Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-640/19 (J. S.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-640/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-640/19, rješavajući apelaciju Jasmina Sefića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Jasmin Sefić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 K 512122 18 Kžž od 14. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 512122 17 Kžk od 26. marta 2018.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jasmin Sefić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Kerim Čelik advokat iz Sarajeva, podnio je 11. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 K 512122 18 Kžž od 14. novembra 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 512122 17 Kžk od 26. marta 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 3., u vezi sa članom 332. stav i 3., u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona FBiH i izrečena mu uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci koja kazna se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, te je određeno da apelant naknadi troškove sudskog paušala, dok je oštećena E.B.Dž. upućena da imovinskopravni zahtjev ostvari u parničnom postupku. Naime, apelant je oglašen krivim što je 14. juna 2013. godine (oko 19,30 sati) upravljajući vozilom kolovozom magistralnog puta M-17, došavši u mjesto Vukovići, propustio da (shodno odredbi člana 36. stav l. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini) smanji brzinu vozila (s obzirom na radijus krivine i prestrojavanje iz desne u srednju saobraćajnu traku da bi zaobišao teretno vozilo ispred sebe) iako je bio svjestan da ovakvim načinom vožnje može nastupiti opasnost za druge učesnike u saobraćaju, ali je olako držao da ona ipak neće nastupiti, zbog čega došlo do destabilizacije vozila i prelaska na lijevu saobraćajnu traku pri čemu je prednjim dijelom svog vozila udario u drugo vozilo koje se kretalo iz suprotnog pravca, što je imalo za posljedicu nanošenje teške tjelesne povrede saputnici u apelantovom vozilu S.J. u vidu preloma lijeve lakatne kosti.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u svojoj odluci dao razloge zašto nalazi utvrđenim da je apelant kritične prilike propustio prilagoditi brzinu vozila s obzirom na radijus krivine i prestrojavanju iz desne u srednju saobraćajnu traku da bi zaobišao teretno vozilo ispred sebe. Također, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao razloge o odlučnim činjenicama vezane za činjenični opis krivičnog djela za koje je apelant oglašen krivim, te da je cijenio sve relevantne dokaze i na takvoj ocjeni zasnovao svoje činjenične i pravne zaključke da je apelant učinio krivično koje mu je stavljeno na teret na način kako je to opisano u izreci prvostepene presude, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi da prvostepena presuda u vezi s članom 36. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i da je učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku FBiH. Vrhovni sud je naveo da prvostepeni nije morao (samo zbog postojanja dva suprotna nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke) odrediti i izvršiti novo vještačenje, zato što sud u svakom predmetu (član 278. stav 2. Zakona o krivičnom postupku FBiH) odlučuje o potrebi izvođenja određenog dokaza. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud u konkretnom slučaju, nakon što je apelantov branilac predložio određivanje novog vještačenja i obavljanje rekonstrukcije na licu mjesta, zaključio da izvedeni dokazi pružaju dovoljno osnova za donošenje presude. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud izvršio detaljnu ocjenu nalaza i mišljenja oba vještaka saobraćajne struke pojedinačno i doveo ih u vezu s drugim dokazima, te da je dao razloge za svoj zaključak zbog čega je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka B.N., te zbog čega nije prihvatio nalaz vještaka A.H. Također, Vrhovni sud je naveo da pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u pitanje ni apelantovim navodima da postoje dva oprečna nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke i da nije prihvaćen prijedlog za nadvještačenje i rekonstrukciju na licu mjesta. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u vezi svih relevantnih okolnostima potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je pravilno primijenio materijalni zakon kada je apelanta oglasio krivim za krivično koje mu je stavljeno na teret, te da je pravilno apelantu izrekao uvjetnu osudu (u kojoj su dovoljno došle do izražaja sve olakšavajuće okolnosti na strani apelanta).

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, te da je povrijeđeno njegovo pravo na odbranu zato što je sud odbio prijedlog odbrane apelanta da se izvede novo saobraćajno vještačenje u pogledu uzroka saobraćajne nezgode i da se obavi rekonstrukcija događaja na licu mjesta. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu člana II/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje, te primijenjeno materijalno i procesno pravo, kao i da je povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka dali jasne i detaljne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. U pogledu apelantovih navoda kojima ukazuje na povredu prava na odbranu, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je na redovnom sudu da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, Serija A broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42.). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i potpune razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je optuženi izričito zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovan.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-640/19 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio