Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1127/19 (Z. I. i M.M.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1127/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-1127/19, rješavajući apelacije Z. I. i M. M., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Z. I. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 64 0 I 038217 18 Rev od 6. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj: 64 0 I 038217 17 Gž od 10. travnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj: 64 0 I 038217 16 P od 28. veljače 2017. godine;
M. M. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 106043 17 Gž od 8. listopada 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 106043 15 Mal od 16. siječnja 2017. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1127/19
2. Z. I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, podnio je 13. ožujka 2019. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 I 038217 18 Rev od 6. prosinca 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj: 64 0 I 038217 17 Gž od 10. travnja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj: 64 0 I 038217 16 P od 28. veljače 2017. godine.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, naloženo je apelantu da tužitelju (Unicredit Bank d.d. Mostar) plati dug u iznosu od 120.625,09 KM sa zakonskom zateznom kamatom koja na glavni dio duga od 110.000,00 KM teče od 21. srpnja 2015. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do isplate duga, te da mu nadoknadi troškove postupka.
4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmet spora isplata iznosa od 120.425,09 KM na osnovu mjenica s klauzulom „bez protesta“ izdanih na ime osiguranja kreditne obveze iz ugovora o kreditu. Vrhovni sud je naveo da je u predmetnim mjenicama i kao trasat i kao trasant označen apelant, shodno čemu se radi o vlastitim trasiranim mjenicama iz odredbe članka 5. stavak 2. Zakona o mjenici. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su mjenice u vrijeme izdavanja, od svih elemenata propisanih odredbom članka 3. Zakona o mjenici sadržavale samo potpis apelanta kao izdavatelja mjenicetrasanta (tzv. bjanko mjenica). Vrhovni sud je naveo da se u toj situaciji primjenjuje odredba članka 18. stavak 2. Zakona o mjenici kojom je propisano da ako je mjenica, koja je u vrijeme izdavanja bila nepotpuna, naknadno ispunjena protivno postojećem sporazumu, povreda ovog sporazuma ne može se prigovoriti imatelju mjenice, osim ako je istu stekao zlonamjerno ili ako je pri sticanju mjenice postupao s velikom nepažnjom. Naime, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj mjenice stekao od apelanta, a apelant nije dokazao da je tužitelj mjenice stekao zlonamjerno, te je apelant dao tužitelju ovlaštenje da sam upiše iznos dospjelog neisplaćenog duga, kao i datum dospijeća obaveze. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu člana 80. stav 1. Zakona o mjenici kada je odbio istaknuti prigovor zastarjelosti s obzirom da od dana dospjelosti mjenica (7. srpnja 2015. godine) do dana podnošenja prijedloga za izvršenje (21. srpnja 2015. godine) nije protekao trogodišnji zastarni rok propisan tom odredbom. AP-1297/19
5. M. M. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, podnijela je 21. ožujka 2019. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mal 106043 17 Gž od 8. listopada 2018. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mal 106043 15 Mal od 16. siječnja 2017. godine.
6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezana je apelantica, drugotužena (E.A.) i trećetužena (J.A) da tužitelju (NLB Banka d.d. Tuzla) solidarno isplate dug po mjenici od 19. prosinca 2006. godine u iznosu od 2.172,33 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 11. svibnja 2011. godine pa do konačne isplate, kao i da mu nadoknade troškove postupka.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud ocjenom dokaza utvrdio da je tužitelj zaključio s apelanticom ugovor o dugoročnom kreditu 19. prosinca 2006. godine, kojim je apelantici dan kredit u iznosu od 20.000,00 KM sa rokom otplate 36 mjeseci. Kantonalni sud je naveo da ne stoji tvrdnja apelantice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 39. i 45., te članka 46. stavak 1. Zakona o mjenici, imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o bjanko izdanoj mjenici, koja je kao takva davala ovlaštenje tužitelju kao imatelju mjenice, da zbog ne otplate predmetnog kredita, mjenicu popuni na dospjeli mjenični dug. Naime, Kantonalni sud je naveo da je tužitelj mjenicu popunio 25. svibnja 2009. godine, a zahtjev za protest mjenice podnio sudu 27. svibnja 2009. godine, iz čega proizilazi da je mjenica podnesena na isplatu i na protest u rokovima propisanim odredbama članka 39. i članka 45. stavak 3. Zakona o mjenici. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelantice na odredbu članka 46. stavak 1. Zakona o mjenici, s obzirom da se navedena odredba odnosi na obaveze imatelja mjenice da o odbijanju akceptiranja ili isplate obavijestiti svog indosanta i trasanta u roku od četiri radna dana nakon protesta, a što je potpuno irelevantno za apelanticu koja se na mjenici potpisala u svojstvu trasata, a time i kao akceptant, a sukladno članku 29. Zakona o mjenici. Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju apelacija broj AP-1127/19, AP-1297/19 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1127/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
9. U apelacijama se apelanti pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povredu ovih prava apelanti posebno ne obrazlažu osim što, u suštini, smatraju da je u odlukama koje su osporili pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnim apelacijama, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević