Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-967/19 (A. A. i Z. G.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Otkaz
  • Radni odnos
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-967/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-967/19, rješavajući apelacije Amela Avdića i Zorice Galić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Amel Avdić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 1 Rs 009922 18 Rsž 2 od 22. januara 2019. godine i Zorica Galić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 Rs 023671 17 Rsž od 20. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 Rs 023671 14 Rs od 25.

septembra 2017. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-967/19

1. Amel Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Maglaja, kojeg zastupa Saša Mehić advokat iz Maglaja, podnio je 5. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 1 Rs 009922 18 Rsž 2 od 22. januara 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog („Karabaja“ d.o.o. Maglaj), prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje o prestanku radnog odnosa te da se obaveže tuženi da ga vrati na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije donošenja nezakonite odluke.

3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je, pored ostalog, naveo iz stanja u spisu proizilazi da je apelant bio uposlenik tuženog po osnovu ugovora o radu na određeno vrijeme od 1. avgusta 2015. godine u trajanju od dva mjeseca. Dalje je navedeno da je navedeni ugovor istekao 1. oktobra 2015. godine protekom vremena na koji je zaključen slijedom čega je apelantu prestao radni odnos kod tuženog i izgubio je radno pravni status uposlenika. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da ugovor o radu na određeno vrijeme primjenom odredbe člana 94. tačka g. Zakona o radu prestaje po sili zakona, istekom vremena na koji je zaključen pri čemu nije potrebna pismena potvrda jer se radi o automatizmu. S tim u vezi, dalje je navedeno da je apelant nakon isteka vremana na koje je ugovor bio zaključen i dalje faktički obavljao iste poslove za tuženog do 24. novembra 2015. godine, ali bez formalnog ugovora o radu. Dalje je navedeno da se ugovor o radu od 1. oktobra 2015. godine, u koji je prvostepeni sud izvršio uvid, ne može smatrati ugovorom o radu iz razloga što ga apelant nije potpisao, prema čemu isti nije ni zaključen. Kantonalni sud je takođe ukazao da se angažman apelanta u spornom periodu (1. oktobar 2015. godine do 25. novembra 2015. godine) smatra faktičkim radom. Kantonalni sud je istakao da je rješenjem tuženog od 30. novembra 2015. godine apelantu utvrđen prestanak radnog odnosa koji nakon isteka ugovora o radu od 1. avgusta 2015. godine formalno ne postoji, pa samim tim ne može ni prestati. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da navedeno rješenje koje je kao nezakonito poništio prvostepeni sud je nepotrebno i nije proizvelo pravne posljedice iz čega proizilazi da je neosnovano usvojen tužbeni zahtjev apelanta o uspostavi radno-pravno statusa.

AP-1087/19

4. Zorica Galić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zvornika, koju zastupa Radivoje Lazarević advokat iz Zvornika, podnijela je 11. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 Rs 023671 17 Rsž od 20. decembar 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 Rs 023671 14 Rs od 25. septembra 2017. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi kao nezakonito rješenje tužene (DOO „Tisa Mod“ Karakaj) kojim je apelantici otkazan ugovor o radu, te da se obaveže tužena da je vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu ili na druge poslove, kao i da joj isplati na ime naknade za topli obrok i regres za godišnji odmor određene novčane iznose.

6. U obrazloženju odluke Okružni sud je, pored ostalog, naveo da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelantica bila uposlenik tužene po osnovu ugovoru o radu na neodređeno vrijeme, te da je apelantici prestao radni odnos kod tužene iz ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga. Dalje je navedeno da između stranaka takođe nije sporno ni da je apelantica u prisustvu tri svjedoka 29. novembra 2013. godine potpisala potvrdu kojom potvrđuje da je na ime otkaznog roka u trajanju od 30 dana pripada naknada, te da je apelantica saglasna da tužena više nema nikakvih obaveza prema njoj, a koju potvrdu je takođe otpisao direktor tužene. S tim u vezi, prvostepeni sud je zaključio da je potpisivanjem predmetne potvrde apelantica prihvatila prekid radnog odnosa te da se ne može prihvatiti tužbeni zahtjev kojim traži vraćanje na rad i isplatu naknada po osnovu radnog odnosa. Slijedom svega iznesenog, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto primjenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je istakao da apelantica neosnovano ističe da je tuženi u skladu sa odredbama člana 128. stav 3. Zakona o radu trebao dokazati da je apelantici ugovor o radu otkazao zbog ekonomskih, organizacijskih i tehnoloških razloga i da joj nije mogao ponuditi drugi odgovarajući posao. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da apelantica nije ponudila dokaze da je rješenje o otkazu ugovora o radu nezakonito niti da je tuženi mogao apelantici obezbjediti drugi odgovarajući posao iz razloga što činjenice iz prvostepenog postupka ukazuju da to da nije postojala mogućnost raspoređivanja apelantice na drugo radno mjesto. U konačnici Okružni sud je zaključio da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je apelantica prihvatila činjenicu prestanka radnog odnosa tako što je u prisustvu tri svjedoka potpisala potvrdu koju je takođe potpisao direktor tužene i potvrdila da tužena više nema nikakvih obaveza prema njoj.

Spajanje predmeta

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-967/19.

8. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

9. Nakon brižljive, pojedinačne analize svih podnesenih apelacija, Ustavni sud je zaključio da se u svim navedenim apelacijama apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i/ili prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Imajući u vidu da postoje i razlike u pojedinim apelacionim navodima, Ustavni sud je zaključio da svi apelanti, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, neki apelanti su se pozvali i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr., nediskriminacija, pravo na djelotvoran pravni lijek itd.), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravni propisi.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava u postupcima koji su rezultirali osporenim odlukama, u svim pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-967/19 (A. A. i Z. G.) | Sudska praksa | Aktio