Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2638/17 (V. D.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • In dubio pro reo
  • Dokaz
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2638/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2638/17, rješavajući apelaciju Vlade Delića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Vlade Delića podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 016661 16 Kžk od 17. februara 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Vlado Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 016661 16 Kžk od 17. februara 2017. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 14. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Učesnici u postupku dostavili su odgovor na apelaciju 1. i 2. aprila 2019. godine. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Tužilaštvo je optužnicom od 23. jula 2014. godine (potvrđena 24. jula 2014. godine) apelanta optužilo po 12 tačaka za krivična djela organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama i krivičnim djelom krijumčarenja lica iz Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH).

6. Prvostepeno vijeće Suda BiH je presudom od 23. decembra 2015. godine apelanta proglasilo krivim po pojedinim tačkama optužnice, dok je za pojedine tačke oslobođen optužbi.

7. Apelaciono vijeće Suda BiH je svojom odukom od 14. jula 2016. godine uvažilo žalbe Tužilaštva, apelantovog branioca i branioca suoptuženog Hasana Talića (u daljnjem tekstu: suoptuženi ili drugookrivljeni), ukinuo presudu prvostepenog vijeća zbog bitne povrede iz člana 297. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), te odredio održavanje pretresa pred Apelacionim odjeljenjem Suda BiH.

Osporena presuda

8. Drugostepeno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: apelaciono vijeće) nakon održanog pretresa donijelo je Presudu broj S1 2 K 016661 16 Kžk od 17. februara 2017. godine kojom je apelant za pojedine radnje iz optužnice proglašen krivim, samostalno i sa drugookrivljenim, dok su za preostale radnje oslobođeni optužbe. Konkretno, apelant je navedenom presudom proglašen krivim da je u periodu od juna 2013. do januara 2014. godine na području BiH organizirao kriminalnu grupu radi stjecanja protivpravne imovinske koristi, a drugookrivljeni postao član te grupe, sve s ciljem neovlaštene međunarodne kupoprodaje, prijenosa, prijevoza, držanja, posredovanja u daljnjoj međunarodnoj prodaji, slanja i isporuke opojnih droga koje su Konvencijom o psihotropnim supstancama proglašene opojnim drogama i čiji se promet može obavljati samo na osnovu dozvole nadležnog organa. Apelant je navedenom presudom proglašen krivim za tačke 1, 2. i 3. optužnice samostalno, a za tačke 4, 5, 7. i 12. optužnice zajedno s drugookrivljenim, za radnje i način izvršenja opisan u tačkama od 1. do 7. izreke presude, čime je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav 3. KZBiH u vezi s produženim krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnih droga iz člana 195. stav 1. KZBiH u vezi sa članom 54. KZBiH za koja je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Apelantu je izrečena i mjera sigurnosti oduzimanja predmeta i oduzimanja imovinske koristi pribavljene izvršenjem krivičnog djela. Na osnovu člana 284. tačka c) ZKPBiH, apelant je oslobođen optužbi po tačkama 6, 8, 10. i 11, da bi radnjama opisanim u izreci oslobađajućeg dijela presude počinio ista krivična djela za koja je osuđujućim dijelom presude proglašen krivim i za koja je osuđen na kaznu zatvora.

9. U obrazloženju presude je navedeno da je u toku pretresa pred apelacionim vijećem Tužilaštvo predložilo da se prihvate dokazi koji su već izvedeni u prvostepenom postupku, dok je apelantova odbrana kontinuirano osporavala zakonitost već izvedenih dokaza ističući povredu procesnog zakona zbog nepoštovanja odredbe člana 71. ZKPBiH (otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije, te nezakonitog provođenja posebnih istražnih radnji zbog navodno nepotpune naredbe suda). U tom smislu je apelantova odbrana zahtijevala da se odmah odluči o zakonitosti dokaza. Apelaciono vijeće je ocijenilo da je takav zahtjev preuranjen budući da se tek u krivičnom postupku, po izvođenju dokaza, vrši analiza i ocjena načina na koji su dokazi pribavljeni i upotrijebljeni u postupku ispitivanja predmeta optuženja, koji bi mogli utjecati na postupak u cjelini s aspekta njegove pravičnosti.

10. S obzirom na prethodno izneseni stav, apelaciono vijeće je u osuđujućem dijelu presude, prije svega, iznijelo opća pravila u pogledu činjeničnih utvrđenja i pravnih pitanja koja su, kako je navedeno prethodnom odlukom koja je ukinuta, bila sporna i koja je stoga trebalo preispitati. U tom pravcu je donesena procesna odluka kojom su prihvaćeni svi izvedeni dokazi u prvostepenom postupku odbijajući prijedlog odbrane za saslušanje određenih svjedoka. Osim toga, odbijen je i prijedlog odbrane za pribavljanje prvobitne optužnice koja se odnosila na više lica, kao i presuda donesenih u odnosu na druga lica koja su bila obuhvaćena istom optužnicom, pozivajući se na kriterije iz presude Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Lisica protiv Hrvatske. U vezi s tim, apelaciono vijeće je naglasilo da su fokus preispitivanja bila pravna pitanja, odnosno zakonitost dokaza i njihova primjena u postupku, a ne samo vjerodostojnost dokaza i činjenično stanje. U tom kontekstu je navedeno da ZKPBiH ne propisuje posebna pravila u vezi s prihvatljivosti dokaza; da u vezi s pitanjem relevantnosti, autentičnosti ili dokazne vrijednosti dokaza nije propisano niti jedno pravilo; da je po okončanju pretresa povodom istaknutih prigovora o nezakonitosti provedenih procesnih radnji privremeno oduzetih predmeta ocijenjeno da su neosnovani i da su u pitanju zakonito pribavljeni dokazi. U tom pravcu je utvrđeno da su sporni dokazi proistekli iz radnji otvaranja privremeno oduzetih predmeta izuzeti na osnovu zakonite naredbe suda od 29. januara 2014. godine u odnosu na apelanta (tada osumnjičenog) i suosumnjičenog, koji nisu imali primjedbe prilikom pretresa, što je konstatirano u zapisniku koji su svojeručno potpisali; da su izuzeti predmeti detaljno opisani i pobrojani u potvrdama o privremenom oduzimanju koje su također svojeručno potpisali apelant i drugookrivljeni, te je uz sve to urađena i fotodokumentacija u kojoj je vidljiv svaki predmet i svaki detalj opisan u zapisnicima o pretresanju. Stoga je zaključeno da je postupak prema apelantu vođen na pravičan način, te da nije došlo do procesnih povreda takve kvalitete koje bi dovele u pitanje poštovanje principa pravičnog suđenje. U vezi s tim je napomenuta ključna okolnost iz koje proizlazi da je navedena procesna radnja provedena zakonito, da je kvalitet dokaza nesporan, te da pouzdanost i tačnost ničim nisu dovedene u pitanje. U pogledu prigovora da su u drugim predmetima, u sličnim ili istim okolnostima, zauzeti drugačiji stavovi i da su dokazi proglašavani nezakonitim, drugostepeno vijeće je istaklo da ne može ulaziti u okolnosti slučajeva u kojima nije postupalo, niti detalje koji su u tim predmetima bili odlučujući. Također je u pogledu prigovora koji su isticani tokom pretresa u vezi s pravičnošću postupka na okolnost pribavljanja dokaza apelaciono vijeće podsjetilo da je apelantu, odnosno njegovoj odbrani u postupku data mogućnost da ospore dokaze, da je u tom smislu i vođen pretres pred drugostepenim vijećem i da se ključna okolnost u ocjeni pribavljanja dokaza tiče obavještenja apelanta o predmetnoj dokaznoj radnji (pretres ili privremeno oduzimanje predmeta). Pri tome je u razmatranju pitanja o (ne)zakonitosti dokaza koja su bila sporna samo za odbranu apelaciono vijeće imalo u vidu opći stav Evropskog suda prema kojem država ima pozitivnu obavezu da spriječi i istraži krivična djela i da izvršioca krivično goni.

11. U dijelu obrazloženja presude koji se odnosi na činjenična utvrđenja u konkretnom postupku, apelaciono vijeće je podsjetilo da je odbrana svoju tezu gradila isključivo potenciranjem manjkavosti u postupku koje bi takvim tumačenjem dovele do nezakonitosti dokaza osporavajući upotrebu i način pribavljanja dokaza, a ne njihovu vjerodostojnost, koja bi narušavala i samo činjenično stanje. U tom kontekstu je napomenuto da je rješenje kojim je ukinuta prethodna prvostepena presuda bilo bazirano na „spornom“ obrazloženju te presude u vezi s (ne)zakonitošću dokaza, a ne u pogledu samog činjeničnog stanja.

12. Stoga je u konkretnim okolnostima, kako je dalje navedeno, prilikom utvrđenja postojanja činjeničnog i pravnog osnova iz optužnice bilo neophodno utvrditi: da li izvedeni dokazi potvrđuju osnovne elemente grupe za organizirani kriminal tri ili više lica; period egzistiranja i djelovanja, postojanje elemenata krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, te sporazumno djelovanje s ciljem stjecanja protivpravne imovinske koristi. U tom pravcu su cijenjeni svi izvedeni dokazi koji su dovedeni u međusobnu vezu kako bi se odlučilo o njihovoj pouzdanosti i vrijednosti, nakon čega je zaključeno da svi dokazi u svom sadejstvu čine zatvoreni krug u pogledu zaključka o apelantovoj krivici za radnje opisane u izreci presude.

13. Apelaciono vijeće je prilikom donošenja odluke uzelo u obzir sve provedene dokaze, analizirajući ih u onoj mjeri u kojoj je to relevantno za donošenje konačne odluke o apelantovoj krivici, između ostalog cijeneći iskaze svjedoka i materijalnih dokaza uloženih u spis koje je dovelo u vezu kako bi se odlučilo o njihovoj pouzdanosti i vrijednosti. U tom smislu, kako je navedeno u obrazloženju presude, apelaciono vijeće je nesporno utvrdilo da je apelant organizirao grupu za organizirani kriminal s ciljem pribavljanja protivpravne imovinske koristi na području BiH, koja je djelovala u periodu od juna 2013. godine do januara 2014. godine, koja je imala i međunarodni element djelovanja i postojanja. Zatim je utvrđeno da su apelant i ostali (optuženi) djelovali kao grupa, s prethodno utvrđenim ulogama u lancu izvršenja radnji koje su sadržavale obilježja krivičnih djela, u kojoj je utvrđena hijerarhija, te provođenje radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama po nalogu organizatora grupe, odnosno apelanta.

14. U vezi s provedenim dokazima na osnovu kojih su utvrđene prethodno navedene ključne činjenice, apelaciono vijeće je istaklo da je u odnosu na apelanta provođenje posebnih istražnih radnji započeto 7. juna 2013. godine praćenjem njegovog telefonskog broja, po naredbi Suda BiH, a kasnijim naredbama koje su uslijedile praćeni su njegovi ostali telefonski brojevi koje je koristio, pri čemu odbrana nije osporavala autentičnost glasova pa nije dovedena u sumnju autentičnost snimljenih razgovora. Činjenica da su apelant i ostali članovi grupe koristili više telefonskih brojeva utvrđena je iz presretnutih telekomunikacija i iskaza svjedoka Dejana Jaćimovića datog u Austriji. Navedene radnje su, kako je navedeno u obrazloženju, provedene shodno odredbi člana 116. stav 2. tačke a) i d) ZKPBiH, pri čemu su cijenjeni transkripti razgovora i preslušani na ročištima za nastavak glavnog pretresa kao dokaz koji potkrepljuju drugi dokazi na osnovu kojih je utvrđena krivica apelanta i drugookrivljenog. Također je na osnovu izvedenih dokaza utvrđena apelantova uloga u organiziranoj grupi i hijerarhiji, pri čemu je utvrđeno da je apelant u takvoj strukturi imao ulogu organizatora jer je vršio nabavku i distribuciju opojnih droga i provjeru kvaliteta opojne droge, uz posredovanje određenih lica koja su postupala po njegovim nalozima.

15. Apelaciono vijeće je činjenicu predmeta izvršenja krivičnog djela, dakle da je u pitanju opojna droga, utvrdilo na osnovu sadržaja presretnutih komunikacija i iskaza pojedinih svjedoka koji su u međusobnim razgovorima koristili šifrirane termine za nazive opojnih droga. Iz konteksta presretnutih razgovora, povezivanjem šifriranih termina sa činjenicom privremenog oduzimanja predmeta (opojne droge) od pojedinih pripadnika grupe i novčanim iznosima kao ekvivalentom za te predmete, apelaciono vijeće je vrlo detaljno na str. 28. i 29. presude navelo sadržaj presretnutih razgovora iz kojih je proizašao zaključak da su se u kontekstu i smislu razgovora odnosili na kupoprodaju narkotičkih sredstava (u određenom broju slučajeva rezultiralo njihovim privremenim oduzimanjem). Također su na ovu okolnost saslušani i svjedoci, između ostalih i svjedoci koji su sa Tužilaštvom sklopili sporazum o priznanju krivice (Aleksandar Milinić i Daniel Marković), pri čemu su iskazi tih svjedoka dovedeni u vezu sa svim ostalim izvedenim dokazima na osnovu kojih je utvrđena dokazanost odlučnih (ključnih) činjenica za utvrđenje radnji izvršenja u odnosu na krivicu apelanta i drugookrivljenog.

16. U pogledu utvrđenja izvršenja krivičnopravnih radnji iz tačaka 1, 2, 3. i 4. optužnice za koje je apelant proglašen krivim (samostalno i za tačku 4. zajedno sa drugookrivljenim), na str. od 30. do 38. obrazloženja presude opširno su navedeni dokazi i sadržaj materijala koji je prikupljen posredstvom primjene posebnih istražnih radnji nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija, te tajnog praćenja i snimanja lica iz člana 116. stav 2. tačke a) i d) ZKPBiH. U tom kontekstu su detaljno navedene radnje izvršenja koje je apelant kao organizator grupe preduzimao s pojedinim članovima grupe za organizirani kriminal, kao i područja (lokacije) na kojima su radnje preduzimane, čiji je cilj bio nabavka i distribucija opojne droge.

17. U pogledu zaključka da su predmet izvršenja opojna droga marihuana (tačka 1. optužnice), kokain (tačka 2. optužnice), spid (tačka 3. optužnice), nabavka i distribucija droge (tačka 4. optužnice), na str. od 38. do 42. obrazloženja presude su navedeni dokazi iz kojih, prema mišljenju apelacionog vijeća, proizlazi zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti opisanoj u osuđujućem dijelu presude, kao i njegova uloga u pogledu distribucije droge. U konačnici, vijeće je sve izvedene dokaze na osnovu kojih je utvrđena krivica apelanta i drugookrivljenog za krivična djela kako je opisano u osuđujućem dijelu izreke presude dovelo u vezu i sa nalazima i mišljenjem stručnih lica koja su obavila vještačenja mobitela i oduzetih SIM kartica i koja su svoj nalaz potvrdila i na ročištima na glavnom pretresu.

18. Apelaciono vijeće je u pogledu ostalih tačaka optužnice (5, 7. i 12), za koje je također utvrđena apelantova krivica, imao u vidu iskaz svjedoka Dejana Jaćimovića koji je putem međunarodne pravne pomoći saslušan u R Austriji u fazi istrage, koji je u iskazu na pretresu pred sudom negirao poslove s apelantom. U tom smislu je prihvaćen iskaz navedenog svjedoka dat u fazi istrage, a ne na pretresu pred tim sudom jer je navedeni iskaz (iz istrage) potvrđen ostalim izvedenim dokazima u postupku, koji su ocijenjeni pojedinačno, u međusobnoj vezi i u njihovoj ukupnosti, a tiču se zajedničkog djelovanja apelanta i drugookrivljenog u izvršenju krivičnopravnih radnji.

19. Apelaciono vijeće je na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrđeno u postupku, kako je navedeno u obrazloženju, van razumne sumnje utvrdilo da je apelant bio organizator grupe za organizirani kriminal, a da je drugookrivljeni bio pripadnik iste (i druge) grupe, slijedom čega ih je proglasio krivim za počinjenje krivičnopravnih radnji koje su detaljno navedene u izreci osuđujućeg dijela presude, dok su u preostalom dijelu oslobođeni optužbe da su počinili ta ista krivična djela.

20. U pogledu krivičnopravne sankcije, apelaciono vijeće je imalo u vidu vremenski kontinuitet činjenja krivičnih djela, značaj zakonom zaštićenog dobra, objekt zaštite kod krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga (zdravlje ljudi), činjenicu da su predmet izvršenja krivičnih djela „teške droge“ i da je broj izvršenja ovih djela u stalnom porastu, te naročito upornost i bezobzirnost pri činjenju krivičnih djela (kontinuitet djelovanja), koje su ocijenjene kao otežavajuće okolnosti. Kod apelanta je cijenjena olakšavajuća okolnost, i to njegova ranija neosuđivanost, iz čega je proizašao zaključak da će se izrečenom kaznom zatvora apelantu u trajanju od 10 godina ostvariti i generalna i specijalna prevencija.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

21. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U opširnoj apelaciji su u vezi s kršenjem navedenog prava u suštini istaknuti nedostaci procesnopravne i materijalnopravne prirode koji su se prema apelantovom mišljenju odvijali kontinuirano u toku cijelog postupka, pri čemu je posebno naglašeno da nakon ukidanja prethodne prvostepene presude apelaciono vijeće nije na zakonit način preispitalo prigovore njegovog branioca istaknute u vezi s utvrđenjem odlučnih činjenica. U tom kontekstu je ukazano na nedostatke u primjeni principa zakonitosti tvrdnjom da je sud pokazao pristrano ponašanje i izašao iz okvira fer i pravičnog suđenja čiji je rezultat pogrešna primjena materijalnog prava proistekla iz paušalnog utvrđenja činjeničnog stanja, a ne iz rezultata provedenog dokaznog postupka. U vezi s tim, prije svega ističe da razlozi presuđenja nisu obrazloženi na zakonom propisan način: valjanost izjave svjedoka Dejana Jaćimovića data u fazi istrage u R Austriji prema apelantovom mišljenju predstavlja paušalno utvrđivanje činjeničnog stanja jer je svjedok na pretresu opovrgao svoju izjavu i valjanost potpisa datog na zapisnik; zatim je osporena forma tog zapisnika iz čega prema apelantovom mišljenju proizlazi zaključak da se takvi dokazi nisu mogli koristiti. U tom kontekstu, naglašava da na iskazu svjedoka Jaćimovića, a i drugih svjedoka, sud nikako nije mogao zasnovati svoju odluku jer ti dokazi nisu pribavljeni u zakonom propisanom postupku, već su pribavljeni povredama ljudskih prava.

22. Drugi prigovor se odnosi na apelantovo prisustvo procesnoj radnji otvaranja predmeta. U vezi s tim, apelant se poziva na odluke Ustavnog suda br. AP 291/08 i AP 3364/10 u kojima je utvrđena povreda prava na pravično suđenje jer nadležni tužilac nije izvršio otvaranje i pregled predmeta privremeno oduzetih od apelanta u skladu s imperativnim zakonskim odredbama. Međutim, uprkos toj spoznaji, kako je dalje obrazloženo, apelaciono vijeće u osporenoj presudi uopće nije obrazložilo zbog čega su ta stajališta neprimjenjiva u konkretnom slučaju. Apelaciono vijeće je prihvatilo da je predmetna procesna radnja provedena zakonito jer je apelantov branilac u svoje i u njegovo ime dao saglasnost da se otvaranje izvrši u njihovoj odsutnosti. Međutim, imperativne odredbe propisuju da se osumnjičenom licu, u kakvom statusu je tad bio, mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete pa odricanje njegovog punomoćnika od provođenja procesne radnje, bez njegove izričite saglasnosti, protivna je nizu odredbi ZKPBiH koji štiti prava osumnjičenog lica kako od nezakonitih postupanja tužioca i branioca tako i samog suda. Sve što je u postupku u toj fazi učinjeno bilo je na njegovu štetu jer mu nije omogućeno da, bez obzira na to što je njegov branilac dao saglasnost za to, prisustvuje provođenju procesne radnje otvaranja predmeta, pa ta procesna radnja nije održana na zakonito propisan način. Smatra da mu je na taj način, između ostalog, onemogućeno pravo na odbranu jer je u navedenom kontekstu sud ustvari ispravljao greške Tužilaštva.

23. U apelaciji su zatim vrlo detaljno interpretirani dijelovi presude apelacionog vijeća i dokazi koje je, prema apelantovom mišljenju, pojedinačno po svim tačkama optužnice u osuđujućem dijelu, sud nezakonito prihvatio jer su proistekli iz nezakonitog postupka pribavljanja dokaza (pravo na suđenje pred nepristranim sudom, pravo na ravnopravan tretman stranaka u postupku, propust da se apelant obavijesti o procesnoj radnji otvaranja premeta, kršenje prava na pretpostavku nevinosti i obrazloženu sudsku odluku), te iznio vlastitu ocjenu dokaza iz koje, prema njegovom mišljenju, proizlazi da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, što je na kraju dovelo do toga da bude osuđen. U tom kontekstu apelant vrši analizu Odluke Ustavnog suda broj AP 291/08 u kojoj je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zato što dokazi dobijeni otvaranjem i pregledom privremeno oduzetih predmeta nisu imali potrebnu kvalitetu i Odluke broj AP 2079/13 koja relativizira navedene nedostatke, koje je relativiziralo i apelaciono vijeće u osporenoj odluci. U tom pravcu, apelant ističe kršenje principa in dubio pro reo smatrajući da se navedene manjkavosti i nedostaci kojima je počinjena bitna povreda postupka ni u kojem slučaju nisu mogli relativizirati, već su morali biti ocijenjeni na način koji ne ide na njegovu štetu.

24. Imajući u vidu navedeno, apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, ukine osporenu presudu i predmet vrati na ponovni postupak. II.Odgovor na apelaciju

25. U veoma opširnom odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da su u apelaciji citirani žalbeni navodi koji su isticani i u postupku pred apelacionim vijećem, kojima je ponovo ukazano na suštinsko, za apelanta sporno pitanje koje se tiče zakonitosti dokaza. U tom pravcu, osporavajući u potpunosti navode iz apelacije, odnosno osporavajući da je u postupku protiv apelanta učinjena povreda prava na pravično suđenje, Sud BiH je istakao da se radi o apelantovom kontinuiranom osporavanju činjenica i dokaza samo zbog toga što ne odgovaraju tezi odbrane. Takvi stavovi su, prema ocjeni suda, potpuno neargumentirani jer presuda nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je u odnosu na stranke u postupku nejednako postupano. Postupak koji se vodio protiv apelanta prošao je sve faze koje zakon nalaže, pri čemu je prvostepena presuda ukinuta jer je apelaciono vijeće smatralo da određena pravna pitanja treba detaljnije razmotriti. To što ta razmatranja nisu dovela do željene odluke odbrane ne može biti razlog za tvrdnje o povredi osnovnih procesnih prava kako se apelacijom tvrdi. U odgovoru je pojašnjeno da prvostepena presuda nije ukinuta kako se u apelaciji navodi zbog bitne povrede koja bi vodila obligatornom izdvajanju nezakonitih dokaza iz spisa, već je u toj odluci iskazana potreba za dodatno razmatranje pravnih pitanja koja prethode odluci o definitivnoj sudbini za odbranu spornih dokaza, pri čemu se u odluci suda nije ni tvrdilo da se radi ili ne radi o nevaljanim dokazima; da se u pogledu imperativnosti odredbe člana 71. ZKPBiH i obaveznosti primjene sudske prakse ne može raditi o obaveznosti prakse koja bi automatski bila blaža za apelanta (da bi se izbjeglo ponavljanje upućuje na obrazloženje presude i paragrafa od 8. do 22). Pri tome je Sud BiH podsjetio na praksu Ustavnog suda u kojoj je u velikom broju predmeta prepoznata potreba procjene pravičnosti postupka u cjelini; da se u vezi s dokazima koji su pribavljeni putem međunarodne pravne pomoći upućuje na zaključke iznijete u obrazloženju presude, kao i režim uzajamnog priznavanja odluka, čime je olakšano priznavanje dokaza pribavljenih u inostranstvu (princip povjerenja). Najzad, Sud BiH se u pogledu krivičnopravne sankcije poziva na obrazloženje presude iz kojeg, s obzirom na isključivu nadležnost suda da utvrđuje činjenično stanje, proizlazi pozicija suda da cijeni sve okolnosti konkretnog slučaja, a time i vrstu i visinu sankcije. Stoga su prigovori i tvrdnje iz apelacije ocijenjeni kao neosnovani, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.

26. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da u postupku iz kojeg je proizašla osporena presuda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. U presudi su navedeni konkretni i pravilni razlozi o svim odlučnim činjenicama i na zadovoljavajući način dato obrazloženje u pogledu dokazne vrijednosti svakog pojedinog dokaza koji je prihvaćen ili nije prihvaćen, kako materijalnih iskaza tako i iskaza svjedoka, nakon čega je izveden zaključak o dokazanosti činjenica i apelantove krivice. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

27. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17, 42/18 i 65/18) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 10.

Zakonitost dokaza (1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na temelju dokaza iz stava 2. ovog člana.

Član 15.

Slobodna ocjena dokaza Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 71.

Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije (1) Otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije vrši Tužitelj.

(2) O otvaranju privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije Tužitelj je dužan obavijestiti osobu ili preduzeće od koje su predmeti oduzeti, sudiju za prethodni postupak i branitelja.

(3) Pri otvaranju i pregledu oduzetih predmeta i dokumentacije mora se voditi računa da njihov sadržaj ne saznaju neovlaštene osobe.

Član 280.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Član 281.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 296.

Žalbeni osnovi Presuda se može pobijati:

a) zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka,

b) zbog povrede Krivičnog zakona,

c) zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja,

d) zbog odluke o krivičnopravnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi, troškovima krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog odluke o objavljivanju presude putem sredstava javnog informiranja.

Član 297.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu, (...)

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (...)

(2) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako Sud u toku glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na zakonito i pravilno donošenje presude.

Član 299.

Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je Sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

VI.Dopustivost

28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K 016661 16 Kžk od 17. februara 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 3. maja 2017. godine, a apelacija je podnesena 23. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

32. Apelant smatra da je osporenom presudom Suda BiH povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

33. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

34. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. (...)

35. Ustavni sud zapaža da se postupak iz kojeg je proizašla osporena presuda ticao utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta zbog izvršenja krivičnog djela organiziranog kriminala u vezi s krivičnim djelom neovlaštenog prometa opojnim drogama, pa proizlazi da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.

36. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda, zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi Evropski sud, Monnel and Morris, odluka od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 115, str. 21, stav 54), dakle, uključujući i žalbeni postupak (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992); 15 EHRR 417, st. 33-34). Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, koji se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati apelantove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

37. U odnosu na apelantove navode da su osporene presude zasnovane na nezakonito pribavljenim dokazima na kojima se nije mogla zasnovati sudska presuda, Ustavni sud napominje da član 6. Evropske konvencije garantira pravo na pravično suđenje, ali ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. To je prvenstveno pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45-46., serija A, broj 140. i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. U tom smislu, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti“ u pitanju, i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz konvencije, priroda utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine).

38. Nadalje, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan treba uzeti u obzir značaj javnog interesa u istraživanju i kažnjavanju krivičnog djela koje je u pitanju nasuprot značaja interesa pojedinca da dokazi protiv njega budu pribavljeni zakonito (vidi Evropski sud, Jalloh protiv Njemačke [GC], aplikacija broj 54810/00, stav 97, ECHR 2006-IX).

39. U konkretnom slučaju, apelant smatra da je nezakonito provedena radnja otvaranja i pregleda privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije i da u tom pravcu nije poštovana odredba člana 71. ZKPBiH, kao ni sudska praksa (između ostalog i Ustavnog suda) jer su propusti suda i Tužilaštva učinjeni u fazi istrage relativizirani, iako se radi o ozbiljnom kršenju prava u krivičnom postupku, naročito u fazi kad je imao status osumnjičenog lica. Konkretno, apelant smatra da su dokazi prikupljeni posebnim istražnim radnjama, otvaranjem i pregledom privremeno oduzetih predmeta, morali biti izuzeti. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće, analizirajući pojedinačno svaki od istaknutih žalbenih navoda, među kojima i naprijed navedene, vrlo detaljno i jasno obrazložilo zbog čega su apelantovi navodi neosnovani. U tom pravcu je u obrazloženju presude, u dijelu obrazloženja koji se tiče odluke o prigovorima i preispitivanju pravnih pitanja, istaknuto sljedeće: da je nakon ukidanja prvostepene presude kojom je apelant bio proglašen krivim po pojedinim tačkama optužnice, na pretresu pred apelacionim vijećem, fokus preispitivanja bilo, između ostalog, pravno pitanje koje u prethodnom, prvostepenom postupku nije bilo dovoljno razjašnjeno (zbog (ne)primjene odredbe člana 71. ZKPBiH) kao i zakonitosti provođenja posebnih istražnih radnji; da se pri tom vijeće nije ograničilo samo na pitanja gledano s proceduralne strane, već je preispitivanju pristupljeno s aspekta pravičnosti postupka u cjelini i s tog aspekta razmatranju zakonitosti i prihvatljivosti spornih dokaza s obzirom na način pribavljanja i njihovu vjerodostojnost; da je pri tom sudsko vijeće imalo u vidu garancije prava odbrane, konkretno da li je odbrani data mogućnost da ospori vjerodostojnost dokaza i usprotivi se njihovoj upotrebi. U tom pravcu je u obrazloženju presude navedeno da je apelaciono vijeće u okolnostima konkretnog slučaja utvrdilo da su sporni dokazi izuzeti na osnovu zakonite naredbe suda u odnosu na apelanta (tada osumnjičenog), da prilikom pretresa nije imao primjedbi koje bi bile unesene u zapisnik i da je apelant svojeručno potpisao zapisnik; da su izuzeti predmeti detaljno opisani i pobrojani u potvrdama o privremenom oduzimanju, koje je apelant također svojeručno potpisao, te da je tom prilikom urađena i fotodokumentacija iz koje je vidljiv svaki predmet i detaljno opisan u zapisnicima o pretresanju. Stoga je u pogledu pouzdanosti i tačnosti dokaza dobijenih na opisani način zaključeno da ne postoji sumnja u njihov kvalitet, te da cio tok pribavljanja dokaza ne ostavlja utisak proizvoljnosti, kako apelant neosnovano smatra. Osim toga, apelaciono vijeće je s aspekta pravičnosti postupka kao cjeline imalo u vidu i kriterij koji se tiče mogućnosti osporavanja dokaza, pa i onih koje apelant smatra nezakonitim, a koji su eventualno mogli utjecati na njegovo pravo na odbranu. U tom kontekstu je napomenuto da je zbog razjašnjenja određenih pravnih pitanja određeno održavanje pretresa pred apelacionim vijećem i da prethodna prvostepena presuda nije ukinuta zbog povrede koja bi vodila obligatornom izdvajanju nezakonitih dokaza iz spisa, već nedostatka o odlučnim činjenicama koje su razjašnjene na pretresu pred apelacionim vijećem, pa i u pogledu zaključka o zakonitosti dokaza, odnosno načina njihovog pribavljanja, te zaključka u pogledu njihove pouzdanosti i tačnosti. U vezi s tim je ispitan i prigovor koji se ticao zakonitosti iskaza svjedoka Dejana Jaćimovića dat u fazi istrage, te je zaključeno da je navedeni prigovor neosnovan jer je iskaz dat po pravilima koji važe za međunarodnu pravnu pomoć u krivičnim stvarima, pri čemu država moliteljica nema nadležnost da ispituje zakonitost takvog dokaza poštujući pri tom princip povjerenja države s kojom ostvaruje saradnju. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće cijeneći neosnovanost apelantovih žalbenih navoda kojima je ukazano na bitne povrede postupka u vezi s ocjenom dokaza i zakonitošću pojedinih, za apelanta spornih dokaza, ukazalo na razloge zbog kojih je bila ukinuta prvostepena presuda protiv apelanta, zakonitost dokaza i njihovu primjenu u postupku, pri čemu je odbrana istrajavala na tezi da se pojedini dokazi ne mogu upotrijebiti (nezakoniti), ne osporavajući pri tome činjenično stanje koje je proizašlo iz analize i ocjene svih dokaza zajedno koji čine zatvoreni krug u pogledu zaključka o apelantovoj krivičnopravnoj odgovornosti. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi neosnovani.

40. Nadalje, u vezi s apelantovim navodima da je u okolnostima konkretnog slučaja proizvoljno primijenjeno materijalno pravo jer se iz činjeničnog stanja nije moglo pouzdano utvrditi da je počinio krivičnopravne radnje za koje je konačnom odlukom proglašen krivim i izrečena kazna, te da je stoga prekršen princip in dubio pro reo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01).

41. Ustavni sud će se, u smislu naprijed navedenog, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje).

42. U vezi s apelantovim navodima kojim se ukazuje da zbog kontinuiranog kršenja odredbi koje se tiču zakonitosti prilikom pribavljanja, a zatim i korištenja pojedinih dokaza, nije mogao biti proglašen krivim i osuđen za radnje iz izreke presude (osuđujući dio), Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće detaljno razmotrilo ove apelantove prigovore koji su bili istaknuti i u žalbi protiv prvostepene presude Suda BiH, zbog čega je i određeno održavanje pretresa pred apelacionim vijećem. Apelaciono vijeće je, kako je prethodno navedeno u paragrafu 39. ove odluke, u kontekstu prava na pravično suđenje i postupka kao cjeline, ispitalo sve apelantove prigovore koje Ustavni sud neće ponavljati, cijeneći da u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koje je apelant osuđen, kojima, nasuprot apelacionim tvrdnjama, nije prekršen princip in dubio pro reo.

43. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu apelantove veoma opširne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja za dodatno elaboriranje jer nalazi da je Sud BiH kao redovni sud dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka koji se vodio protiv njega. Također, Ustavni sud napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i praksu Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je osporena presuda obrazložena i jasna, kada način na koji je utvrđeno činjenično stanje i izvršena ocjena dokaza ne odaje utisak proizvoljnosti, kada je donijeta uz pravilnu primjenu procesnih normi, kada ništa ne upućuje na povredu prava na pravičan postupak u cjelini, te kada odluka nije zasnovana na nezakonitim dokazima, niti je apelantu uskraćeno pravo na odbranu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2638/17 (V. D.) | Sudska praksa | Aktio