drugu godinu i 1.500,00 DM za treću godinu, s tim da u spisu nema dokaza o troškovima školovanja. Nadalje, da drugoapelantica nije priložila nijedan dokaz da je u navedenom periodu radila i ostvarivala novčana sredstva, dokazujući navedene činjenice samo izjavom prvoapelanta. Naime, iz izjave prvoapelanta date u svojstvu parnične stranke proizlazi da je ostavilac bio vrijedan i dobar majstor, da je bio u stalnom radnom odnosu od 1993. godine tako da su uz ostaviočevu zaradu, kao i njegovu zaradu i zaradu trećeapelanta mogli uštedjeti godišnje od 20.000,00 do 30.000,00 DM.
23. Kantonalni sud je ukazao da iz dokaza-strukture ukupnih prihoda i rashoda za ostavioca, te za familiju Muhamedbegović, za određeni period, a koje je sačinio trećeapelant, proizlazi visina ukupnih primanja u spornom periodu po osnovu zarade ostavioca, prvoapelanta i trećeapelanta, kao i rashodi cjelokupnog porodičnog domaćinstva, pa da je nejasno na osnovu čega apelanti zaključuju da je stjecanje u zajedničkom domaćinstvu svih članova u jednakim udjelima kad je upravo u navedenim dokumentima konstatirano da je ostavilac imao znatna primanja, da je prvoapelant i u vrijeme dok je radio imao manja primanja u odnosu na ostavioca, dok za drugoapelanticu i trećeapelanta (izuzev primanja tokom školovanja) ne proizlazi da su bili zaposleni niti da su ostvarivali redovna novčana primanja. Kantonalni sud je naveo da ako se ima u vidu izjava prvoapelanta da su kao porodično domaćinstvo, po osnovu svih primanja, mogli godišnje da uštede iznos od 20.000,00 do 30.000,00 DM, da je neshvatljivo rezoniranje apelanata da ostavilac za navedeni period nije mogao da uštedi novčana sredstva u ukupnoj visini od 25.249,60 EUR, bez doprinosa ostalih članova domaćinstva, jer iz sadržaja materijalnih dokaza koje su izveli upravo apelanti proizlazi da je ostavilac imao veća primanja od ostalih članova domaćinstva, odnosno od prvoapelanta, a druga dva člana domaćinstva nisu ni imala redovna novčana primanja. Pored toga, iz izjave tužene date u svojstvu parnične stranke proizlazi da je njen muž-ostavilac od sredstava ostvarenih zaradom imao namjeru da izgradi kuću ili kupi stan u BiH.
24. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da prvostepeni sud nije mogao samo na osnovu izvedenog dokaza saslušanjem prvoapelanta, te materijalne dokumentacije o zaradama prvoapelanta i ostavioca, bez dokaza o primanjima ostala dva člana domaćinstva, odnosno drugoapelantice i trećeapelanta (izuzev primanja za vrijeme školovanja), kao i dokaza o ulaganjima novčanih sredstava na račun ostavioca, sa sigurnošću izvesti zaključak da su apelanti po osnovu stjecanja u zajedničkom domaćinstvu suvlasnici sa dijelom ¾ novčanih sredstava na predmetnom računu, štednim knjižicama i oročenoj štednji.
25. U vezi s tim je istaknuto da pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP obavezuje sud da uzme za nedokazane one tvrdnje za čiju istinitost stranka koja se na te činjenice poziva u svoju korist nije pružila odgovarajuća dokazna sredstva, te nije dokazala činjenice koje predstavljaju stvarni osnov podnesene tužbe, usljed čega su apelanti dužni trpjeti posljedicu u vidu gubitka spora zbog toga što nisu predložili i izveli adekvatna dokazna sredstva.
26. Vrhovni sud je 27. aprila 2017. godine donio Presudu broj 29 0 P 000392 17 Rev kojom je odbio reviziju apelanata.
27. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev jer u smislu člana 123. stav 1. u vezi sa članom 126. ZPP apelanti snose negativne posljedice primjene pravila o teretu dokazivanja. Naime, navedeno je da je osnovano drugostepeni sud u razlozima svoje odluke ocijenio da prvostepeni sud izvedene dokaze nije cijenio u skladu sa odredbom člana 8. ZPP i na osnovu svoje slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio da nisu nesumnjivo dokazane sporne činjenice odlučne za konkretni spor.
28. Vrhovni sud je ukazao da je na apelantima bio teret dokazivanja činjenica koje su stvarni osnov tužbe, pa da su u konkretnoj parnici upravo oni bili dužni dokazati pojedinačna novčana ulaganja na račune i štedne knjižice ostavioca, te dokazati tvrdnje da se radilo o zajedničkim sredstvima. Zatim je istaknuto da, suprotno prigovorima apelanata, istinitost određene tvrdnje dokazuje, u pravilu, onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje, pa da nije prihvatljiva reviziona tvrdnja da je drugostepeni sud pogrešno rasporedio teret dokazivanja sporne pravno relevantne činjenice koja se tiče osnovanosti zahtjeva.
29. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev, čime suprotno revizionim tvrdnjama nisu dovedene u pitanje ni odredbe Zakona o vlasničkopravnim odnosima o stjecanju vlasništva, zajedničkog vlasništva i suvlasništva u situaciji kada apelanti kao zajedničari nisu sa sigurnošću dokazali svoja ulaganja na račune i štedne knjižice ostavioca. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
30. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su naveli hronologiju predmetnog parničnog postupka, te su istakli da su brojnim dokazima nesporno dokazali da je imovina koju čine novčana sredstva na računima, odnosno štednim knjižicama ostavioca, zajedničko vlasništvo apelanata i ostavioca, odnosno njihova zajednička imovina. U vezi s tim su istakli da je Kantonalni sud preinačujući prvostepenu presudu i odbijajući njihov tužbeni zahtjev osporio apelantima pravo vlasništva (zajedničkog vlasništva, suvlasništva), odnosno da su i Kantonalni sud i Vrhovni sud pored nesporno utvrđenih činjenica odlučili na štetu prava vlasništva u korist apelanata.
31. Apelanti su vezano za dužinu trajanja postupka, između ostalog, istakli da se ni Kantonalni ni Vrhovni sud nisu očitovali na njihove navode o povredi prava na pravično suđenje vezano za dužinu trajanja predmetnog postupka, iako je nesporno utvrđeno da je zbog postupanja Općinskog suda postupak trajao preko 17 godina. Zatim, da su ih i pored toga obavezali da naknade troškove postupka tuženoj, na koji način im je pored povrede prava na pravično suđenje zbog enormne dužine predmetnog postupka nanesena i materijalna šteta u ukupnom iznosu od 20.598,00 KM (koja se sastoji od troškova postupka koje su imali apelanti i kojima se dodaju troškovi postupka dosuđeni presudom Kantonalnog suda, koja je potvrđena odlukom Vrhovnog suda). Također, naveli su da je Kantonalni sud donoseći rješenje kojim je ukinuo i vratio predmet prvostepenom sudu, umjesto da je preinačio prvostepenu presudu, uzrokovao ponavljanje postupka koji je nakon toga trajao 13 godina i time nanio štetu apelantima u vidu troškova nastalih takvom odlukom tog suda.
32. Imajući u vidu sve navedeno, apelanti su predložili da se ukine osporena presuda Vrhovnog suda, kao i presuda Kantonalnog suda, te da im se isplati šteta nastala navedenim postupanjem redovnih sudova u iznosu od 20.598,00 KM.
II.Odgovor na apelaciju
33. Kantonalni sud i Vrhovni sud su naveli da u cijelosti ostaju pri razlozima i stavovima iznesenim u svojim presudama, te da su navedene presude donijete u skladu sa procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.
34. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istakao hronologiju predmetnog postupka, kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. U vezi s tim je istakao da do 11. decembra 2012. godine, kada apelanti konačno preciziraju tužbeni zahtjev, odnosno do 2013. godine za dužinu trajanja postupka teret snose apelanti koji su (zbog razloga navedenih u činjeničnom djelu odluke) odugovlačili postupak, na što je ukazivala i tužena strana u postupku. Nadalje je Općinski sud istakao, između ostalog, da je na ročištu od 21. januara 2013. godine određeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, te određena glavna rasprava koja nije održana jer vještak nije obavio vještačenje, te je za vještaka određen drugi vještak, a zatim treći i četvrti vještak ekonomske struke, koji svoj nalaz nije dostavio do glavne rasprave, koja je odložena za 7. novembar 2013. godine. Zatim, da je vještak predmetni spis vratio u sud a da nije obavio potrebno vještačenje, te mu je spis ponovo dostavljen 31. decembra 2013. godine, da bi 29. februara 2014. godine dostavio nalaz i mišljenje. Također je istakao da je glavna rasprava (zakazana za 18. august 2015. godine) odložena zbog ponovnog vještačenja po drugom vještaku, a zatim zbog izrade nalaza, da bi 23. decembra 2015. godine sud zaključio glavnu raspravu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud smatra da apelacija, kada je u pitanju dužina trajanja postupka, nije osnovana.
V.Relevantni propisi
35. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
36. Zakon o vlasničkopravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom djelu glasi:
6. Zajedničko vlasništvo Član 21.
Zajedničko vlasništvo postoji, u slučajevima određenim zakonom, kada stvar pripada dvjema ili više osoba (zajedničari) tako da njihovi udjeli nisu unaprijed određeni, ali su odredivi.
Na zajedničko vlasništvo shodno se primjenjuju odredbe ovog zakona o suvlasništvu, ako zakonom nije drukčije određeno.
VI.Dopustivost
37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
38. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
39. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 29 0 P 000392 17 Rev od 27. aprila 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. jula 2017. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelanti navode da im je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
U odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 29 0 P 000392 17 Rev od 27. aprila 2017. godine
44. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građanskopravne prirode, koji su apelanti pokrenuli radi izdvajanja dijela zaostavštine, pa apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Apelanti, prije svega, smatraju da su u konkretnom slučaju redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i da su proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise.
46. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presuda Kantonalnog i Vrhovnog suda slijedi da apelanti nisu dokazali da su zajednički vlasnici novčanih sredstava koja se vode na računu, štednim knjižicama i oročenoj štednji ostavioca. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke, a sa čime se složio i Vrhovni sud, jasno obrazložio da se na osnovu izvedenog dokaza saslušanjem prvoapelanta, te materijalne dokumentacije o zaradama prvoapelanta i ostavioca, bez dokaza o primanjima drugoapelantice i trećeapelanta (izuzev primanja za vrijeme školovanja), kao i dokaza o ulaganjima novčanih sredstava na račun ostavioca, ne može sa sigurnošću izvesti zaključak da su apelanti po osnovu stjecanja u zajedničkom domaćinstvu suvlasnici sa dijelom ¾ novčanih sredstava na predmetnom računu, štednim knjižicama i oročenoj štednji. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP, kao i Zakona o vlasničkopravnim odnosima, dali detaljne odgovore na relevantne navode i obrazložili razloge za svoje odluke, a u takvim obrazloženjima redovnih sudova Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka
48. Apelanti ukazuju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
49. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su apelanti pokrenuli predmetni parnični postupak podnošenjem tužbe 28. januara 1999. godine i da je postupak okončan 27. aprila 2017. godine presudom Vrhovnog suda. Dakle, postupak je ukupno trajao 17 godina i skoro tri mjeseca.
50. Analizirajući složenost konkretnog postupka, Ustavni sud primjećuje da je pred Općinskim sudom provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, te da je promijenjeno više vještaka kako bi se u konačnici provelo predloženo vještačenje, pa se može reći da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenijem postupku. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju nije radilo o parničnom postupku koji je po zakonu hitne prirode.
51. Nadalje, analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u prvoj fazi postupka, nakon podnošenja tužbe, tražili odgodu ročišta (radi žalosti i eventualnog zaključenja poravnanja), a da je tužena tražila nastavak postupka. Zatim, da su u daljnjem toku postupka apelanti tražili izuzeće sudije, da je više zakazanih ročišta odloženo jer apelanti nisu dostavili dokaze koje im je sud naložio da dostave, a i da nisu uredili tužbu. Nadalje, da je u jednom trenutku ročište i odloženo na neodređeno vrijeme do dolaska prvoapelanta, da je zbog toga bilo doneseno i rješenje o mirovanju postupka, da je opet u nastavku odloženo više ročišta na traženje apelanata. Zatim, u drugoj fazi predmetnog postupka apelanti ne uređuju tužbu (zbog čega je odloženo više zakazanih ročišta), te su određena ročišta odgađana na zahtjev apelanata. Također, Ustavni sud primjećuje da je u toku postupka na ročištu 20. novembra 2009. godine smatrano da su apelanti povukli tužbu zbog nedolaska na zakazano ročište, pa je postupak nastavljen nakon usvajanja prijedloga za povrat u prijašnje stanje (rješenjem od 11. aprila 2011. godine). Nakon toga, opet su dva ročišta odložena zbog apelanata (prvo na njihov zahtjev, drugo zbog neuredne punomoći apelanata), te je opet naloženo apelantima da urede tužbu. Ustavni sud primjećuje da su apelanti tek 10. aprila 2011. godine dostavili uređenu tužbu, a da na ročištu od 12. decembra 2012. godine apelanti konačno preciziraju tužbeni zahtjev (nakon osam godina i osam mjeseci računajući od donošenja rješenja Kantonalnog suda, u kojem je, između ostalog, naloženo da apelanti preciziraju svoj tužbeni zahtjev). Iz navedenog proizlazi da su apelanti svojim ponašanjem u velikom dijelu utjecali na dužinu trajanja postupka.
52. Ocjenjujući ponašanje nadležnih redovnih sudova, Ustavni sud uočava da su redovni sudovi donijeli pet meritornih odluka i nekoliko procesnih odluka. Naime, Općinski sud je u prvoj fazi postupka prvostepenu presudu donio nakon četiri godine, ali je u tom periodu održao veći broj ročišta, odlučivano je i o zahtjevu za izuzeće postupajućeg sudije, doneseno je i rješenje o mirovanju postupka (zbog nedolaska prvoapelanta). Zatim, Kantonalni sud je donio rješenje nakon jedne godine i četiri mjeseca, kojim je vratio predmet na ponovni postupak Općinskom sudu. U ponovnom postupku Općinski sud je donio prvostepenu presudu nakon 11 godina i skoro osam mjeseci od kada je Kantonalni sud donio rješenje kojim je predmet vratio na ponovni postupak. Međutim, u tom periodu Općinski sud je održao veći broj ročišta, te je donio rješenje kojim se tužba apelanata smatra povučenom (zbog nedolaska apelanata na zakazano ročište), nakon čega je postupak nastavljen nakon jedne godine i više od četiri mjeseca kada je sud donio rješenje kojim je prihvatio prijedlog apelanata za povrat u prijašnje stanje. Ustavni sud zapaža da Općinski sud nije ni mogao postupati po tužbi apelanata sve dok apelanti nisu uredili tužbu, odnosno precizirali je (12. decembra 2012. godine). Nakon toga, Ustavni sud primjećuje da je bilo niz objektivnih okolnost koje su utjecali ne dužinu trajanja postupka, odnosno da je evidentno bilo određenih problema sa predloženim vještačenjem na koje Općinski sud nije mogao utjecati jer je promijenjeno više vještaka ekonomske struke koji su trebali da urade vještačenje u predmetnom parničnom postupku, koji su kasnili sa izradom svog nalaza i mišljenja, što je sve za posljedicu imalo da se odgodi veći broj ročišta. Zatim, Kantonalni sud je donio drugostepenu odluku nakon 10 mjeseci, kojom je preinačio prvostepenu presudu, a Vrhovni sud je donio odluku po izjavljenoj reviziji nakon više od četiri mjeseca.
53. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da su apelanti svojim ponašanjem u pretežnom dijelu utjecali na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud ne nalazi da je došlo do povrede prava apelanata na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
54. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovana.
Pravo na imovinu
55. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti tvrdnje o kršenju ovog prava posebno ne obrazlažu, nego da ih zasnivaju na istim navodima koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu neosnovani. VIII.Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su Kantonalni sud i Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne zakonske odredbe, detaljno i jasno obrazložili svoj zaključak da apelanti nisu dokazali odlučne činjenice koje predstavljaju stvarni osnov njihove tužbe. Također, nema kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje imajući u vidu da su apelanti svojim ponašanjem u pretežnom dijelu utjecali na dužinu trajanja postupka.
57. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević