Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-774/19 (M. A.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Služnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
- Član 17. EK – zabrana zloupotrebe prava
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-774/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-774/19, rješavajući apelaciju Mehdina Alića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehdin Alić protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 P 057363 15 Gž od 11. prosinca 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 057363 14 P od 8. lipnja 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehdin Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Zlatan Dž. Bektić odvjetnik iz Živinica, podnio je 19. veljače 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 P 057363 15 Gž od 11. prosinca 2018. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 P 057363 14 P od 8. lipnja 2015. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, naloženo je apelantu da omogući tužiteljici (M. W.) korištenje njegove nekrenine, radi izvršenja sanacije svog objekta i to postavljenim vertikalnih olučnih cijevi, malterisanje, postavljanje fasade, na zid objekta i okapnicu ploče, koji graniči sa nekretninom tuženog, a sve korištenjem zemljišne nekretnine tuženog u pojasu širine 1,5 metara cijelom dužinom objekta od 26,50 metara, u trajanju od tri radna dana, kao i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 1.460,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od dana presuđenja pa do konačne isplate.
3. U obrazloženju prvostupanjske odluke Općinski sud je naveo da se apelant protivio preciziranju tužbenog zahtjeva, međutim, tužiteljica je na pripremnom ročištu zadržala pravo da izvrši preciziranje tužbenog zahtjeva nakon obavljenog vještačenja, kojim bi se na jasan i pouzdan način utvrdila relevantna činjenica-radnji koje je potrebno izvesti na predmetnom objektu, te način izvođenja i njihovo vremensko trajanje. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je tužiteljica dokazala koje je radove neophodno izvesti na sanaciji objekta, u kojem dijelu i na koji način bi poslužila nekretnina tuženog, kao i razdoblje korištenja poslužne nekretnine. S tim u vezi, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica u cjelosti uspjela u sporu i da joj na ime troškova postupka pripada iznos od 1.460,00 KM.
4. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je tužiljica tužbom tražila da joj apelant omogući korištenje njegove nekretnine kako izvršila sanaciju objekta sagrađenog na nekretnini tužiteljice, dakle radi se o susjedskom pravu, odnosno pravu pristupa na tuđe zemljište radi izvođenja radova, odnosno ustanovljenje privremene služnosti u smislu odredbe člana 55. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Kantonalni sud je naveo da susjedsko pravo predstavlja zakonsko ovlaštenje vlasnika jedne nekretnine da se koristi susjednom nekretninom ili da zahtjeva od njenog vlasnika neko činjenje ili suzdržavanje od nečega što bi on kao vlasnik po zakonu smio činiti, a može se ustanoviti na određeno vrijeme i to na način kojim se najmanje opterećuje nekretninu susjeda. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostupanjskog suda proizilazi da se samo radovi malterisanja i završne obrade fasade pomoćnog objekta moraju izvesti iz dvorišta apelanta za što je potrebno tri radna dana. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica je dokazala, u smislu odredaba članka 7. stavak 1. i odredbe članka 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa odredbama članaka 55. i 56. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, relevantne činjenice na osnovu kojih se sa sigurnošću može zaključiti u kom opsegu i vremenu je potrebno koristiti zemljište tuženog radi sanacije pomoćnog objekta, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice. Konačno, Kantonalni sud je naveo da iz razloga što apelant nije uspio sa podnesenom žalbom, ne pripadaju mu ni traženi troškovi za sastav žalbe, te je primjenom odredbi članka 396. stavak 1. u vezi s člankom 397. stavak 1. ZPP, odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te povredu zabrane diskriminacije iz članka II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije i povredu zabrane zlouporabe prava iz članka 17. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka odluke, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da je u drugom postupku pred istim Kantonalnim sudom zauzet stav da je tuženi u sporu radi zasnivanja prava služnosti nije dužan nadoknaditi troškove postupka. Osim toga, apelant navodi da se Kantonalni sud nije osvrnuo na žalbeni prigovor da je tužiteljica imala pravo na naknadu troškova srazmjerno uspjehu u postupku, imajući u vidu da je tužbom tražila da se omogući ulaz na zemljište apelanta radi izvođenja znatno većeg opsega poslova (za koje je po procjeni vještaka građevinske struke bilo potrebno 10 dana), dok je sudskom odlukom odobren samo za dio tih radova (u trajanju od 3 dana).
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje, primjenili materijalno i procesno pravo, te način na koji je obrazložena drugostepena odluka. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Europski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
10. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove žalbene navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević