Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5176/17 (A. B.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5176/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5176/17, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. B. podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003284 17 Rev od 11. septembra 2017. godine, Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003284 16 Gž 2 od 22. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 003284 16 P 2 od 16. septembra 2016. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, kojeg zastupa Milenko Marjanović, advokat iz Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, podnio je 8. decembra 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 003284 17 Rev od 11. septembra 2017. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 003284 16 Gž 2 od 22. februara 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Distriktu Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 003284 16 P 2 od 16. septembra 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 15. aprila 2019. godine zatraženo je od Osnovnog suda i Apelacionog suda da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Osnovni sud i Apelacioni sud su dostavili 24. aprila 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Osnovni sud je Presudom broj 96 0 P 003284 16 P 2 od 16. septembra 2016. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice M. A., te je stavom I izreke utvrdio da bračnu stečevinu između tužiteljice i apelanta čine nekretnine (dvorište i stambena zgrada, detaljno navedeni u izreci), te da je udio tužiteljice u stjecanju tih nekretnina ½, što je apelant dužan priznati i dozvoliti da se tužiteljica upiše kao suvlasnik tih nekretnina u javnim knjigama sa suvlasničkim dijelom od ½.
6. Osnovni sud je u obrazloženju prvostepene presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelant i tužiteljica živjeli u bračnoj zajednici od 1968. do 1986. godine, da su na zemljištu koje im je poklonila apelantova majka u toku trajanja bračne zajednice sagradili stambeni objekt – kuću. Nadalje je naveo da je apelant tokom gradnje kuće boravio u Njemačkoj, da je finansirao i bio u mogućnosti da finansira izgradnju porodične kuće, a da je tužiteljica bila sa apelantovom majkom kod kuće, da joj je pomagala u obrađivanju zemlje i kućnim poslovima, da je vodila brigu o domaćim životinjama, da je pomagala prilikom izgradnje kuće, te da je brinula o njihovoj djeci, a što su potvrdili i svjedoci (detaljno navedeni u presudi na strani 11). Osnovni sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je kuća nakon rata bila devastirana, da je u njeno renoviranje uložio oko 170.000,00 KM jer sudu nije priložio niti jedan račun kao dokaz novčanog ulaganja u kuću, niti je predlagao saslušanje svjedoka iz različitih struka i profila, tj. radnika koji su obavili mnogobrojne radove koje je apelant navodio. Također je naveo da je tokom postupka utvrdio da su tačni navodi tužiteljice da kuća tokom ratnih dejstava nije devastirana, a imajući u vidu i fotografije koje je kao dokaz predložila i provela tužiteljica (stare fotografije iz 1984. godine), i to upoređivanjem njih sa fotografijama koje je sačinio vještak građevinske struke. Naveo je da je upoređivanjem tih fotografija utvrdio da su ograda na stepenicama, fasadni blokovi u prizemlju kuće, kao i potporni stubovi na stepenicama napravljeni od ukrasne cigle, kao i ograda na balkonu na drugom spratu potpuno isti kao i na fotografiji sačinjenoj prije rata. Naveo je da je apelant na kući dogradio verandu, koja nije postojala tokom trajanja bračne zajednice, a što parnične stranke nisu učinile spornim. Osnovni sud je dalje naveo da da je kuća tokom ratnih dejstava bila devastirana ukrasni blokovi na fasadi kuće, ograda na stepenicama, potporni stubovi na stepenicama od ukrasne cigle, kao ni ograda na balkonu ne bi „danas“ bili isti kao što su bili na fotografijama od prije rata. Osnovni sud je također naveo da u prilog tvrdnji da kuća tokom ratnih dejstava nije devastirana ide i to što su pomoćni objekti kao što su magaza, koš za kukuruz i sušilica za meso ostali potpuno „netaknuti“ iako su, prema apelantovim tvrdnjama, magaza i koš za kukuruz stari oko 100 godina, a na slikama i na nalazu i mišljenju vještaka od 10. aprila 2012. godine ne vide se na njima nikakva oštećenja. Osnovni sud je naveo da je apelant tokom postupka isticao da je kuća sagrađena na zemljištu njegove majke. U vezi s tim je naveo da je tokom postupka došao do zaključka da je apelantova majka zemljište poklonila kako apelantu tako i tužiteljici za gradnju nove kuće, a to zemljište je tek 2005. godine prešlo u apelantovo vlasništvo nakon provođenja ostavinskog postupka iza njegove umrle majke.
7. Osnovni sud je naveo da je tužiteljica s apelantom bila u braku u vrijeme građenja predmetne kuće, te da je tokom postupka utvrdio da je kuća građena od novca koji je apelant zarađivao u Njemačkoj (što dokazuje da su tužiteljica i apelant kući gradili samo za sebe), te s obzirom na to da kuća nije pretrpjela značajna oštećenja tokom ratnih dejstava to predmeta kuća predstavlja zajedničku bračnu stečevinu parničnih stranaka, kao i zemljište na kojem je izgrađen stambeni objekt koje bi poslužilo za redovnu upotrebu spornog stambenog objekta, zbog čega je sud u tom dijelu usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev.
8. Protiv navedene prvostepene presude (stava I presude) apelant je podnio žalbu, koju je Apelacioni sud Presudom broj 96 0 P 003284 16 Gž 2 od 22. februara 2017. godine odbio i navedenu prvostepenu presudu (u stavu I) potvrdio.
9. U obrazloženju osporene presude Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom ocjenom izvedenih dokaza zaključio da su tužiteljica i apelant izgradili kuću za svoju porodicu, na zemljištu koje su dobili od apelantove majke. Nadalje je naveo da je potrebno da se stambeni objekti u kojima porodice žive održavaju, da se popravljaju dotrajali dijelovi i uklanjaju oštećenja s poboljšavanjem funkcionalnosti i estetskog izgleda objekta (postavljanje nove fasade i sl ), što je bez sumnje apelant uradio, ali kako je te dodatne radove izveo nakon prestanka bračne zajednice, bez postignutog sporazuma s tužiteljicom, apelant je na taj način uvećao vrijednost stambenog objekta, te prema tužiteljici može postaviti obligaciono-pravni zahtjev.
10. Nadalje, Apelacioni sud je naveo da u predmetnom postupku nije sporno da je stambena zgrada parničnih stranaka izgrađena na zemljištu čiji je vlasnik bila apelantova majka, koja je taj dio zemljišta poklonila tužiteljici i apelantu radi izgradnje porodične kuće za njihovu porodicu, u kojoj je i ona živjela s njima od 1976. do kraja svog života, tj. do 1995. godine. Naime, Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud na ovaj pravni odnos pogrešno primijenio odredbe Porodičnog zakona Distrikta Brčko BiH iz 2007. godine (poklon je učinjen 1975. godine kada su stranke počele izgradnju predmetne stambene kuće). Naveo je da se prema vremenskom važenju zakona na određeni pravni odnos primjenjuje zakon koji je bio na snazi kada je taj pravni odnos nastao. Dakle, u ovoj pravnoj stvari pravni odnos je nastao prije stupanja na snagu Porodičnog zakona Distrikta Brčko BiH, pa se na njega trebaju primijeniti odredbe Porodičnog zakona SR Bosne i Hercegovine („Službeni list SRBiH“ broj 21/79) koji je tada bio na snazi. Naime, Apelacioni sud je naveo da je zakonska presumpcija iz odredbe člana 264. stav (3) Porodičnog zakona SR Bosne i Hercegovine da se pokloni trećih lica učinjeni jednom bračnom drugu u trajanju bračne zajednice smatraju imovinom oba bračna druga oboriva i apelantu je u interesu da dokaže da se iz namjene poklona ili iz okolnosti u momentu kada je poklon učinjen može zaključiti da je poklonodavac (apelantova majka) željela poklon učiniti samo njemu. U vezi s tim, Apelacioni sud je naveo da apelant tokom postupka nije dokazao da je zemljište na kojem je sagrađena sporna nekretnina poklonjeno samo njemu, zbog čega je prvostepeni sud pravilno zaključio da predmetna stambena zgrada predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka (izgrađena je u toku trajanja njihove bračne zajednice, njihovim radom i sredstvima za potrebe njihove porodice), te da je izgrađena na zemljištu koje je apelantova majka „dala“ za apelanta i tužiteljicu, dakle, za njih oboje, odnosno za njihovu porodicu, te da je cijeneći tužiteljicin doprinos prvostepeni sud pravilno utvrdio da je njen udio ½ u spornoj nekretnini.
11. Apelant je protiv navedene drugostepene presude izjavio reviziju, te je Apelacioni sud Presudom broj 96 0 P 003284 17 Rev od 11. septembra 2017. godine apelantovu reviziju odbio.
12. U obrazloženju presude Apelacioni sud je između ostalog naveo da su nižestepeni sudovi utvrdili relevantne činjenice i okolnosti da su tužiteljica i apelant u toku braka na zemljištu koje im je poklonila apelantova majka izgradili spornu porodičnu kuću, kao i da je tužiteljicin doprinos u stjecanju spornih nekretnina jednak apelantovom doprinosu. Nadalje je naveo da se ne može uzeti da tužiteljica nije doprinosila stjecanju imovine u toku bračne zajednice, ili da je njen doprinos u sticanju (gradnji porodične kuće) zanemarljiv samo zato što nije radila i ostvarivala zaradu (za razliku od apelanta koji je radio u Njemačkoj i finansirao izgradnju sporne kuće) ili što zaradu nije ostvarila u novcu. Naveo je da se prilikom odlučivanja o tužiteljicinom udjelu mora uzeti u obzir da je zajedno s apelantovom majkom posluživala majstore prilikom gradnje sporne kuće, spremala im hranu, da se starala o djeci, obavljala sve one poslove u bračnoj zajednici i domaćinstvu koji se od žene domaćice u seoskom domaćinstvu očekuju i koje je tužiteljica zasigurno obavljala budući da se apelant mogao posvetiti radu u Njemačkoj. Apelacioni sud je naveo da su o svim okolnostima koje utječu na veličinu udjela svakog bračnog partnera nižestepeni sudovi vodili računa i pravilnim vrednovanjem svih tih okolnosti zaključili da je tužiteljicin doprinos u stjecanju sporne nekretnine jednak apelantovom doprinosu.
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da sporna imovina nije mogla biti dosuđena kao bračna stečevina njegovoj bivšoj supruzi s dijelom ½ jer je izgrađena na parceli koju je njegova majka poklonila njemu, te od novca koji je apelant slao iz Njemačke za izgradnju kuće, a tužiteljica (njegova bivša supruga) u vrijeme izgradnje kuće nije radila. Također navodi da je sporna nekretnina u ratu devastirana, te da je apelant, zajedno s njegovom sadašnjom suprugom, po povratku iz Njemačke u obnovu sporne kuće uložio više od 100.000,00 KM, a što redovni sudovi nisu cijenili prilikom donošenja osporenih odluka. Apelant navodi da su redovni sudovi u predmetnom postupku pogrešno primijenili Porodični zakon Distrikta Brčko BiH koji je stupio na snagu 2007. godine, dok se činjenice u ovoj pravnoj stvari odnose na događaje koji su se zbili za vrijeme važenja Porodičnog zakona BiH („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89).
II.Odgovor na apelaciju
14. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je apelant navode iz apelacije isticao i u žalbi i u reviziji, te da u cijelosti ostaje pri osporenoj presudi.
15. U odgovoru na apelaciju Apelacioni sud je naveo da nije povrijedio apelantova prava na koja se u apelaciji poziva, te je naveo da je apelant u okviru oba reviziona razloga svoju ocjenu provedenih dokaza suprotstavio sudskoj ocjeni i iznosio drugačije činjenične zaključke od nižestepenih sudova iako se revizija, u skladu sa članom 342. stav (2) Zakona o parničnom postupku, ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Nadalje je naveo da je drugostepeni sud u svojoj presudi (strana 5. i 6) obrazložio zbog čega je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da nekretnine iz stava I izreke prvostepene presude predstavljaju zajedničku bračnu stečevinu tužiteljice i apelanta i pri tome je na taj njihov odnos drugostepeni sud pravilno primijenio Porodični zakon SRBiH („Službeni list SRBiH“ broj 21/79), a ne Porodični zakon Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ broj 23/07).
V.Relevantni propisi
16. Porodični zakon SR Bosne i Hercegovine („Službeni list SRBiH“ br. 21/79 i 44/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 263.
Imovina bračnih drugova može biti posebna i zajednička.
Član 264.
(1)Imovina koju bračni drug ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.
(2)Imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.
(3)Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova.
(4)Imovina koju u toku bračne zajednice jedan bračni drug stekne po nekom drugom zakonskom osnovu, njegova je posebna imovina.
Član 265.
(1)Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.
(2)Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.
17. Zakon o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 5/00,1/01, 6/02, 11/05, 31/06, 8/09, 52/10, 27/14 i 28/18). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH („Službeni glasnik Distrikta Brčko BiH“ br. 5/00, 1/01, 6/02, 11/05 i 31/06) sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 003284 17 Rev od 11. septembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2017. godine, a apelacija je podnesena 8. decembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom. [...]
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
25. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje utvrđivanja i podjele bračne stečevine, dakle da se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
26. Apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu prava od strane redovnih sudova koji su utvrdili da je tužiteljica učestvovala u stjecanju bračne stečevine i da je njen udio sa ½ . U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
27. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može, izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26) upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno i navode iz apelacije, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
28. Dovodeći u kontekst naprijed citirane stavove, obrazloženja osporenih presuda i relevantne propise Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, nema proizvoljnosti u primjeni procesnog prava kad su drugostepeni sud i reviziono vijeće prihvatili kao potpuno i pravilno činjenično utvrđenje prvostepenog suda, te u vezi s tim ističe da nije u nadležnosti Ustavnog suda da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, kada je ta procjena u obrazloženju odluka redovnih sudova jasna i argumentirana i kad se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljnom.
29. Ustavni sud zapaža da nema ni proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava jer suprotno navodima apelacije, iako se prvostepeni sud pozvao na odredbe Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH, drugostepeni sud i reviziono vijeće su procjenom od strane prvostepenog suda utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili da se na konkretan slučaj primjenjuju odredbe Porodičnog zakona SRBiH i za to dali odgovarajuće obrazloženje, koje se ni u jednom segmentu ne doima proizvoljno. Naime, sudovi su ukazali da iz relevantne odredbe člana 264. Porodičnog zakona SRBiH proizlazi oboriva pretpostavka da imovina koju su bračni drugovi stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu, te da pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.) ulaze u zajedničku bračnu imovinu bez obzira koji ih je bračni drug primio ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih drugova. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da u toku postupka pred redovnim sudovima apelant ničim, osim tvrdnjom da tužiteljica nije bila zaposlena u vrijeme gradnje sporne kuće, odnosno da zemljište na kojem je sagrađena sporna kuća predstavlja poklon koji je dat samo njemu, a ne i tužiteljici, nije dokazivao ili dokazao tvrdnje da tužiteljica nije ni na kakav način doprinijela stjecanju imovine u bračnoj zajednici, te nije u postupku pred redovnim sudovima oborio navedenu zakonsku pretpostavku. Osim toga, iz činjenica predmeta je vidljivo da apelant u dokazivanju svojih tvrdnji ničim nije bio onemogućen, niti mu je na taj način uskraćen pristup sudu, a posebno ne primjenom prava na način kako su u konkretnom slučaju učinili redovni sudovi. Zbog navedenog, Ustavni sud apelantove navode o proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava smatra neosnovanim.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelantovih prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
31. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni i pravo na imovinu i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu prava. Kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
32. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili bračnu stečevinu apelanta i tužiteljice i da njihov suvlasnički dio iznosi po ½ dijela, pri čemu nema proizvoljnosti u stavu Apelacionog suda da je u konkretnom slučaju primjenjiv Porodični zakon SRBiH iz 1979. godine, koji je bio važeći u vrijeme gradnje sporne kuće i koji je po vremenskom važenju zakona primijenjen u konkretnom slučaju.
33. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za navode o kršenju prava na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije prekršeno.
34. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević