Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1426/19 (Umel-Fakol d.o.o. Lukavac)

Odluka donesena 25. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Izvršni postupak
  • Građevinsko zemljište
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1426/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1426/19, rješavajući apelaciju Umel-Fakol d.o.o. Lukavac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Umel- Fakol d.o.o. Lukavac protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 Ip 087140 18 Pž od 13. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Umel-Fakol d.o.o. Lukavac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Edin Mukanović, advokat iz Tuzle, podnio je 29. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 Ip 087140 18 Pž od 13. februara 2019. godine.

2. Općinski sud u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), postupajući po prijedlogu za izvršenje tražioca izvršenja (Opština Lukavac), na osnovu izvršne isprave – rješenje tražioca izvršenja (kojim je apelantu utvrđena obaveza plaćanja naknade za korištenje građevinskog zemljišta za utvrđeni vremenski period u ukupnom iznosu od 50.811,84 KM), donio je rješenje o izvršenju kojim je određeno izvršenje na apelantovim novčanim sredstvima na računu kod banke.

3. Rješenjem Općinskog suda od 28. maja 2018. godine odbijen je prigovor apelanta na rješenje o izvršenju.

4. Konačnom osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelanta i potvrđeno rješenje Općinskog suda od 28. maja 2018. godine

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 47. tačka 2. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da se prigovor protiv rješenja o izvršenju može podnijeti iz razloga koji sprečavaju izvršenje, a naročito ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, poništena, preinačena ili je na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila svoju djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka. Zatim, Kantonalni sud je naveo da je odredbom člana 63. tačka 1. ZIP propisano da će se izvršenje obustaviti po službenoj dužnosti ako je izvršna isprava pravosnažno ukinuta, preinačena, poništena, stavljena van snage ili je na drugi način određeno da je bez djelovanja, odnosno ako potvrda o izvršnosti bude pravosnažno ukinuta. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izvršni postupak pokrenut na osnovu pravosnažne i izvršne isprave – rješenja tražioca izvršenja. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelant ničim nije dokazao da je to rješenje pravosnažno ukinuto, preinačeno, poništeno, stavljeno van snage, ili da je na drugi način određeno da je bez djelovanja, ili da je potvrda izvršnosti pravosnažno ukinuta. Slijedom iznesenog, a u smislu naprijed citiranih zakonskih odredaba, Kantonalni sud je naveo da nisu ispunjeni uslovi za obustavu predmetnog izvršnog postupka (član 49. tačka 3. ZIP), što pravilno pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja nisu od uticaja apelantovi prigovori da je nekoliko rješenja tražioca izvršenja, donesenih po istom osnovu kao i predmetno rješenje koje predstavlja izvršnu ispravu u ovom postupku, poništeno presudama Kantonalnog suda.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, kao i člana II.A.2.(1)d) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant navodi da je rješenje o izvršenju „zasnovano na ispravi koja je donesena suprotno odredbama pozitivnih zakonskih propisa i opće prihvaćene sudske prakse“, te se poziva na presude Kantonalnog suda kojima su poništena ista rješenja istog organa uprave jer su u suprotnosti sa odredbom člana 12. Zakona o građevinskom zemljištu. Takođe, apelant se poziva na presudu Ustavnog suda FBiH kojima su proglašene kao neustavne odredbe kojim se uspostavlja ovlaštenje države da utvrđuje naknadu za korištenje gradskog građevinskog zemljišta

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U pogledu navoda apelanta da je Kantonalni sud povodom identičnog pitanja donosio drugačije odluke tj. da je u drugim predmetima poništavao iste odluke tražioca izvršenja (koja u ovom predmetnom postupku predstavlja izvršnu ispravu), Ustavni sud podsjeća da nije u njegovoj nadležnosti utvrđivanje koje tumačenje redovnih sudova je pravilno, budući da je to u isključivoj nadležnosti tih sudova. Dakle, nadležnost Ustavnog suda je da u svakom konkretnom slučaju ispita da li su odlukama redovnih sudova povrijeđena ustavna prava apelanata. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1426/19 (Umel-Fakol d.o.o. Lukavac) | Sudska praksa | Aktio