Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1878/19 (M. S.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Troškovi postupka
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1878/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćemana i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1878/19, rješavajući apelaciju Mensad Sokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mensad Sokić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 072486 18 Gž od 31. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mensad Sokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Nedim Begović, advokat iz Visokog, podnio je 26. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 072486 18 Gž od 31. januara 2019. godine.
2. Prvostepenom presudom na osnovu priznanja Općinskog suda u Visokom usvojen je tužbeni zahtjev apelanta za sticanje prava stvarne služnosti stalnog kolskog i pješačkog prelaza preko parcele tuženih (S.S. i V.K.), te je apelant obavezan da tuženim naknadi troškove postupka u iznosu od 336,96 KM. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba apelanta i prvostepena presuda je preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka na način da su tuženi obavezani da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 871,20 KM.
3. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je apelant podnio tužbu za utvrđenje prava stvarne služnosti stalnog kolskog i pješačkog prelaza preko parcele tuženih. Tuženi su u odgovoru na tužbu priznali osnovanost tužbenog zahtjeva apelanta, te su istakli da ni jednom radnjom nisu osporavali pravo služnosti apelanta, niti su dali povoda za tužbu. Osim toga, u prvostepenoj presudi je navedeno da su tuženi osporavali vrijednost predmeta spora, visinu troškova postupka, te osnov zahtjeva za naknadu troškova postupka. S tim u vezi, prvostepeni sud je naveo da je apelant vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu od 31.000,00 KM, međutim, da taj sud smatra da je osnovano prihvatiti da se radi o neprocjenjivom predmetu, slijedom čega se radi i o neprocjenjivoj vrijednosti predmeta spora. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je utvrdio da je tačan navod tuženih da oni nisu dali povod za tužbu, zbog čega je u skladu sa odredbom 389. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP odbio kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova postupka. Troškove je, u skladu sa odredbom člana 387. ZPP dosudio tuženim.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant izjavio žalbu protiv prvostepene presude u dijelu odluke o troškovima postupka sa prijedlogom da se presuda preinači i da se tuženi obavežu da apelantu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 1.442,40 KM uvećane za troškove žalbe. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je apelant u sklopu tužbenog zahtjeva potraživao da mu tuženi solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 842,40 KM (sastav tužbe 720,00 KM + PDV u iznosu od 122,40 KM) sa troškovima takse na tužbu i presudu. Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 389. ZPP propisano da ako nije bilo povoda za podnošenje tužbe zbog toga što je tuženi već priznao svoju obvezu i bio je spreman ispuniti, ili zbog drugi razloga, tužilac će tuženom naknaditi troškove postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se priznanje tužbenog zahtjeva nakon podnošenja tužbe od strane tuženih ne može tumačiti u skladu sa odredbom 389. ZPP, kako je tumačio prvostepeni sud, jer to priznanje nije bilo prije podnošenja tužbe, a tuženi nisu u tom pravcu ponudili dokaze da su svoju obvezu ispunili ili da su je bili spremni ispuniti. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da se radi o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na utvrđenje služnosti prolaza, a ne vlasništvu, zbog čega je vrijednost spora previsoko određena. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da se ima primijeniti odredba člana 22. stav 1. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), slijedom čega apelantu pripadaju troškovi prvostepenog postupka u iznosu od 730,80 KM, a koji se odnose na sastav tužbe u iznosu od 240,00 KM sa PDV u iznosu od 40,80 KM, te troškovi sudske takse na tužbu u iznosu od 300,00 KM i takse na presudu na osnovu priznanja u iznosu od 150,00 KM, kao nužni i neophodni troškovi. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da budući da je žalba apelanta uvažena, a da apelant potražuje troškove sastava žalbe u iznosu od 1053,00 KM (sastav žalbe 900,00 KM sa PDV 153,00 KM), odlučujući o tim troškovima, obzirom na gornje da se radi o previsoko označenoj vrijednost spora, primjenom odredbe člana 22. stav 1. i člana 13. stav 5. tačka d. Tarife, apelantu za sastav žalbe na rješenje (ne radi se o smetanju posjeda) pripada 50% nagrade tj. iznos od 120,00 KM, te PDV u iznosu 20,40 KM, ukupno 140.40 KM u kom iznosu su istome i priznati troškovi žalbe koji troškovi su bili nužni i neophodni za vođenje postupka.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant navodi da je sud, suprotno pozitivno-pravnim propisima kod presude na osnovu priznanja, izmijenio visinu vrijednosti spora, zbog čega je donio pogrešnu odluku o troškovima postupka. Apelant navodi da je on sudsku taksu plaćao u skladu sa postavljenom vrijednosti spora iz tužbe, pa su mu na taj način i troškovi trebali biti obračunati.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević