Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1975/19 (M. N.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
  • Kazna
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1975/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1975/19, rješavajući apelaciju Milana Novakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milan Novaković protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 029030 19 Kž 2 od 13. marta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Novaković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Slobodan Perić, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 029030 19 Kž 2 od 13. marta 2019. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje rješenja Suda BiH od 26.02.2019. godine“.

2. Osporenom odlukom Suda BiH odbijena je apelantova žalba protiv rješenja tog suda od 26. februara 2019. godine kojim je apelantu kazna zatvora u trajanju od jedne godine, izrečena presudom Suda BiH od 26. oktobra 2018. godine, u koju mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, zamijenjena za novčanu kaznu u iznosu od 27.400,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da je prvostepeni sud donio valjanu i na zakonu zasnovanu odluku kada je kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, na osnovu člana 42a. st. 1. i 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), zamijenio novčanom kaznom utvrđenom u određenim iznosima (100,00 KM) i to u ukupnom iznosu od 27.400,00 KM, a ne u dnevnim iznosima kako je to apelant predlagao u zahtjevu. Sud BiH je naveo da je bilo neophodno, u smislu člana 46. stav 5. KZ BiH, da se sudu dostave svi podaci koji su relevantni za utvrđivanje imovnog stanja apelanta, s obzirom da se radi o modelu koji se prilagođava materijalnim prilikama osuđenog lica. U konkretnom slučaju, Sud BiH je naveo da dokumentacija koja je dostavljena ne predočava sve okolnosti na osnovu kojih sud može odrediti visinu dnevnog iznosa novčane kazne, odnosno da apelant nije dostavio sve podatke iz kojih se može vidjeti da li ostvaruje primanja po nekom drugom osnovu, kao ni porodične obaveze, kako je prvostepeni sud ispravno i konstatovao. Osim toga Sud BiH je naveo da u podnesenoj žalbi apelant ne dovodi u pitanje pravilnost prvostepenog rješenja, već samo ističe da određeni iznos nije pravilno određen. Sud BiH je naveo da se podnošenje zahtjeva za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom uzima kao izražena spremnost apelanta da umjesto izdržavanja kazne zatvora, svaki dan izrečene kazne zatvora plati, bez obzira na model koji zakon ima u vidu. Pri tome, Sud BiH je naveo da navodi i argumentacija apelanta izneseni u pravcu da je lošeg imovnog stanja, u konkretnom slučaju dovode u pitanje i samu svrhu njegovog zahtjeva za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom. S tim u vezi, Sud BiH je naveo da apelant koji nema nikakvih primanja i koji je lošeg imovnog stanja, kako se ističe predmetnom žalbom, nije u mogućnosti da isplati novčanu kaznu u bilo kojem modelu da se ista odredi, ili prema dnevnom iznosu ili u određenom iznosu. Naime, Sud BiH je naveo da se novčana kazna ne može izreći nekome ko nema nikakvih prihoda i ko nije u mogućnosti da je isplati, pa samim tim niti zamjeni kaznu zatvora novčanom kaznom. Osim toga, Sud BiH je naveo da je apelantu omogućeno da zamjenjenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine novčanom kaznom u određenom iznosu plati i djelomično, u kojem slučaju bi se kazna zatvora izvršila srazmjerno iznosu koji nije plaćen, onako kako je i propisano odredbom člana 42a. stav 3. KZ BiH.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na kažnjavanje samo na osnovu zakona iz člana 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je on tražio da mu se kazna zatvora zamijeni novčanom kaznom prema dnevnim iznosima koji su najpovoljniji za apelanta i da je u prilogu zahtjeva dostavio „svu potrebnu dokumentaciju“ iz koje se mogu utvrditi njegovi prihodi u zadnja tri mjeseca. Zbog toga, apelant smatra da mu je sud pogrešnom primjenom materijalnog prava kaznu zatvora zamijenio novčanom kaznom u određenom iznosu.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba KZ BiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio relevantne argumente niti dostavio dokaze koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja člana 7. Evropske konvencije, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1975/19 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio