Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5149/17 (JU „Dom lica sa invaliditetom“ Višegrad)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Troškovi i izdaci
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5149/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-5149/17, rješavajući apelaciju JU „Dom lica sa invaliditetom“ Višegrad, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU „Dom lica sa invaliditetom“ Višegrad podnesena protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 59 0 Ps 030107 17 Pž od 12. oktobra 2017.
godine i Presude na osnovu priznanja Okružnog privrednog suda u Bijeljini broj 59 0 Ps 030107 16 Ps od 6. decembra 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JU „Dom lica sa invaliditetom“ Višegrad (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirko Šavija advokat iz Gradiške, podnio je 7. decembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 030107 17 Pž od 12. oktobra 2017. godine i Presude na osnovu priznanja Okružnog privrednog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 59 0 Ps 030107 16 Ps od 6. decembra 2016. godine.
2. Presudom na osnovu priznanja Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 030107 16 Ps od 6. decembra 2016. godine obavezan je JU Centar za socijalni rad Ugljevik (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu isplati na ime duga određene novčane iznose kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.120,00 KM. Istom presudom, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa.
3. Okružni privredni sud je u obrazloženju presude u vezi troškova postupka, koji dio presude apelant osporava predmetnom apelacijom, naveo da, budući da je apelant u cjelosti uspio sa tužbenim zahtjevom to su mu dosuđeni troškovi postupka shodno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), pri čemu su mu dosuđeni i troškovi zastupanja po punomoćniku advokatu, ali ne u cjelosti, odnosno na način kako je to apelant tražio u pismenom troškovniku. Naime, Okružni privredi sud je istakao da apelantu nisu priznati troškovi zastupanja po punomoćniku advokatu koji se odnose na sastav podneska u kome je konačno preciziran tužbeni zahtjev, iz razloga što taj trošak nije bio neophodan u vidu sastavljanja posebnog podneska. Okružni privredni sud je, također, istakao da apelantu nisu dodijeljeni ni putni troškovi za njegovog advokata na relaciji Gradiša-Bijeljina-Gradiška, te troškovi koji se odnose na nagradu (traženo za ukupno 14 sati a dosuđeno za 2 sata). Okružni privredni sud je zaključio da navedeni putni troškovi nisu bili nužni niti opravdani sa stanovišta odredbe člana 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), obzirom da je apelant angažovao advokata iz mjesta koje se nalazi van sjedišta suda i van mjesta sjedišta tuženog, iako i u sjedištu suda ima advokata, te su mu priznati samo troškovi koje bi imao za rad advokata kao da je advokat iz mjesta u kome se nalazi sjedište suda, sve prema usaglašenom pravnom shvatanju na Panelu za ujednačavanje sudske prema iz građanske oblasti održanom 30. januara 2014. godine, jer nema posebnih okolnosti konkretnog slučaja da se odluči na drugačiji način.
4. Rješenjem Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 030107 17 Pž od 12. oktobra 2017. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđeno rješenja o troškovima postupka sadržano u Presudi na osnovu priznanja Okružnog privrednog suda broj 59 0 Ps 030107 16 Ps od 6. decembra 2016. godine.
5. Viši privredni sud je u obrazloženju rješenja ukazao na odredbe člana 387. ZPP-a, te je istakao da bez obzira na koji način su punomoćnik - advokat i stranka koja ga je angažovala ugovorili svoj međusobni odnos i plaćanje, u sudskom postupku toj stranci će pripasti troškovi koji su bili nužni i neophodni i koji bi bili plaćeni advokatu koji ima kancelariju u sjedištu suda, ukoliko je stranka koja je uspjela u postupku angažovala advokata iz drugog mjesta ili druge države. S tim u vezi, Viši privredni sud je istakao da stranci nije ograničeno pravo na pristup sudu ni raspravljanje pred sudom kada je u pitanju njegovo pravo na naknadu troškova, s obzirom da stranka bira punomoćnika po svojoj volji, bez ograničenja i u tome nema uloge niti udjela suda. Slijedom toga, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe ZPP-a i odredbe Tarife prilikom odlučivanja o visini troškova postupka, te da su neosnovani navodi žalbe kojima se ukazuje na povredu prava na pravično suđenje, iz kog razloga je žalba odbijena i prvostepeno rješenje u pobijanom odbijajućem dijelu je potvrđeno.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi odluka kojima su „odbili da mu dosude troškove postupka jer njegov punomoćnik ima kancelariju van sjedišta suda“, pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, te da su povrijedili njegovo pravo na pristup sudu. Relevantni propisi
7. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U odnosu na navode apelanta da mu je onemogućen pristup sudu, Ustavni sud napominje da sama činjenica da je Okružni privredni sud donio osporenu odluku kojom je odlučivano o meritumu predmeta, što je uključivalo i odlučenje o troškovima postupka, te da je tu odluku Viši privredni sud potvrdio, nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi, isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, u slučajevima u kojima je povrijeđeno pravo na pristup sudu potrebno je kao uslov postojanja te povrede da je sud odbacio iz nekog od procesnih razloga da odlučuje o meritumu spora, što u ovom predmetu nije slučaj (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-218/02 od 23. jula 2004. godine i AP-1521/16 od 17. jula 2018. godine). S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da se apelantovi navodi istaknuti u tom pravcu pokazuju paušalnim.
11. Nadalje, u vezi navoda o pogrešnoj primjeni pozitivno pravnim propisa, Ustavni sud napominje da je, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svoje odluke, pozivajući na relevantne odredbe ZPP-a, prilikom odlučivanja o visini troškova postupka, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da u okolnostima konkretnog slučaja troškovi pojedinih podnesaka, kao i putni troškovi apelantovog advokata koji ima kancelariju van sjedišta suda, nisu bili nužni, niti opravdani. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud napominje da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da je zaključio „da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozivaju, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4190/16 od 1. februara 2017. godine; dostupna na webstranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji ne pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević