Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1458/19 (MP-FARM d.o.o. Pale)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1458/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1458/19, rješavajući apelaciju MP-FARM d.o.o. Pale, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio MP- FARM d.o.o. Pale protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 011249 18 Pž od 25. travnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. MP-FARM d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Sanela Gorčić odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 3. travnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 61 0 Ps 011249 18 Rev od 7. veljače 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 61 0 Ps 011249 18 Pž od 25. travnja 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 61 0 Ps 011249 17 Ps od 8. prosinca 2017. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3317/18 od 17. srpnja 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Višeg privrednog suda u Banja Luci broj 61 0 Ps 011249 18 Pž od 25. travnja 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Višeg privrednog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Osporenom odlukom Višeg privrednog suda žalba tužene (Sberbank a.d. Banjaluka) je uvažena, te je prvostupanjska presuda je preinačena tako što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu preda u posjed originalne mjenice, pobliže označene u izreci prvostepene presude.

4. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanta za predaju u posjed mjenica, koje su dane kao osiguranje ispunjenja obveze po ugovoru o dugoročnom kreditu. Nadalje, Viši privredni sud je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je mjenica serijskog broja RS 422812512 mjenica po viđenju i da se morala podnijeti na naplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja kako je propisano člankom 35. Zakona u mjenici, što bi značilo da je krajnji rok za naplatu bio 1. srpanj 2015. godine, uz napomenu da druge mjenice čija je predaja također naložena pobijanom presudom nisu ni predložene ni izvedene kao dokaz. S tim u vezi, Viši privredni sud je naveo da u tom slučaju mjenica ne bi ispunila svoju svrhu s obzirom da je ugovor o kreditu, pored ostalih instrumenata osiguranja bio osiguran i izdanim mjenicama, zaključen na razdoblje od 7 godina. Naime, Viši privredni sud je naveo da se ovdje radi o vlastitoj trasiranoj mjenici koja je bila plativa na određeni datum nakon izdavanja koji je tuženi kao imatelj mjenice popunio nedostajućim elementima uključujući i datum dospjelosti (budući da je izdana kao bjanko mjenica), a sve u skladu s ovlaštenjem iz mjenične izjave koju je apelant dao istog dana kad je potpisan ugovor o dugoročnom kreditu (1. srpnja 2014. godine), te je mjenicu kao potpunu i punovažnu na dan dospjelosti (19. srpnja 2017. godine) podnio na naplatu, u roku koji propisuje odredba članka 39. stavak 1. Zakona o mjenici.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o „vlastitoj mjenici po viđenju“, koja je dospjela na naplatu 1. srpnja 2015. godine, jer je člankom 35. stavak 1. Zakona o mjenici pripisano da je mjenica po viđenju plativa čim se podnese, odnosno mora se podnijeti na isplatu u roku od jedne godine od dana izdavanja, te tuženi nakon navedenog datuma tu mjenicu ne može podnositi na naplatu, niti po njoj bilo što poduzimati.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio Zakon o mjenici. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Viši privredni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Višeg privrednog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1458/19 (MP-FARM d.o.o. Pale) | Sudska praksa | Aktio