Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2112/17 (Šipad d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 19. 02. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Dokaz
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Privatizacija
  • Propisano zakonom
  • Zakup
  • Aktivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2112/17

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2112/17, rješavajući apelaciju Šipada d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Šipada d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 PS 064708 16 Rev od 27. februara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 PS 064708 14 Pž od 8.

marta 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Ps 064708 08 Ps od 17. januara 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Šipad d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banje Luke, podnio je 26. maja 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 064708 16 Rev od 27. februara 2017. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 PS 064708 14 Pž od 8. marta 2016. godine i Presude Opštinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 65 0 Ps 064708 08 Ps od 17. januara 2014. godine. Apelant je 30. jula 2018. godine dostavio dopunu apelacije.

2. Apelant je posredstvom advokata Joze Ćurića iz Livna 12. juna 2017. godine dostavio još jednu apelaciju protiv istih presuda navedenih u prethodnoj tački ove odluke. Apelacija je registrovana pod brojem AP 2367/17. Apelant je 30. jula 2018. dostavio istovjetnu dopunu apelacije kao u predmetu broj AP 2112/17.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije protiv istih presuda i sa istim činjeničnim i pravnim supstratom, Ustavni sud je u smislu odredbi člana 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda odlučio da se apelacije br. AP 2112/17 i AP 2367/17 spoje, vodi jedan postupak i donese jedinstvena odluka pod brojem AP 2112/17.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Opštinskog suda i „Sparkassse bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 12. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Vrhovni sud je odgovor dostavio 25. marta 2019. godine, Opštinski sud 26. marta 2019. godine, tužena 1. aprila 2019. godine i Kantonalni sud 2. aprila 2019. godine. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Presudom Opštinskog suda broj 65 0 Ps 064708 08 Ps od 17. januara 2014. godine (koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 PS 064708 14 Pž od 8. marta 2016. godine i protiv koje je odbijena revizija Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 064708 16 Rev od 27. februara 2017. godine) odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio kako slijedi: da se utvrdi da je apelant vlasnik s 1/1 dijela poslovne zgrade (u daljnjem tekstu: predmetna zgrada) izgrađene na parceli broj k. č. 36 ( u daljnjem tekstu: sporna parcela) i zemljišta ispod predmetne zgrade, te preostalog zemljišta i precizirane parcele koja služi za redovnu upotrebu predmetne zgrade i da se naloži da se na osnovu te presude izvrši brisanje državne svojine na spornoj parceli, prava raspolaganja predmetnom zgradom i spornom parcelom koje je imalo preduzeće SOUR Šipad Sarajevo, koje je apelantov prednik, u apelantovu korist, koje je stekao na osnovu gradnje (stav 1). Odbijen je i zahtjev da se utvrdi da je apelant vlasnik s 1/1 posebnog dijela zgrade, i to prizemlja, preciziranog u presudi, na etažiranoj parceli apelantovog pravnog prednika, te da se naloži da se na osnovu te presude izvrši brisanje državne svojine i prava raspolaganja SOUR Šipad Sarajevo na preciziranoj etažiranoj parceli u apelantovu korist (stav 2).

8. Odbijen je i dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se utvrdi da je apelant vlasnik s 1/1 posebnog dijela zgrade, i to šestog sprata u preciziranoj površini na etažiranoj parceli, te da se naloži da se na osnovu te presude izvrši brisanje državne svojine i prava raspolaganja preduzeća SOUR Šipad Sarajevo na etažiranoj parceli u apelantovu korist (stav 3). Stavom 4 odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži tuženoj da u presudi precizirane poslovne prostorije u prizemlju, koje čine dio etažirane parcele, te ostale poslovne prostorije precizirane u presudi preda apelantu u posjed i slobodno raspolaganje, slobodne od lica i stvari. Stavom 5 odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je traženo da se naloži tuženoj da apelantu na osnovu neosnovanog bogaćenja isplati iznos preciziran u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svake mjesečne zakupnine pa do isplate. Odbijen je apelantov zahtjev da tužena počev od 1. januara 2011. godine plaća apelantu mjesečnu zakupninu za predmetne prostorije u iznosu preciziranom u presudi sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svake mjesečne zakupnine, koja dospijeva na način preciziran u presudi, pa sve do predaje u posjed označenih poslovnih prostorija apelantu. Presudom je naloženo apelantu da tuženoj naknadi troškove postupka precizirane u presudi.

9. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza preciziranih u presudi prvostepenog suda utvrđeno sljedeće činjenično stanje: da je apelant nastao privatizacijom državnog kapitala, i to rješenjem Kantonalne agencije za privatizaciju od 4. septembra 2001. godine na osnovu usvojenog programa privatizacije i početnog bilansa društva sa stanjem na dan 30. juni 2001. godine. Vještačenjem koje je izvršio vještak ekonomske struke je utvrđeno da u apelantovom aktivnom podbilansu, u stalnim sredstvima nije iskazana svojina na nepokretnostima koje su predmet spora, već da je evidentirana samo nepokretnost – kancelarija u upravnoj zgradi, što je potvrđeno i Odlukom Ustavnog suda broj AP 2048/07 od 2. decembra 2009. godine. Utvrđeno je da u ugovoru o davanju građevinskog zemljišta na korišćenje radi izgradnje poslovnog prostora koji je zaključen između SOUR Šipad i Stambenog preduzeća Sarajevo, koji je u cijelosti realizovan, postoji clausula intabulandi, te da prema navedenom ugovoru proizlazi da je tadašnje preduzeće SOUR Šipad imalo pravo uknjižbe prava raspolaganja na predmetnom objektu, što je i učinjeno. Navedeno je da, međutim, apelant nije dokazao da je to preduzeće njegov pravni prednik, niti da je na taj ili na bilo koji drugi način apelant stekao pravo svojine na predmetnoj nepokretnosti. Navedeno je da je apelant privredno društvo koje je nastalo odlukom o osnivanju od 29. decembra 1999. godine, i to kao pravni sljednik Šipad holdinga (a ne SOUR Šipad) usljed podjele tog društva na dva nova društva, te da je, kako je već rečeno, u postupku privatizacije definisan apelantov status i imovina. Shodno navedenom, kako je obrazloženo, apelant u postupku privatizacije, kao ni prije nje, nije stekao pravo svojine na spornim nepokretnostima, pa time nema ni aktivnu legitimaciju da zahtijeva njihov povrat, utvrđivanje prava svojine, niti da zahtijeva isplatu novčanih iznosa na ime navodnog neosnovanog bogaćenja i plaćanje zakupnine od strane tužene.

10. Prema obrazloženju redovnih sudova, navedena situacija se treba posmatrati s aspekta odredbi čl. 4 i 7 Zakona o privatizaciji preduzeća kojim je propisana obaveza izrade programa i početnog bilansa i način njihovog iskazivanja, te da oni predstavljaju osnov za utvrđivanje vrijednosti preduzeća koje se privatizuje. Istovremeno, redovni sudovi su primijenili i odredbe čl. 2 i 5 Zakona o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka kojim je propisano šta predstavlja početni bilans i od čega se taj bilans sastoji. Prema obrazloženju redovnih sudova, apelant tokom postupka nije, osim što je pravo svojine vezao za privatizaciju, dokazao postojanje nekog od zakonom propisanih načina sticanja prava na nepokretnostima, a takođe nije dokazao ni da je tužena pasivno legitimisana za tužbu radi utvrđivanja prava svojine na nepokretnostima s obzirom na to da je kao vlasnik sporne nepokretnosti upisan SOUR Šipad. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

11. Apelant u obje apelacije navodi da smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. Navodi da je proveo odlučujući dokaz i dokazao da je pravni sljednik nekadašnjeg Šipada ili barem jedan od njegovih sljednika, ali da redovni sudovi nisu taj dokaz uzeli u obzir, već su bez ikakvog obrazloženja takvog stava zaključili da apelant nije aktivno legitimisan u sporu i da nije dokazao pravo svojine na spornoj nepokretnosti. Navodi i da je iz ugovora o nastanku vidljivo da apelantu pripada kompletna imovina bivšeg preduzeća Šipad i da je ona evidentirana u pasivnom podbilansu u kojem je iskazana vrijednost državnog kapitala od 135.468,00 KM. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o spornoj imovini koja nije mogla ni biti predmet privatizacije jer nikada nije riješeno pitanje prava svojine na pojedinim nepokretnostima na kojima je kao vlasnik i dalje upisano bivše preduzeće Šipad. Navodi i da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine utvrdio da se parnični sudovi ne mogu baviti pitanjima prava svojine i statusa imovine u postupku privatizacije, već da je to isključivo u nadležnosti agencija za privatizaciju FBiH i RS, te da se ne mogu prihvatiti akti Agencije za privatizaciju kao mjerodavni dokazi o statusu imovine u procesu privatizacije u smislu utvrđivanja prava svojine. Smatra da je donošenjem osporenih presuda diskriminisan na najgrublji način.

12. U dopuni apelacije apelant navodi da dostavlja dokumentaciju iz CMS baze redovnih sudova iz koje je jasno vidljivo da je odbijen zahtjev tužene za utvrđivanje postojanja izlučnog prava na spornoj nepokretnosti jer njen vlasnik nije ona, već apelantov prednik.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je apelacija neosnovana.

14. Kantonalni sud je naveo da apelantu nisu uskraćena prava zagarantovana Ustavom i Evropskom konvencijom, zbog čega je apelacija neosnovana.

15. Opštinski sud je naveo da je apelacija neosnovana, te da je nad apelantom 2016. godine pokrenut stečajni postupak.

16. Tužena je navela da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da je apelacija podnesena nakon proteka roka za podnošenje apelacije.

V.Relevantni propisi

17. U Zakonu o početnom bilansu stanja preduzeća i banaka („Službene novine FBiH“ br. 12/98, 40/99, 47/06 i 38/08) relevantne odredbe glase:

Član 2.

Početni bilans stanja predstavlja pregled stvari, prava, obaveza i kapitala preduzeća i banaka (u daljem tekstu: subjekti) sa kojim ulaze u proces privatizacije.

Početni bilans stanja se sastoji od:

1. Pasivnog podbilansa - koji sadrži vrijednost stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu u posjedu, odnosno pod kontrolom subjekata, kao i vrijednost prava i obaveza za koje se ovim zakonom utvrdi obaveza odgovarajućeg tretmana u pripremi početnog bilansa iz stava 1. ovog člana.

2. Neutralnog podbilansa - koji sadrži vrijednost stanova i stvari sa pripadajućim kapitalom, za koje je aktom nadležnog organa pokrenut postupak restitucije.

3. Aktivnog podbilansa stanja-koji sadrži vrijednosti stvari i prava sa pripadajućim kapitalom i obavezama koje nisu uključene podbilanse iz tač. 1. i 2. ovog člana.

Subjekti mogu prema svojim potrebama stvari i prava i kapital i obaveze iskazivati i u analitičkom obliku (podbilansi) u skladu sa odredbama ovog zakona.

Član 5.

Pod knjigovodstvenom vrijednošću iz člana 4. ovog zakona podrazumijeva se vrijednost utvrđena na osnovu propisa u oblasti računovodstva i obračunskog sistema koji važe na dan pripreme početnog bilansa stanja.

Početni bilans preduzeća predstavlja osnov za utvrđivanje početne vrijednosti preduzeća za privatizaciju i isti se priprema u roku koji je utvrđen u članu 7. Zakona o privatizaciji preduzeća.

18. U Zakonu o privatizaciji preduzeća („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 8/99, 32/00, 45/00, 54/00, 61/01, 27/02, 33/02, 28/04, 44/04, 42/06 i 4/09) relevantne odredbe glase: Član 4.

U pripremi za privatizaciju, preduzeća pripremaju program privatizacije i početni bilans za privatizaciju, koju podnose na odobrenje nadležnoj agenciji za privatizaciju.

Program privatizacije obavezno sadrži:

- osnovne informacije o preduzeću,

- metod, odnosno kombinaciju metoda privatizacije,

- predviđeni način prodaje i način plaćanja,

- obim i strukturu zaposlenosti poslije privatizacije,

- početnu vrijednost preduzeća.

Vlada Federacije, na prijedlog Agencije Federacije, donosi metodologiju za pripremu i izradu početnog bilansa preduzeća za privatizaciju kao i metodologiju za izradu ovih akata za preduzeća iz člana 7. stav 3. zakona. Vlada Federacije u cilju privatizacije i dokapitalizacije svakog pojedinačnog preduzeća, kao i prodaje kapitala, može sporazumno riješiti nastali spor u pogledu procenta vlasničke strukture u kapitalu, uz saglasnost Parlamenta Federacije.

Član 7.

Preduzeće je dužno izraditi program i početni bilans u skladu s članom 4. ovog zakona i dostaviti nadležnoj agenciji u roku od koji odredi Agencija Federacije.

Početni bilans preduzeća za privatizaciju iskazuje se u KM i predstavlja osnov za utvrđivanje vrijednosti preduzeća koje se privatizira.

Kada je privatizacija uslovljena podjelom preduzeća na više samostalnih tehnoekonomskih cjelina, program privatizacije preduzeća i početni bilans preduzeća, uz prethodnu pripremu plana podjele preduzeća, priprema se uz učešće nadležnih agencija, nadležnog ministarstva i nadležne vlade koja vrši ovlašćenja i obaveze vlasnika kapitala po osnovu državnog kapitala u tom preduzeću ( u daljem tekstu: nadležna vlada) ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno.

Vlada Federacije će svojim posebnim propisom bliže urediti nadležnosti i postupak izrade programa privatizacije i početnog bilansa za preduzeća iz stava 3. ovog člana u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona.

Upis dijelova preduzeća iz stava 3. ovog člana u registar društva vrši se po okončanju privatizacije tih dijelova, a na osnovu rješenja nadležne agencije za privatizaciju o odobrenju upisa izvršene privatizacije tih dijelova u sudski registar.

19. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

20. U Zakonu o zemljišnim knjigama („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03 i 54/04) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Označavanje U pravnom prometu nekretnina se označava prema podacima iz zemljišne knjige.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 064708 16 Rev od 27. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. aprila 2017. godine, a apelacije su podnesene 25. maja 2017. i 12. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

27. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

28. U konkretnom slučaju postupak se odnosi na pitanje apelantovog prava svojine na spornoj nepokretnosti, te novčanih naknada koje iz toga proizlaze, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

29. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te da presude ne sadrže obrazloženje za stavove redovnih sudova. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno utvrđenim činjenicama, te da li su osporene presude adekvatno obrazložene.

31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da iz utvrđenih činjenica predmeta proizlazi da apelant nije dokazao da je stekao pravo svojine na potraživanim nepokretnostima s obzirom na to da je prilikom privatizacije bio obuhvaćen samo predmetni poslovni prostor koji je i iskazan u bilansu sačinjenom u svrhu privatizacije apelanta, sve shodno relevantnim zakonskim odredbama vezanim za privatizaciju. Ustavni sud zapaža i da apelant tvrdi da je kao jedini dokaz na kojem su redovni sudovi zasnovali svoja odlučenja akt Agencije za privatizaciju vezan za svojinu na spornim nepokretnostima, što je suprotno Odluci Ustavnog suda broj AP 1164/10 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP 1164/10 od 10. jula 2010. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) prema kojoj se takve odluke ne mogu zasnivati samo na aktima Agencije za privatizaciju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su osporene odluke, suprotno apelantovim tvrdnjama, zasnovane i na drugim dokazima preciziranim u presudama, a ne samo na navedenom aktu Agencije za privatizaciju. Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizlazi da su redovni sudovi proveli navedene dokaze i da su opisali i obrazložili proces njihove analize kako pojedinačno tako i u međusobnoj povezanosti, u kojim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili proizvoljno utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud zapaža da provedeni dokazi uključuju i ugovor o kupovini državnog kapitala apelanta (koji je nastao odlukom o osnivanju od 29. decembra 1999. godine, i to kao pravni sljednik Šipad holdinga, a ne SOUR „Šipad“ kako tvrdi apelant). Iz provedenih dokaza takođe proizlazi i da apelant nikada nije bio upisan kao vlasnik predmetnih nepokretnosti, već SOUR Šipad, što ni sam apelant ne spori u apelaciji.

32. Ustavni sud, takođe, primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da u ugovoru o privatizaciji državnog kapitala nije, shodno Zakonu o zemljišnim knjigama, identifikovana nepokretnost na kojoj se zasniva pravo svojine kupovinom državnog kapitala. U vezi s tim, Ustavni sud upućuje na naprijed citirane odredbe člana 10 Zakona o zemljišnim knjigama kojim je propisano da se u pravnom prometu nepokretnost označava prema podacima iz zemljišne knjige, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Osim toga, iz stanja spisa proizlazi da apelant nije ni na bilo koji drugi način, shodno relevantnim odredbama ZPPFBiH, dokazao da je stekao pravo svojine na nepokretnostima koje je potraživao, pa samim tim i pravo na novčane naknade zbog, navodnog, neosnovanog bogaćenja i neplaćanja zakupnine od strane tužene. Zbog svega navedenog, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

33. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je apelant podnio dopunu apelacija 30. jula 2018. godine. Međutim, odredbom člana 22 stav (1) Pravila Ustavnog suda je propisano da se apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka propisanog članom 18 stav (1) ovih pravila. S obzirom na u prethodnim tačkama ove odluke navedeni datum prijema konkretne apelacije, te kako Ustavni sud nije tražio da apelant dopuni apelaciju, jasno je da je dopuna podnesena van propisanog roka, pa se iz tog razloga Ustavni sud neće upuštati u razmatranje navoda i dokumenata iz navedene dopune.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

35. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na imovinu. Apelant tvrdnje o kršenju ovog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da nije prekršeno, pa nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

36. Apelant smatra da je osporenim odlukama i diskriminisan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant tvrdnje o diskriminaciji svodi na tvrdnje o kršenju prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno. Apelant, osim ovih navoda, ne nudi nikakve druge dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da je prema njemu u predmetnom postupku postupano na različit način u odnosu na lica u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Kako takvo što ne proizlazi ni iz stanja spisa to Ustavni sud i ove apelantove navode smatra neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava iz člana 14 Evropske konvencije. VIII.Zaključak

37. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo ili proizvoljno utvrdili činjenice kada su ti sudovi svoje odluke (kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje prava svojine i novčanu naknadu zbog navodnog neosnovanog bogaćenja i neplaćanja zakupnine spornog prostora jer apelant nije dokazao da je postao vlasnik tog prostora) obrazložili na jasan i argumentovan način i kada apelant nije dokazao da je vlasnik predmetnih nepokretnosti.

38. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant tvrdnje o kršenju tog prava zasniva na navodima o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.

39. Nema kršenja prava na zabranu diskriminacije iz člana 14 Evropske konvencije kada apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje za koje je Ustavni sud utvrdio da nije prekršeno i kada ne nudi argumente iz kojih bi proizlazilo da je prema njemu u sudskom postupku postupano drugačije u odnosu na lica koja su bila u istoj ili sličnoj situaciji i kada takvo što ne proizlazi iz stanja spisa.

40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. U smislu člana 43 Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke je izdvojeno mišljenje sudije Miodraga Simovića suprotno odluci.

42. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

IZDVOJENO MIŠLJENJE O NESLAGANJU SUDIJE MIODRAGA SIMOVIĆA

Zbog bitnih razlika u pravnom pristupu problematici ove ustavnosudske stvari, nisam mogao da podržim odluku većine o odbačaju apelantovog zahtjeva. Moji razlozi su sljedeći:

43. Apelant (Esad Ćesko) najprije je s Kantonalnom agencijom za privatizaciju Sarajevo zaključio Ugovor o kupoprodaji 99,54 odsto kapitala „Šipada“ d.d. Sarajevo broj 21-04/1- 19-1608-40/NP od 25. jula 2002. godine kojim se dokazuje pravni interes apelanta i pravnog lica „Šipad“ d.d. Sarajevo za povrat imovine. Ovim ugovorom se takođe osnovano potvrđuje kupovina državnog kapitala „Šipada“ d.d. Sarajevo. Osim toga, članom 2 ovog ugovora je konstatovano: „Kupac bezuslovno prihvata sva prava i obaveze društva nastale do dana zaključenja Ugovora.“

44. Nadalje, Registarskim listom – podaci o svojini subjekta upisa broj UF/I-156/3 od 20. marta 2003. godine je na osnovu Ugovora s Kantonalnom agencijom za privatizaciju Sarajevo o kupoprodaji 99,54 odsto kapitala „Šipada“ d.d. Sarajevo broj 21-04/1-19-1608- 40/NP od 25. jula 2002. godine Esad Ćesko postao vlasnik ukupnog kapitala (prava i obaveza) „Šipada“ d.d. Sarajevo.

45. Pogrešno je utvrđenje da apelant nije pravni sljednik nekadašnjeg preduzeća „Šipad“ Sarajevo jer se ovakva konstatacija ne zasniva na dokazima koji su izvedeni u postupku, niti nižestepeni sudovi daju obrazloženje za ovakvu svoju tvrdnju. Apelant je u toku postupka izveo dokaz – istorijski izvod iz sudskog registra od 21. decembra 2009. godine – iz kojeg proizlazi nesporno pravno sljedništvo, koji je izdao isti sud koji je sudio u ovom postupku. Zato je nejasno zašto sud ne priznaje i službene javne isprave koje sam izdaje, te zbog čega prilikom ocjene dokaza u prvostepenom postupku i ocjene žalbenih navoda u drugostepenom postupku sud ne daje obrazloženje ovog dokaza, te njegovim negiranjem vrijeđa apelantovo pravo na pravično suđenje i pristup sudu garantovano članom 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Naime, ova činjenica, pod uslovom da je pravilno utvrđena i da su nižestepeni sudovi cijenili dokaz prema kojem je apelant pravni sljednik preduzeća „Šipad“ (koje je nastalo još 1948. godine), ne spori apelantu aktivnu legitimaciju u ovom sporu.

46. Nižestepeni sudovi su, vjerovatno, zbog složenosti predmeta, pomiješali pravne institute – pravo na podnošenje utvrđujuće tužbe i pravo za utvrđenje prava svojine, brisovne tužbe, tužbe za predaju u posjed i tužbe za isplatu potraživanja zbog sticanja bez osnova. Nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili i odredbe Zakona o svojinskopravnim odnosima jer nisu pravili razliku između vlasničkih tužbi (revindikacija – prava svojinska tužba, actio publiciana i actio negatoria).

47. Svi apelantovi tužbeni zahtjevi u ovom postupku su ispunjavali uslove deklaratorne tužbe propisane članom 54 Zakona o parničnom postupku Federacije BiH jer su apelant i tužena nesporno bili i ostali u određenom pravnom odnosu, a apelant je samo tražio utvrđenje tog pravnog odnosa, izuzimajući zahtjev za brisanje državne svojine i prava raspolaganja preduzeća „Šipad“ Sarajevo. U toku postupka je kao nesporno utvrđena činjenica da je preduzeće „Šipad“ Sarajevo upisano s pravom raspolaganja, što dokazuju svi zemljišnoknjižni izvaci 270, 271, 272, 273, 274, 275, 276, 277 i 269 KO Sarajevo Mahala.

48. Pored ove nesporne činjenice, bilo je pogrešno u toku postupka utvrđivati pravni osnov sticanja prava svojine i zahtijevati ispunjenost uslova iz člana 23 Zakona o svojinskopravnim odnosima kada je apelant kao pravni prednik već upisan kao isključivi zemljišnoknjižni vlasnik spornih nepokretnosti sa 1/1 dijela. Prostim utvrđivanjem pravnog sljedništva koje sud nije želio da prizna, a koje jasno proističe iz istorijata pravnog registra Opštinskog suda u Sarajevu, sud je bio dužan da utvrdi da je samom činjenicom pravnog sljedništva apelant vlasnik imovine svog pravnog prednika. Nižestepeni sudovi nisu trebali biti isključivo vezani za pravni osnov tužbe, već su bili dužni da pravilnom primjenom materijalnog prava utvrde odgovarajući pravni osnov iz tužbenih navoda i tužbenog zahtjeva, te da pravilnom primjenom čl. 37 i 41 Zakona o svojinskopravnim odnosima utvrde apelantovu svojinu nad kupljenim kapitalom.

49. Pored apelantove nesporne aktivne legitimacije, koja se jednostavno može utvrditi samo na osnovu zk. uložaka i istorijata iz sudskog registra, u apelantovu korist nesporna je i pasivna legitimacija tužene za utvrđivanje prava svojine. Samo utvrđivanje, bez zahtjeva za uknjižbu, proizlazi iz svih ugovora koje je tužena dostavila u spis, kao i iz potvrde Opštine Centar Sarajevo koju je potpisao i ovjerio gospodin Safet Vejo, koji je u vrijeme izdavanja potvrde bio državni službenik, a u ovom postupku je zastupao tuženu Sparkasee bank. Iako zakonom nije predviđeno postavljati zahtjev za izuzeće punomoćnika stranke, ovu su činjenicu nižestepeni sudovi morali uzeti u obzir prilikom ocjene ovog veoma važnog dokaza, te utvrditi njegovu pravnu valjanost s obzirom na sukob interesa u ovoj parnici, te ga cijeniti u korelaciji s ostalim dokazima, a u skladu sa članom 8 Zakona o parničnom postupku Federacije BiH.

50. Nižestepeni sudovi u toku postupka zanemaruju osnovne postulate prava svojine i osnov prava privrednih društava, te miješaju imovinu privrednog društva s pravima akcionara privrednog društva. Pogrešna je teza koju razvijaju nižestepeni sudovi da je dioničar tužioca „Šipad“ d.d. apelant kupovinom 99,54 odsto dionica bivšeg preduzeća „Šipad“ postao vlasnik samo kancelarijskog prostora površine 40,98 m . Imovina privrednog društva potpuno je odvojena od imovine dioničara i njegovih prava, te je dioničar (Esad Ćesko) kupovinom kapitala za iznos koji je određen ugovorom o privatizaciji preduzeća „Šipad“ kupio kapital po tržišnoj vrijednosti kapitala, a koja je određivana u postupku privatizacije u skladu s javnim pozivom i tržišnim kretanjem vrijednosti dionica na tržištu kapitala.

51. Prema Zakonu o privrednim društvima, kupcu kapitala Esadu Ćeski (dioničaru) pripadaju samo prava vlasnika kapitala. Kako to jasno stoji u privatizacionom ugovoru koji je Esad Ćesko zaključio, on kupovinom državnog kapitala preuzima sva prava i obaveze dotadašnjeg preduzeća koje nije prestajalo postojati, već je nastavilo svoj pravni život koji je započeo daleke 1948. godine. Odluke nižestepenih sudova u pogledu utvrđivanja odlučne činjenice koja imovina i prava su bili predmet privatizacije od ranijeg preduzeća „Šipad“ zasnovane su velikim dijelom na nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke K. P., koja je pogrešno utvrdila da je predmet privatizacije nekadašnjeg „Šipada“ predstavljao samo aktivni podbilans, isključujući iskazanu vrijednost nepokretnosti u početnom bilansu u ukupno iskazanoj vrijednosti od 1.438.609,00 KM, što je suprotno pravilima struke. Upravo materijalnim dokazima i izjavama umješača na strani apelanta, takođe dioničara društva „Šipad“ d.d. Sarajevo, nesporno je da su akcionari izmirivali i obaveze društva. I pored materijalnih dokaza kojima je apelant osporavao nalaz vještaka, nižestepeni sudovi nisu prihvatili žalbene navode u tom pogledu, a za svoje odbijanje nisu dali valjane razloge.

52. Može se reći da su se cjelokupan postupak i utvrđenje sudova koji se osporavaju pred Ustavnim sudom zasnivali na pogrešnim pretpostavkama, ignorisanju nespornih činjenica i potpuno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i povredi prava na imovinu koju je Esad Ćesko stekao kupovinom cjelokupnog kapitala „Šipada“ Sarajevo. Od apelanta je zahtijevano da dokazuje nesporne činjenice, i to ispravama – koje moraju biti pravno perfektne u smislu dokazivanja prava svojine i njenog sticanja po Zakonu o svojinskopravnim odnosima, Zakonu o zemljišnim knjigama i Zakonu o privatizaciji preduzeća i banaka. Međutim, prilikom dokazivanja negativnih činjenica, kao npr. da je apelant vlasnik samo kancelarije u Titovoj broj 13 od 40 m , prihvata se čak dopis koji ne predstavlja javnu ispravu, a to je Informacija Kantonalne agencije za privatizaciju od 20. jula 2010. godine u kojoj je navedena jedna rečenica koja je sudu dovoljna da utvrdi da je apelant vlasnik ove kancelarije, a bez ijednog dokumenta koji zahtijevaju odredbe člana 23 Zakona o svojinskopravnim odnosima koji je važio u vrijeme spornih događaja.

53. Primjena dvojakih mjerila za priznanje prava svojine stvara utisak pomanjkanja pravičnosti i proizvoljnog tumačenja dokaznih materijala, te iskrivljavanja nespornih i opštepoznatih činjenica koje su stranke priznale pred sudom. Ovaj postupak zasnovan je na subjektivnom ubjeđenju sudova, bez potrebne objektivizacije dokaza, jer su nižestepeni sudovi bili dužni da sude isključivo na osnovu dokaza provedenih u ovom postupku, bez pozivanja na apelacije u drugim, nevezanim postupcima.

54. Apelantov pravni prednik – preduzeće „Šipad“ Sarajevo je ugovorom, zaključenim 7. jula 1970. godine sa Stambenim preduzećem Sarajevo – Direkcija za uređivanje i davanje na korišćenje građevinskog zemljišta, kupio građevinsku parcelu broj 36, površine 2045 m , radi izgradnje poslovne zgrade. Kada je zgrada izgrađena sredstvima apelantovog pravnog prednika, Sekretarijat za komunalne poslove SO Centar Sarajevo je Rješenjem broj 05/4- DP-351-124/1 od 9. marta 1973. godine utvrdio da je poslovni objekat u Ulici Trampina 12, Sarajevo, koji je izgradio pravni prednik tužioca ŠIP „Šipad“ Sarajevo, tehnički ispravan i da se može koristiti. Na osnovu tog rješenja, na poslovnoj zgradi izgrađenoj na k. č. broj 36, upisanoj u zk ul. 269 KO Sarajevo mahala XLVII SP, pravni prednik tužioca upisan je kao nosilac njenog raspolaganja. Nakon što je ova poslovna zgrada etažirana, apelantov pravni prednik je takođe upisan kao nosilac raspolaganja na svakoj etaži, u kojima su označeni samo oni poslovni prostori u tužbi od 17. avgusta 2008. godine i dopunjen podneskom od 21. januara 2009. godine koje tužena drži u nezakonitom posjedu, a koji su predmet ovog spora. Iz istorijskog izvoda iz sudskog registra Opštinskog suda u Sarajevu – Odjel registra privrednih društava broj 065-0-RegZ-004969 od 21. decembra 2009. godine proizlazi da je tužilac pravni sljednik svog pravnog prednika „Šipad“ Sarajevo, pa prema tome i vlasnik nepokretnosti koje su predmet ovog spora, što je utvrđeno i odlukama Ustavnog suda br. AP 160/03 od 28. aprila 2004. i AP 2915/11 od 10. decembra 2013. godine.

55. Zbog nepravilnog pristupa u rješavanju ovog spora osporenim presudama zaštićen je nevlasnik i nezakoniti posjednik koji je prisvojio tuđu imovinu i jednim dijelom je nezakonito otuđio. Umjesto da odredbe čl. 7 stav 1, 126 i 173 Zakona o parničnom postupku primijeni na tuženu kao nevlasnika sud ih je primijenio na tužioca kao vlasnika. Nadalje, osporene presude otvaraju mogućnost i predstavljaju podstrek navedenim predlagačima, posebno tuženoj, da nastave nezakonito otuđivati imovinu koja se u zemljišnoj knjizi vodi kao državna svojina s pravom raspolaganja apelantovog pravnog prednika (podizanjem bankarskih kredita i otuđenjem te imovine).

56. Nije utvrđeno postojanje kupoprodajnog ugovora, niti postoje materijalni dokazi o pravu svojine tužene. Prema članu 31 Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, nije moguće steći svojinu na nepokretnostima ugovorom o prodaji od nevlasnika. U ovom predmetu ne postoji nikakav kupoprodajni ugovor, niti dokaz o svojini predmetnih nepokretnosti tužene. Zato su presude koje se osporavaju ovom apelacijom nezakonite jer se pozivaju na diobni ugovor i ugovor o zamjeni i potvrdu Opštine Centar Sarajevo.

57. Sudovi čije se presude osporavaju ovom apelacijom su pogrešno primijenili i materijalno pravo jer na konkretnu pravnu situaciju nisu, iako su bili obavezni, primijenili odredbu člana 373 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, koji je stupio na pravnu snagu 6. septembra 2013. godine, od kada je, shodno odredbi člana 371 stav 1 tačka 12 ovog zakona, prestao da važi Zakon o svojinskopravnim odnosima, na koji se sudovi pozivaju u primjeni materijalnog prava. Prema tim odredbama, sud je trebao okončati započeti postupak u ovom predmetu, ali je morao da vodi računa i o obavezujućoj odredbi člana 373 stav 1 Zakona o stvarnim pravima, koji obavezuje sud da u slučaju različitog uređenja društvene svojine, a to jeste pravo raspolaganja na nepokretnosti, mora primijeniti materijalno pravo u skladu s principom jednovrsnosti svojine iskazanom u članu 338 Zakona o stvarnim pravima (prema kojem se pravo raspolaganja na nepokretnosti pretvara u pravo svojine njihovog dosadašnjeg nosioca, odnosno njegovog pravnog sljednika). U ovom predmetu, na osnovu provedenih dokaza, apelant je dokazao da je pravni sljednik dosadašnjeg upisanog nosioca prava raspolaganja „Šipad“, kojeg sud pogrešno identifikuje kao drugo pravno lice.

58. Ustavni sud nije iznosio posebne ocjene o ostalim materijalnim dokazima, smatrajući da činjenice navedene u tim ispravama nisu od značaja za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Ustavni sud nije dao ocjenu tih dokaza, niti je naveo razloge zbog kojih dokaze prihvata ili ne prihvata. To se posebno odnosi na dokaze koji imaju snagu javne isprave, koji dokazuju da je apelant vlasnik predmetnih nepokretnosti (odluke apelantovog pravnog prednika o kupovini tih nepokretnosti, Ugovor o kupoprodaji 99,54 % kapitala ,,Šipada“ d.d. Sarajevo broj 21-04/1-19-1608-40/NP od 25. jula 2001. godine, Rješenje Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo broj 21-04/1-19-1608-43/NP od 4. septembra 2002. godine i Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj UF/l-156/03 od 20. marta 2003. godine). Da je Ustavni sud cijenio ove dokaze onda ne bi zaključio da je u program privatizacije ušlo samo 40,98 m poslovnog prostora, što u naravi predstavlja kancelarijski prostor. Apelant nije privatizovan, već je privatizovan apelantov kapital u procentu od 99,54 %. Apelantovu svojinu u odnosu na privatizaciju treba posmatrati u okviru odredaba čl. 5, 117 stav 3, 194 i 206 Zakona o privrednim društvima.

59. Prema tome, sudovi čije se presude osporavaju pred Ustavnim sudom nisu pravilno i potpuno utvrdili činjenično stanje u konkretnom slučaju, niti cijenili provedene dokaze, već su pogrešnom primjenom materijalnog prava (član 211 Zakona o parničnom postupku) donijeli nezakonite i neodržive presude. Tužilac je dokazao pravni osnov tužbenog zahtjeva, zbog čega su sudovi bili dužni (primjenom člana 43 Zakona o svojinskopravnim odnosima, u vezi sa čl. 338 i 373 stav 2 Zakona o stvarnim pravima) udovoljiti tužbenom zahtjevu.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2112/17 (Šipad d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio