Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7232/18 (Ž. Đ. i V. G.)
Odluka donesena 30. 10. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ništavost
- Doživotno izdržavanje
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-7232/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
30. 10. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 30. oktobra 2019. godine, u predmetu broj AP-7232/18, rješavajući apelacije Željka Đurića i Vlade Gajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Željko Đurić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 035730 18 Rev od 28. avgusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 035730 17 Gž od 13.
septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 035730 13 P od 23. decembra 2016. godine i Vlado Gajić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 72 0 P 035730 18 Rev od 28. avgusta 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-7232/18
1. Željko Đurić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Dušan Ristić advokat iz Gradiške, podnio je 6. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 P 035730 18 Rev od 28. avgusta 2018. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 035730 17 Gž od 13. septembra 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 P 035730 13 P od 23. decembra 2016. godine.
AP-7317/18
2. Vlado Gajić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačević i Marica Đukanović advokati iz Gradiške, podnio je 10. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 72 0 P 035730 18 Rev od 28. avgusta 2018. godine.
Spajanje predmeta
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom stanju i tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-7232/18.
4. Osporenom odlukom Vrhovnog suda usvojena je revizija tužioca (B.G.) i drugostepena presuda je preinačena na način da je žalba tužioca usvojena, a žalba drugoapelanta odbijena, te je prvostepena presuda preinačena na način da je, između ostalog, utvrđeno da je tužilac po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, zaključenog između njega kao davaoca izdržavanja i Ž.G. kao primaoca izdržavanja, vlasnik nekretnina bliže opisanih u izreci navedene presude, sve upisane u Pl. br. 318/4 k.o. Rogolji, sa 1/1 dijela na imenu prvoapelanta, te je naloženo brisanje upisa na navedenim nekretninama izvršenog u korist prvoapelanta i određen je upis na predmetnim nekretninama u korist tužioca sa 1/1 dijela.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da je predmet odlučivanja u ovoj pravnoj stvari tužbeni zahtjev tužioca kojim traži da se utvrdi da je isti, na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju zaključenog između njega kao davaoca izdržavanja i njegovog oca Ž.G. (u daljnjem tekstu: primaoc izdržavanja), postao vlasnikom nekretnina, pobliže opisanih u tom ugovoru, te da prvoapelant trpi da se tužilac upiše na tim nekretninama kao vlasnik istih sa 1/1 dijela, kao i da je apsolutno ništav kupoprodajni ugovor od 4. decembra 1989. godine zaključen između prvoapelanta i drugoapelanta, te da se naloži brisanje upisa prava svojine na nekretninama koje su predmetom tog ugovora izvršenog u korist prvoapelanta, te da prvoapelant i drugoapelant trpe da se tužilac upiše u javnim knjigama sa 1/1 dijela na tim nekretninama, kao i da se utvrdi da je apsolutno ništav ugovor o poklonu zaključen 1. marta 2002. godine između prvoapelanta i drugoapelanta, predmetom kojeg su nekretnine pobliže opisane u tom ugovoru, te da se odredi brisanje upisa prava svojine na tim nekretninama izvršenog u korist prvoapelanta i da se odredi upis prava svojine na tim nekretninama u korist tužioca, kao i da se prvoapelant obaveže da tužiocu preda u posjed predmetne nekretnine. Vrhovni sud je naveo da je predmetom spora i protivtužbeni zahtjev drugoapelanta, kojim traži da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između tužioca i primaoca izdržavanja. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da je po provedenom postupku prvostepeni sud utvrdio da je 17. maja 1973. godine zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju između tužioca i primaoca izdržavanja. Dalje je navedeno da se tim ugovorom tužilac obavezao izdržavati primaoca izdržavanja do kraja života, a da se primaoc izdržavanja tim ugovorom obavezao da će tužiocu, nakon smrti, ostaviti predmetne nekretnine. Nadalje je navedeno da je primaoc izdržavanja umro i da je iza njega otvoren ostavinski postupak u kojem su uzete nasljedničke izjave, između ostalog, i tužioca, koji nije prezentovao navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju, već je izjavio da svoj dio nasljeđa, tj. nekrenine upisane u pl. 67 k.o. Rogolji, ustupa bratu, (drugoapelantu). Takođe je navedeno da je nakon toga Osnovni sud u Gradišci donio rješenje o nasljeđivanju od 16. januara 1981. godine, kojim je između ostalog, drugoapelanta proglasio nasljednikom na nekretninama upisanim u pl. 67 k.o. Rogolji sa 1/1 dijela, te da je nakon toga, drugoapelant (4. decembar 1989. godine) zaključio kupoprodajni ugovor sa prvoapelantom kojim ugovorom mu je prodao predmetne nekretnine. Nadalje je navedeno da se na osnovu tog ugovora prvoapelant upisao u javnoj evidenciji kao vlasnik sa 1/1 dijela na tim nekretninama. Takođe je navedeno da je 1. marta 2002. godine zaključen ugovor između prvoapelanta i drugapelanta, nazvan ugovor o poklonu, kojim je drugoapelant prodao prvoapelantu nekretnine upisane u pl. 67 k.o. Rogolji, te da se na osnovu tog ugovora prvoapelant upisao kao vlasnik tih nekretnina u pl 318/4 k.o. Rogolji. Dalje je utvrđeno da je tužilac 1994. godine zatražio ukidanje klauzule pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju Opštinskog suda u Gradišci od 16. januara 1981. godine, te da je rješenjem Osnovnog suda u Gradišci od 8. septembra 1974. godine ukinuta klauzula pravosnažnosti, nakon čega je tužilac izjavio žalbu protiv rješenja o nasleđivanju Opštinskog suda u Bosanskoj Gradišci od 16. januara 1981. godine. Nadalje je navedeno da je povodom te žalbe rješenjem Okružnog sud u Banjaluci od 7. jula 1995. godine, ukinuto navedeno rješenje i predmet je vraćen na ponovni postupak, iz razloga što u ranijem ostavinskom postupku sud nije imao u vidu da je između tužioca i primaoca izdržavanja zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju 1973. godine. Takođe je navedeno da je u ponovnom postupku Osnovni sud u Gradišci donio rješenje o nasljeđivanju od 30. marta 2006. godine, kojim je raspravio zaostavštinu iza primaoca izdržavanja na nekretninama koje nisu bile predmetom navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju, a na osnovu ranije datih nasljedničkih izjava. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno ukazali da se prema članu 33. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, pravo vlasništva na osnovu pravnog posla stiče upisom u javne knjige ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Kada se ima u vidu, da je pravosnažnom prvostepenom presudom odbijen zahtjev da se utvrdi da je ništav ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen između tužioca i primaoca izdržavanja, ovjeren kod Opštinskog suda u Bosanskoj Gradišci od 24. maja 1973. godine, a da se zahtjevom iz tužbe traži da se utvrdi da je tužilac postao vlasnikom na osnovu tog ugovora, tako što je prvoapelant obavezan da trpi njegov upis u javnim knjigama, na način pobliže opisan u tužbi, Vrhovni sud je istakao da se ima uzeti, da se zahtjevom iz tužbe traži da se tužilac na osnovu valjanog pravnog posla upiše u javne knjige i na taj način stekne vlasništvo na nekretninama koje su predmetom navedenog ugovora o doživotnom izdržavanju. Shodno navedenom, a kod takvog stanja stvari, Vrhovi sud je istakao da je neprihvatljiv zaključak nižestepenih sudova, da nije osnovan zahtjev tužioca da se utvrdi da je vlasnik predmetnih nekretnina na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, samo zato što tužilac nije upisan u javne knjige. Drugim riječima, da je tužilac na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju upisan u javne knjige, kao vlasnik tih nekretnina, on ne bi ni tražio sudsku zaštitu, jer bi već imao ostvareno pravo koje traži zahtjevom iz tužbe. Kako se osnovanim ukazuje zahtjev tužioca u pogledu sticanja vlasništva na predmetnim nekretninama, tim prije što je navedeni ugovor o doživotnom izdržavanju, kao osnov sticanja, perfektan u smislu odredaba člana 120. Zakona o nasljeđivanju, Vrhovni sud ukazuje da se nameće zaključak, da su, shodno odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, ništava raspolaganja tim nekretninama koje je izvršio drugoapelant na osnovu navedenog ugovora o poklonu i navedenog ugovora o kupoprodaji, u korist prvoapelanta. Slijedom datih razloga, Vrhovni sud smatra da se osnovanim ukazuje i zahtjev tužioca za predaju u posjed predmetnih nekretnina, shodno odredbama člana 37. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, te je stoga primjenom člana 250. stav 1. Zakona o parničnom postupku preinačio odluku drugostepenog suda i usvojio reviziju tužioca. Apelacioni navodi
6. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Osim toga, apelant u AP-7232/18 navodi da Vrhovni sud nije dao valjano obrazloženje zašto mijenja odluku drugostepenog suda i usvaja tužbu i tužbeni zahtjev u cjelosti, dok apelant u AP-7317/18 navodi da „obrazloženje Vrhovni suda u odnosu na primjenu odredaba čl. 137 i 139. stav 1. Zakona o nasljeđivanju i čl. 33 i 37. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosnima ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje“.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, u pojedinačnim apelacijama odnosi isključivo na način na koji je u konkretnim slučajevima utvrđeno činjenično stanje i primijeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, a u kontekstu navoda apelanata iz predmetnih apelacija, Ustavni sud smatra da osporena konačna presuda sadrži dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Vrhovni sud je dao detaljno i jasno obrazloženje za svoj stav da su u konkretnom slučaju shodno odredbama člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, ništava raspolaganja predmetnim nekretninama koje je izvršio drugoapelant na osnovu navedenih ugovora o poklonu i kupoprodaji, u korist prvoapelanta, te da je osnovan zahtjev tužioca da se utvrdi da je vlasnik predmetnih nekretnina na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojim su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević