Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-119/19 (K. A.)
Odluka donesena 25. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Otkaz
- Građanski postupak
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-119/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
25. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 25. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-119/19, rješavajući apelaciju Kasima Alića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Kasim Alić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Rs 140916 17 Rsž od 13. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Kasim Alić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Sean Spahić, advokat iz Zenice, podnio je 8. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 43 0 Rs 140916 18 Rev od 20. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Rs 140916 17 Rsž od 13. jula 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-5430/18 od 6. novembra 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, te da stoga nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba tuženog („ŽGP Zenica“ d.d.) i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se ponište kao nezakonite odluke tuženog o prestanku radnog odnosa i o odbijanju prigovora, te da se naloži tuženom da apelanta vrati na rad na poslove koje je obavljao prije otkaza ili na druge odgovarajuće poslove. Ujedno je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da je apelant bio radnik tuženog na poslovima “Rukovodilac sektora za pravne i ekonomske poslove”, te da mu je tuženi otkazao ugovor o radu zbog prestanka potrebe, odnosno zbog ekonomskih, tehničkih i organizacijskih razloga u društvu. Naime, u obrazloženju predmetne odluke, tuženi je naveo da je usljed loših ekonomskih momenata i složenih uslova privređivanja tuženi donio novi Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik o sistematizaciji) u kojem je ukinuto predmetno radno mjesto zbog čega je prestala potreba za radnim angažmanom apelanta što je i bio razlog za otkaz ugovora o radu (član 96. i član 112. Zakona o radu). Osim toga, Kantonalni sud je naveo da tuženi u to vrijeme nije imao više od trideset zaposlenih.
5. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice vezane za tužbeni zahtjev, ali je na iste pogrešno primijenio materijalno pravo. Kantonalni sud je naveo da prema odredbama iz člana 118. Zakona o radu poslodavac koji zapošljava više od trideset radnika donosi i objavljuje Pravilnik o radu, u skladu sa zakonom i kolektivnim ugovorom i to uz obaveznu konsultaciju sa sindikatom, odnosno vijećem zaposlenika ako postoji. Kantonalni sud je naveo da je obaveza donošenja Pravilnika o radu u direktnoj vezi sa brojem zaposlenika (preko trideset), a kako tuženi nije imao ni trideset, nije bio obavezan donositi navedeni pravilnik. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je tuženi donio Pravilnik o sistematizaciji, te kako je odredbama stava 2., 3. i 4. člana 118. Zakona o radu propisana obavezujuća procedura donošenja Pravilnika o radu, tuženi je pravilno zaključio da ista ne važi za postupak donošenja Pravilnika o sistematizaciji. Kantonalni sud je dalje naveo da odluka o otkazu ugovora o radu apelantu sadrži sasvim jasno i zadovoljavajuće obrazloženje u skladu sa odredbama iz člana 96. Zakona o radu. Kantonalni sud je naveo da se pravilnim tumačenjem navedene odredbe, kao i odredbi o teretu dokazivanja u radnim sporovima (član 102., član 96. stav 1. tačka aibi član 97. stav 1. i stav 2. Zakona o radu) može zaključiti da je obaveza poslodavca (tuženog) bila da dokaže da su postojali opravdani razlozi za otkaz ugovora o radu apelantu, što je tuženi i dokazao. Kantonalni sud je naveo da je reorganizacija rada ukidanjem određenih radnih mjesta i smanjenjem broja uposlenika koja ima osnovu u ekonomskim i organizacijskim razlozima opravdan razlog za otkaz ugovora o radu definisan odredbama iz člana 96. stav 1. tačka a. Zakona o radu. Uz navedeno, Kantonalni sud je naveo da je važno imati na umu da je poslodavac ovlašten utvrđivati sistematizaciju radnih mjesta kako bi prilagodio organizaciju procesa rada i poslovanja svojim potrebama i mogućnostima, što je u konkretnom slučaju i učinio. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je u pitanju poslovno uslovljeni otkaz, pri čemu su razlozi za isti na strani poslodavca koji je dokazao svoje loše ekonomsko stanje, a posljedica takvog stanja su određene redukcije radnih mjesta i uposlenika, uključujući i apelanta, jer je prestala potreba za poslovima koje je on obavljao. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je prvostepeni sud prihvatio kao objektivan i stručan, tuženi je tri godine prije predmetnog otkaza bio prezadužen. U pogledu odluke o troškovima parničnog postupka Kantonalni sud je naveo da je ona zasnovana na odredbama člana 386. stav 1., člana 396 i i člana 397. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), a koje je sud obračunao u skladu sa troškovnikom tuženog i navedenim zakonskim odredbama ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da tuženi nije pribavio saglasnost vijeća zaposlenika, odnosno sindikata, prilikom donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelanta, a što je bio obavezan za zaposlenike koji imaju preko 55 godina života. Apelant navodi da je zbog toga ta odluka nezakonita, a o čemu se nije izjasnio Kantonalni sud, zbog čega nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Apelant dalje navodi da Kantonalni sud nije u dovoljnoj mjeri obrazložio ocjenu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, te da je iz njega izveo pogrešan zaključak o prezaduženosti tuženog. Apelant, takođe, navodi da se tuženi u pogledu donošenja Pravilnika o sistematizaciji trebao konsultovati sa već postojećim sindikatom, bez obzira što u tom trenutku nije zapošljavao više od 30 zaposlenih. Osim toga, apelant smatra da mu je odlukom o troškovima povrijeđeno pravo na imovinu, ali te navode ne obrazlaže posebno.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Takođe, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, a u odnosu na apelacione navode da Kantonalni sud nije cijenio sve navode iz žalbe protiv prvostepene presude, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezni da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge svoje odluke, što je i učinio. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević