Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2978/17 (I. B.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Zastara
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Propisano zakonom
- Građanski postupak
- Izdržavanje
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2978/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2978/17, rješavajući apelaciju Ivane Blažević na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivane Blažević podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 042759 17 Rev od 25. maja 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivana Blažević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Osijeka, koju zastupaju Bekir Gavrankapetanović, Damir Koldžo, Emir Kukić i Džemila Gavrankapetanović, advokati iz Sarajeva, podnijela je 19. maja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 042759 17 Rev od 25. maja 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog pravobranilaštva Srednjobosanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno pravobranilaštvo), te Federacije BiH, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, zatraženo je 28. januara 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je 4. februara 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalno pravobranilaštvo 11. februara 2019. godine, dok Federalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 042759 01 P od 14. augusta 2015. godine naloženo je Federaciji BiH – Vlada FBiH (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Federaciji BiH – Ministarstvo za pitanja boraca i invalida (u daljnjem tekstu: drugotužena), koju zastupa Federalno pravobranilaštvo, da apelantici solidarno isplate iznose od po 200,00 KM mjesečno na ime rente za period od 12. decembra 2001. pa do 31. jula 2003. godine, a iznose od po 150,00 KM za period od 1. augusta 2003. pa do 1. oktobra 2010. godine, uz zakonske kamate utvrđene dispozitivom ove prvostepene presude.
6. U postupku pred Općinskim sudom je utvrđeno je da je apelantica rođena 31. jula 1985. godine, da je njen otac Slavko poginuo 9. februara 1986. godine u saobraćajnoj nesreći u Sarajevu kao vojnik tadašnje JNA. Pravomoćnom Presudom Osnovnog suda II u Sarajevu broj P-4970/89 od 19. oktobra 1990. godine izmijenjena je ranija Presuda tog suda broj P-2710/86 od 15. septembra 1988. godine kojom su u tom predmetu tuženi (država SFRJ i SIZ za magistralne puteve Sarajevo) obavezani da apelantici solidarno isplate iznos od 14.942,10 tadašnjih YU dinara za rentu od 1. oktobra 1989. pa do 30. aprila 1990. godine i iznos od po 2.450,00 tadašnjih YU dinara mjesečno počev od 1. maja 1990. godine pa ubuduće dok za to postoje zakonski uvjeti. Iz dokumentacije spisa proizlazi da je u to vrijeme apelantica imala četiri godine, te da je posljednjim Rješenjem VP JNA broj 2082-2 (poslovni broj 842/89 od 21. juna 1991. godine) apelantici renta uredno isplaćivana sve do 1. januara 1992. godine.
7. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja sud je ocijenio da on neosnovan budući da je apelantica u skladu s odredbama člana 196. Zakona o obligacionim odnosima (ZOO) tražila povećanje ranije određene rente, i to za period nakon podnošenja tužbe (pro futuro), a za koje pravo primaoca izdržavanja nije propisan zastarni rok. U vezi s pitanjem do kada je apelantica imala pravo na isplatu rente, Općinski sud se pozvao na odredbe člana 216. Porodičnog zakona FBiH kojim je propisano da su roditelji dužni ako se dijete nalazi na redovnom školovanju prema svojim mogućnostima osigurati djetetu izdržavanje i nakon punoljetnosti, a najduže do navršene 26. godine života. Općinski sud je utvrdio da bi i obaveza apelanticinog oca da je živ trajala do završetka apelanticinog redovnog studija, odnosno do 16. septembra 2010. godine. U skladu s navedenim, u spornom periodu je postojala i obaveza prvotužene i drugotužene na isplatu rente apelantici zbog gubitka izdržavanja.
8. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Kantonalni sud) broj 65 0 P 042759 15 Gž od 23. marta 2016. godine žalba tuženih je odbijena i prvostepena presuda potvrđena s obrazloženjem koje odgovara utvrđenju prvostepene presude.
9. Kako je zaključio Kantonalni sud, tužene u žalbama neosnovano prigovaraju da je prvostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Kantonalni sud navodi da je prvostepeni sud pravilno raspravio prigovor zastare. Odlučujući o istaknutom prigovoru zastare potraživanja, prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno ocijenio da je on neosnovan budući da je apelantica u skladu s odredbama člana 196. ZOO tražila povećanje ranije određene rente, i to za period nakon podnošenja tužbe koja je u konkretnom slučaju podnesena 12. decembra 2001. godine. U pogledu obaveze roditelja na izdržavanje, Kantonalni sud je potvrdio zaključak prvostepenog suda da bi obaveza apelanticinog oca da je živ trajala do završetka apelanticinog redovnog studija, odnosno do 16. septembra 2010. godine, a sve u skladu sa članom 216. Porodičnog zakona FBiH kojim je propisano da su roditelji dužni izdržavati dijete koje je na redovnom školovanju prema svojim mogućnostima najduže do navršene 26. godine života.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 042759 17 Rev od 25. maja 2017. godine revizija prvotužene je usvojena i obje nižestepene presude u dosuđujućem dijelu su preinačene tako što je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
11. Vrhovni sud je utvrdio da je neprihvatljiv prigovor revizije prvotužene da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno kada su nižestepeni sudovi odbili prigovor o nedostatku pasivne legitimacije na njenoj strani. Nasuprot tome, prema ocjeni Vrhovnog suda, revizijom prvotužene se osnovano ukazuje da je odluka nižestepenih sudova o odbijanju prigovora zastare potraživanja zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava kroz navode da je zastarjelo samo pravo iz kojega proistječu apelanticina povremena potraživanja. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, a koje se zasniva na ZOO, kod naknade materijalne štete u vidu rente, povremena (obročna) potraživanja zastarijevaju za tri godine (član 372. ZOO), a samo pravo za pet godina (član 373. ZOO). U konkretnom slučaju valja imati u vidu i pravila o posljedicama zastoja zastarijevanja iz odredbe člana 384. ZOO u vezi sa članom 383. tog zakona.
12. Vodeći računa da se predmetni zahtjev odnosi na mjesečnu rentu za izgubljeno izdržavanje, te o utuženom periodu, Vrhovni sud ukazuje da je zastarjelost samog prava po prirodi same stvari vezana za dospjelost posljednjeg neispunjenog povremenog potraživanja. Znači, ako je od dospjelosti posljednjeg neispunjenog potraživanja prošlo pet godina, i samo pravo je zastarjelo, odnosno zahtjev za njegovo ostvarenje. Ako zastari pravo iz kojega proizlaze potraživanja povremenih davanja, nestaje i pravni osnov zahtijevati njihovo ispunjenje, pa povjerilac gubi pravo zahtijevati ne samo buduća povremena davanja nego i povremena davanja koja su dospjela prije te zastare. Pri tome se Vrhovni sud nije bavio budućim isplatama rente, niti je dao obrazloženje do kada apelantica ima pravo na ovu isplatu s obzirom na njene godine, nego se samo bavio isplatom zaostalih renti, utvrđujući da ako je od dospjelosti posljednjeg neispunjenog potraživanja prošlo pet godina, i samo pravo je zastarjelo, odnosno zahtjev za njegovo ostvarenje. Stoga, kod utvrđenih činjenica da je posljednje neispunjeno davanje mjesečne rente bilo 1. januara 1992. godine to je trenutak dospjelosti posljednjeg neispunjenog davanja mjesečne rente nastupio narednog mjeseca, tj. od 1. februara 1992. godine. Od tog dana počinje teći petogodišnji zastarni rok iz člana 373. stav
1. ZOO i tekao je do 8. aprila 1992. godine kada je u Bosni i Hercegovini nastupila neposredna ratna opasnost. Ta objektivna okolnost tumači se kao prihvaćeno pravilo o nesavladivoj zapreci u smislu člana 383. ZOO da se sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze, a prema sudskoj praksi Vrhovnog suda u primjeni te zakonske odredbe.
13. Kako je u predmetnom slučaju, neposredna ratna opasnost od 8. aprila 1992. godine kao zapreka nastala u toku zastarjelosti to je ostvaren protek od tri mjeseca i osam dana poslije koga dužnik nije vršio davanja obroka rente (od 1. februara 1992. do 8. aprila 1992. godine), a od narednog dana od prestanka neposredne ratne opasnosti (23. decembra 1996. godine), tj. od 24. decembra 1996. godine počinje teći još preostalih četiri godine, osam mjeseci i 22 dana. Od tada je apelantici bio omogućen pristup sudu, pa je petogodišnji rok zastarjelosti samog prava iz kojega proistječu povremena potraživanja u smislu člana 373. stav 1. ZOO istekao 16. septembra 2001. godine. Tužba u ovoj pravnoj stvari, koja u skladu s odredbom člana 388. ZOO dovodi do prekida zastarijevanja, podnesena je prvostepenom sudu 12. decembra 2001. godine, dakle nakon proteka roka od pet godina iz člana 373. stav 1. ZOO. Kako je zaključio Vrhovni sud, kad zastari pravo iz kojeg proistječu povremena potraživanja nestaje i pravni osnov zahtijevati njihovo ispunjenje, pa je apelantica izgubila pravo zahtijevati utužena potraživanja jer zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze (član 360. stav 1. ZOO).
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelantica smatra da je Vrhovni sud u postupku odlučivanja o reviziji tužene protiv drugostepene presude potpuno arbitrarno primijenio materijalno pravo jer je, zanemarujući činjenicu da se u ovom postupku radi o izmjeni postojeće sudske odluke kojom je utvrđeno apelanticino pravo, pogrešno presudio kada je odbio ovaj zahtjev zbog navodne zastare. Navodi da zastara nije mogla ni nastupiti, odnosno u krajnjem je mogla nastupiti protekom desetogodišnjeg, a ne petogodišnjeg roka zastare utvrđenog odredbom člana 379. ZOO. Dakle, povrijeđeno je osnovno načelo prava na pravično suđenje koje obavezuje sud da pravilno i potpuno primjenjuje odredbe materijalnog prava na konkretnu činjenično-pravnu situaciju jer odbijanje tužbenog zahtjeva po osnovu ovakve pogrešne primjene materijalnog prava – odredbi ZOO jasno ukazuje na arbitrarnost u odlučivanju. Posljedično tome, povrijeđeno je apelanticino pravo na imovinu jer se na ovakav potpuno nezakonit način ona onemogućava u naplati zakonom utvrđene i ranijim odlukama presuđene rente za izgubljeno izdržavanje. S obzirom na sve naprijed navedeno jasno je da je pobijana odluka Vrhovnog suda nezakonita i da su ovakvim postupanjem povrijeđena navedena apelanticina ustavna prava, pa je ova apelacija u cijelosti dozvoljena i osnovana, te apelantica predlaže da se ona usvoji.
16. Dakle, apelantica smatra da u konkretnoj pravnoj stvari nema mjesta primjeni odredbe člana
373. ZOO jer je pravo na naknadu za izgubljeno izdržavanje u obliku rente utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom, pa shodno tome ovo potraživanje ne može zastarjeti. Shvaćanje Vrhovnog suda bi bilo tačno i primjenjivo u slučaju da je apelantica tužbom tražila tek utvrđenje rente i njenu isplatu po prvi put, a nakon proteka roka od pet godina, ali se ne može primijeniti na ovaj slučaj jer Vrhovni sud potpuno gubi iz vida činjenicu da je to potraživanje već ranije utvrđeno, a sada se traži samo izmjena visine tog potraživanja. S druge strane, i kada bi se uvjetno prihvatio kao ispravan stav Vrhovnog suda, opet bi odluka suda bila nepravilna jer, s obzirom na to da je apelanticino potraživanje utvrđeno pravomoćnom sudskom odlukom, to bi se na zastarjelost u smislu odredbe člana 379. ZOO trebao primijeniti desetogodišnji, a ne petogodišnji zastarni rok.
b) Odgovor na apelaciju
17. Kantonalno pravobranilaštvo navodi da su netačni navodi apelacije da se radi o povredi prava na imovinu i pravično suđenje, te predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju kao neosnovanu.
18. Vrhovni sud navodi da u cjelini ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima sadržanim u obrazloženju odluke protiv koje je izjavljena apelacija.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:
Član 194.
Osoba koju je poginuli uzdržavao ili redovno pomagao, a i ona koja je po zakonu imala pravo zahtijevati uzdržavanje od poginulog, ima pravo na naknadu štete koju trpi gubitkom uzdržavanja odnosno pomaganja.
Ova se šteta naknaduje plaćanjem novčane rente čiji se iznos odmjerava s obzirom na sve okolnosti slučaja, a koji ne može biti veći od onoga što bi oštećenik dobivao od poginulog da je ostao u životu.
Član 196.
Sud može na zahtjev oštećenika za ubuduće povećati rentu, a može je na zahtjev štetnika smanjiti ili ukinuti ako se znatnije promijene okolnosti koje je sud imao na umu pri donošenju prijašnje odluke.
Član 360.
Zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze.
Zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.
Sud se ne može obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.
Član 361.
Zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Ako se obveza sastoji u tome da se nešto ne učini, da se propusti ili trpi, zastarijevanje počinje teći prvog dana poslije dana kada je dužnik postupio protivno obvezi.
Član 362.
Zastara nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Član 372.
Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim vremenskim razmacima (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje uzdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.
Član 373.
(1) Samo pravo iz koga proističu povremena potraživanja zastarijeva za pet godina, računajući od dospjelosti najstarijeg neispunjenog potraživanja poslije koga dužnik nije vršio davanja.
(2) Kad zastari pravo iz koga proističu povremena potraživanja, povjerilac gubi pravo ne samo da zahtijeva buduća povremena davanja, nego i povremena davanja koja su dospjela prije ove zastarjelosti.
(4) Ne može zastariti pravo na izdržavanje određeno zakonom.
Član 379.
Sva potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugoga nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarijevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare.
Medutim, sva povremena potraživanja koja proistječu iz takvih odluka ili nagodbe i dospijevaju ubuduće zastarijevaju u roku predviđenom za zastaru povremenih potraživanja.
Član 388.
Zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom, radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.
Član 392.
(1) Nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru. (...)
Kad je prekid zastarijevanja nastao podizanjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja potraživanja u sporu odnosno prijavljivanjem potraživanja u nekom drugom postupku, zastarijevanje počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili svršen na neki drugi način.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 042759 17 Rev od 25. maja 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 14. juna 2017. godine, a apelacija je podnesena 17. jula 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na utvrđenja naknade štete iz osnova rente, dakle nesporno se radi o utvrđivanju apelanticinih građanskih prava. Shodno navedenom, proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, te da, stoga, apelantica uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud smatra da se apelacioni navodi o povredi prava na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
30. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke, osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima osporene presude ne može naći bilo kakvu proizvoljnost u primjeni materijalnog prava na način kako to apelantica nastoji prikazati u apelaciji. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i relevantne odredbe ZOO, Ustavni sud smatra da iz činjenica predmeta i osporenih odluka ne proizlazi arbitrarnost u primjeni materijalnog prava zbog koje bi Ustavni sud u zaštiti apelanticinih ustavnih prava trebalo da zamijeni tumačenje i primjenu materijalnog prava od strane redovnih sudova sa svojim.
31. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi
32. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, također, zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio prilikom razmatranja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u obrazloženju osporene odluke Vrhovnog suda nema arbitrarnosti u primjeni relevantnih odredaba ZOO koje propisuju nastupanje zastarjelosti potraživanja.
34. Dalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević