Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7657/18 (D. S.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-7657/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-7657/18, rješavajući apelaciju Dragana Slunjskog, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Slunjski protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 080219 17 Gž od 18. lipnja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Slunjski (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miljkan Pucar odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 21. prosinca 2018. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Mal 080219 18 Rev od 4. listopada 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatira da je prethodno Odlukom o dopustivosti u predmetu broj AP-4940/18 od 11. listopada 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 080219 17 Gž od 18. lipnja 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Osporenom odlukom Okružnog suda žalba tužitelja ("Blicnet" d.o.o. Banjaluka) je uvažena i prvostupanjska presuda je preinačena u dijelu odluke o glavnom zahtjevu i troškovima tako da se obavezuje apelant da tužitelju po osnovu neizmirenog duga za korištenje telekomunikacionih usluga u određenom periodu isplati dug u iznosu od 347,49 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelj i apelant zaključili ugovor o korištenju WADSL usluge pristupa internetu, da u spornom periodu tužitelj nije omogućio apelantu neprekidan i nesmetan pristup internetu, međutim, apelant nije dokazao da se u spornom periodu obraćao tužitelju sa primjedbama na isporučene internet usluge niti je podnio zahtjev za sporazumni raskid ugovora. Kako se prema odredbi članka 433. Zakona o parničnom postupku, odluka o sporu male vrijednosti ne može pobijati zbog utvrđenog činjeničnog stanja, Okružni sud je ispitao prvostupanjsku presudu prema stajalištu pravilne primjene materijalnog prava. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostupanjski sud jednostrano cijenio obveze tužitelja kao davatelja usluga, pa nije cijenio i obavezu apelanta da kao korisnik usluga plaća usluge tužitelju po ispostavljenim računima, a u pogledu kvalitete pruženih usluga da prigovora na kvalitetu usluga i traži raskid ugovora zbog neostvarivanja očekivane kvalitete usluga, na osnovu čega je izveden pogrešan pravni zaključak, kada je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je podnio pismeni zahtjev za raskid navedenog ugovora, Okružni sud je primjenom odredbe članka 262 stavak

1. Zakona o obligacionim odnosima kojom je propisano da je vjerovnik u obveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi, zaključio da je apelant u obvezi platiti dug tužitelju na ime pruženih usluga. Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je redovni sud pri donošenju osporene odluke pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije, ali te navode nije posebno obrazlagao.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud pogrešno uvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Okružnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-7657/18 (D. S.) | Sudska praksa | Aktio