Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4592/17 (B. Z.)

Odluka donesena 22. 05. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Troškovi postupka
  • Pasivna legitimacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4592/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 05. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-4592/17, rješavajući apelaciju Borislava Zrnića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Borislava Zrnića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 200554 16 Gž od 22. avgusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Borislav Zrnić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Desimir G. Jošić, advokat iz Gradiške, podnio je 6. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 200554 16 Gž od 22. avgusta 2017. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 200554 14 P od 27. juna 2016. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu Gordana Selak i Stevo Selak (u daljnjem tekstu: prvotužena i drugotuženi ili tuženi) da mu solidarno isplate glavni dug koji se odnosi na povrat novca datog na ime kupovine nekretnina i na ime kapare, u novčanim iznosima preciznije navedenim u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom i da mu nadoknade troškove postupka. Prvostepenom presudom, obavezan je apelant da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka.

3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da je uvidom u potvrdu o preuzetom novcu utvrđeno da je prvotužena primila od apelanta određeni novčani iznos kojim novcem treba platiti zemlju i kuću za Miću Zrnića i Natašu Zrnić (apelantova djeca, a brat i sestra prvotužene). Osnovni sud je naveo da je potvrda potpisana od strane apelanta i prvotužene, te da su na toj potvrdi potpisi Miće Zrnića i Nataše Zrnić, koji su se obavezali da će pomoći apelantu novčano kada to zatreba. Takođe je naveo da je uvidom u predugovor bez broja i datuma utvrđeno da je predmet predugovora kupovina kuće u Kuljanima između Marka Matoševića, kao prodavca i apelanta, kao kupca i da je u predugovoru konstatovano da je Mira Tadić potvrdila da je preuzela određeni novčani iznos na ime kapare po osnovu kupovine kuće.

4. Osnovni sud je ukazao da je apelantov tužbeni zahtjev zasnovan na institutu sticanja bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da među strankama nije sporno da je prvotužena predala predmetni novac Mići Zrniću i Nataši Zrnić, te da je Mićo Zrnić kupio nekretnine (ugovor o kupoprodaji nepokretnosti), za koje je isplaćena određena cijena, te da je i Nataša Zrnić kupila nekretnine (ugovor o prodaji nepokretnosti sačinjen kod notara), za koje je isplaćena određena cijena, a što je preciznije navedeno u obrazloženju presude.

5. Osnovni sud je naveo da apelant ne može zahtijevati od prvotužene isplatu pozivajući se na propise o sticanju bez osnova, iz razloga što je prvotužena primila novčana sredstva od apelanta koji će predati Mići Zrniću i Nataši Zrnić, što je i učinjeno, tako da na strani prvotužene nema sticanja bez osnova. Osim toga, Osnovni sud je ukazao da apelant nema pravo na utuženo potraživanje ni po osnovu naknade štete, jer nije dokazano da su tuženi upotrijebili novac u svoju korist. Osnovni sud je istakao da su novčana sredstva po valjanom pravnom osnovu data prodavcima iz naprijed navedenih ugovora o prodaji nekretnina. Takođe, Osnovni sud je naveo da je na osnovu iskaza tuženih i iskaza svjedoka utvrđeno da je dio tog novca Mićo Zrnić potrošio na kupovinu motornog vozila, te da je dio novca potrošen na liječenje Nataše Zrnić. Zatim je naveo da na strani prvotužene ne postoji obogaćenje koje bi odgovaralo osiromašenju apelanta, odnosno nema neosnovanog obogaćenja s obzirom da je prvotužena izvršila svoju obavezu, jer je novac koji joj je nesporno predat potrošen za namjenu za koju je predat (uslov je bio da se kupe nekretnine). Osnovni sud je naveo da za drugačiju odluku nisu od značaja iskazi svjedoka i stranaka da je dio novca potrošen na liječenje Nataše Zrnić i kupovinu automobila za Miću Zrnića. Osnovni sud je naveo da mora otpasti pravni osnov da bi se neko obogatio, te s tim u vezi istakao da pravni osnov u konkretnom slučaju nije otpao, a da prvotužena nije zadržala novac za sebe.

6. Pored navedenog, Osnovni sud je ukazao da je osnovan prigovor pasivne legitimacije drugotuženog, iz razloga što drugotuženi nije u materijalno-pravnom odnosu sa apelantom, odnosno drugotuženi nije bio u ugovornom odnosu sa apelantom, niti se ni jedna obaveza odnosi na drugotuženog. Osim toga, Osnovni sud je naveo da na strani tuženih nema obaveze da vrate novčani iznos dat na ime kapare koji je apelant dao Miri Tadić po predugovoru za kupovinu kuće u Kuljanima. U vezi s tim, Osnovni sud je ukazao da nije zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina sadržanih u predugovoru (neovjeren, bez broja i datuma), prema kojem predugovoru je apelant dao kaparu, pa s obzirom da predugovor nije ovjeren od strane nadležnog organa, ne može proizvoditi pravno dejstvo ugovora o prometu nepokretnosti. Osnovni sud je posebno ukazao da tuženi nisu dužni vratiti iznos na ime kapare, jer nisu ni primili taj iznos.

7. Takođe je naveo da je odluka o troškovima donesena na osnovu odredaba člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku kojima je propisano da stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj strani nadoknadi troškove.

8. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 200554 16 Gž od 22. avgusta 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda u pobijanom odbijajućem dijelu glavnog zahtjeva i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka.

9. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da apelantovim žalbenim navodima nije dovedeno u pitanje činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda. Dalje je ukazao da je odredbama člana 210. stav 1. ZOO propisano da kada je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, da je sticalac dužan da ga vrati, a kada to nije moguće da nadoknadi vrijednost postignute koristi. Zatim je naveo da u smislu stva 2. istog člana obaveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao. Takođe je naveo da iz prednjih zakonskih odredbi proizilazi da je potrebno da se steknu zakonom propisani uslovi (umanjenje imovine jednog lica i povećanje imovine drugog lica u odsustvu tj. nepostojanja pravnog osnova koji bi opravda umanjenje ili uvećanje imovine ili kada se taj osnov nije ostvario, odnosno kada je kasnije otpao), da bi bilo mjesta primjeni sticanja bez osnova tj. neosnovanog bogaćenja. Okružni sud je istakao da je nesporna činjenica da je apelant predao prvotuženoj novčani iznos i to ne za nju, već za svoju djecu (Mićo Zrnić i Nataša Zrnić), te da nije dokazao da se prvotužena neosnovano obogatila, odnosno da su tuženi neosnovano zadržali taj novac za sebe, jer su ta sredstva data sa namjerom da se za njegovu djecu, odnosno brata i sestru prvotužene kupe nepokretnosti, što su oni u konačnici i učinili.

10. Okružni sud je ukazao da su troškovi postupka pravilno dosuđeni za radnje koje su tuženi preduzeli tokom postupka putem punomoćnika, te da je visina troškova po svakoj radnji zastupanja odmjerena u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, s obzirom na vrijednost predmeta spora. U odnosu na apelantov zahtjev kojim je tražio da bude oslobođen plaćanja takse na žalbu zbog slabog imovnog stanja, Okružni sud je ukazao da je odredbama člana 402. stav 1. Zakona o parničnom postupku propisano da odluku o oslobađanju plaćanja troškova postupka donosi prvostepeni sud na prijedlog stranke i da je u smislu stava 2. istog člana stranka dužna da uz prijedlog podnese dokaze o svom imovnom stanju.

11. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant citira dijelove žalbe koju je podnio protiv presude Osnovnog suda, kao i dijelove osporene presude Okružnog suda. Apelant, u suštini, smatra da su pogrešno cijenjeni dokazi, proizvoljno utvrđene činjenice i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Takođe smatra da je odluka o troškovima postupka pogrešna.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud nalazi da apelant povredu ustavnih prava na koja se pozvao nalazi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te proizvoljnoj primijeni pozitivno-pravnih propisa. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da je u predmetnoj pravnoj stvari odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu tuženi da mu solidarno isplate određene novčane iznose. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih presuda dali jasne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi da apelant nije dokazao da je u konkretnom slučaju došlo do neosnovanog obogaćenja tuženih, za što su dali detaljne i jasne razloge, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U odnosu na navode o troškovima postupka Ustavni sud nalazi da iz presude Okružnog suda slijedi da su troškovi postupka pravilno dosuđeni u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, te da apelanta, s obzirom na odrdebe člana 402. Zakona o parničnom postupku, nije mogao osloboditi plaćanja takse na žalbu zbog apelantovog slabog imovnog stanja. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koji se odnose na cjelokupni postupak, te imajući u vidu apelantove navode kojima pokušava ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati, jer nalazi da je Okružni sud dao zadovoljavajuće odgovore na apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv njega. Također, Ustavni sud napominje da se apelant u apelaciji pozvao na određene odluke Ustavnog suda, koje je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koje ni na koji način ne utiču na drugačiju odluku u apelantovom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljnan rezultatom konkretnog postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4592/17 (B. Z.) | Sudska praksa | Aktio