Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2483/17 (B. Ž.)
Odluka donesena 19. 09. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Ništavost
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2483/17
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 09. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2483/17, rješavajući apelaciju Brane Žunića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 19. septembra 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Brane Žunića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 P 018348 15 Gž od 27. marta 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Brano Žunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Saša Grabež, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. juna 2017. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 018348 15 Gž od 27. marta 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i NLB banke a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 19. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužena je dostavila odgovor 2. aprila 2019. godine, a Okružni sud 8. aprila 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 018348 13 P od 6. novembra 2014. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i utvrđena ništavost kako slijedi: odredbe stava III člana 3 ugovora o dugoročnom kreditu od 11. aprila 2007. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), koja glasi: „Ugovorne strane su saglasne da banka može da promijeni kamatnu stopu ukoliko je došlo do promjene kamatne stope na međunarodnom bankarskom tržištu, odnosno porasta LIBOR kamatne stope za više od 5% u odnosu na kamatnu stopu koja je važila na dan posljednjeg usklađivanja“ (stav 1). Utvrđena je i ništavost odredbe stava I člana 11 spornog ugovora koja glasi: “ ugovorne strane su saglasne da se svaka izmjena kamatne stope i naknada, način njihovog obračuna, rokova obračuna i plaćanja kamate i naknada iz ovog ugovora, kao i izmjena drugih ugovornih obaveza primjenjuje automatski u toku trajanja ovog ugovora, u skladu sa izmjenama akata poslovne politike Banke, bez zaključenja posebnh aneksa uz ovaj ugovor“ (stav 2). Utvrđena je i ništavost odredbe stava I člana 1 spornog ugovora koja glasi: “…uz valutnu klauzulu po srednjem kursu Centralne banke BiH, što na dan kredita iznosi CHF 83.212,74“ (stav 3). Utvrđena je ništavost odredbe stava III člana 2 spornog ugovora koja glasi: “utvrđeni anuitet je 731,75 CHF obračunava se u CHF, a naplaćuje u KM po srednjem kursu Centralne banke BiH, za devize na dan uplate anuiteta“ (stav 4). Presudom je obavezana tužena da apelantu na ime glavnog duga, zbog primjene ništave valutne klauzule, isplati iznos od 18.230,80 KM, te iznos od 7.812,23 KM na ime zakonske zatezne kamate sa 31. julom 2014. godine kao danom izrade nalaza i mišljenja pa do isplate (stav 5). Presudom je obavezana tužena da apelantu na ime glavnog duga, zbog neusaglašavanja kamatne stope sa promjenama referentne kamatne stope LIBOR, isplati iznos od 9.909,34 KM, te iznos od 4.564,35 KM na ime obračunate zakonske zatezne kamate sa 29. avgustom 2014. godine kao danom izrade dopune nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke (stav 6). Presudom je naloženo tuženoj da, u skladu sa nalazom i mišljenjem vještaka, uskladi plan otplata kredita sa kamatnom stopom koja je usklađena sa referentnom kamatnom stopom LIBOR i bez primjene ništave valutne klauzule uz iskazivanje mjesečnih anuiteta u konvertibilnim markama (stav 7). Presudom je obavezana tužena da apelantu naknadi troškove postupka precizirane u presudi (stav 8).
6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrđeno da su apelant i tužena zaključili sporni ugovor o dugoročnom stambenom kreditu u iznosu od 100.000.00 KM uz valutnu klauzulu CHF sa rokom otplate od 180 mjeseci. Utvrđeno je i da je kao sredstvo obezbjeđenja tog kredita upisana hipoteka na apelantovim nekretninama. Ugovorena je promjenljiva kamatna stopa u slučaju ako dođe do promjene kamatne stope na međunarodnom bankarskom tržištu, odnosno porasta LIBOR kamatne stope za više od 5% u odnosu na kamatnu stopu koja je važila na dan posljednjeg usklađivanja. Ugovoreno je i da se izmjene kamatne stope, naknada, način njihovog obračuna, rokovi obračuna i plaćanja, kao i izmjene drugih ugovornih obaveza primjenjuju automatski u toku trajanja ovog ugovora bez zaključenja posebnih aneksa uz ovaj ugovor. Takođe je utvrđeno da je za otplatu kredita utvrđen anuitet od 731,75 CHF koji se obračunava u CHF, a naplaćuje u KM po srednjem kursu Centralne banke BiH za devize na dan uplate anutiteta. Utvrđeno je i da je apelant kao korisnik kredita potpisao sporni ugovor i potvrdio da su mu jasne i da je razumio sve odredbe ugovora koje se odnose na odredbe o valutnom riziku vezanom za CHF i kamatnom riziku vezanom za LIBOR.
7. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da, prema mišljenju tog suda, apelant u momentu zaključenja spornog ugovora nije bio svjestan kursnog rizika koji na sebe preuzima i da se ne mogu prihvatiti tvrdnje tužene da je, pošto je apelant pravnik i pošto je više puta podizao kredite, bio svjestan rizika koji preuzima. Prema stavu tog suda, apelant ne bi, da je znao za sve rizike, potpisao ugovor sa takvim sadržajem, dok je, s druge strane, zaposlenima u banci koji plasiraju kredite bio cilj da, finansijski obučeni za taj posao, što apelant nije, predmetni kredit plasiraju i da se on realizuje. Stoga je, prema mišljenju tog suda, shodno odredbama čl. 10 do 12 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ugovaranje ovakve valutne klauzule suprotno jednakosti davanja, te je taj sud, u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva i uz primjenu odredbi člana 103 ZOO, donio odluku kao u dispozitivu.
8. U odnosu na drugi dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio da mu tužena, zbog primjene ništave valutne klauzule i neusaglašavanja kamatne stope, isplati na ime glavnog duga iznose precizirane u presudi, Osnovni sud je naveo da je on osnovan, jer je nesporno da banka nije izvršila usklađivanje LIBOR kamatne stope po kursu na dan uplate i kreditnih obaveza shodno spornom ugovoru. Pošto je odredbama čl. 210 i 214 ZOO propisano postupanje u slučajevima kada neki dio imovine jednog lica neosnovano pređe na bilo koji način u imovinu drugog lica, to je Osnovni sud donio u ovom dijelu presudu kao u dispozitivu.
9. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Okružnom sudu, koji je Presudom broj 78 0 P 018348 15 Gž od 27. marta 2017. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu na način što je odbijen apelantov tužbeni zahtjev sadržan u st. 1 do 5 i 7 osporene presude Osnovnog suda. U preostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena. Presudom je obavezana tužena da apelantu na ime troškova postupka naknadi iznos preciziran u presudi umjesto iznosa dosuđenog prvostepenom presudom, a apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove na ime sastavljanja žalbe. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje odgovora na žalbu. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da se u konkretnom slučaju ne može prihvatiti zaključak prvostepenog suda da je apelant doveden u zabludu i da je tužena bila nesavjesna prilikom zaključenja spornog ugovora, jer mu je plasirala kredit za koji apelant nije bio svjestan kursnog rizika koji je na sebe preuzeo. Kako je naveo taj sud, apelant nije u toku postupka dokazao činjenicu da mu je odredba ugovora kojom je kredit vezan za valutnu klauzulu gdje glavnica kredita zavisi od tečaja neke strane valute, konkretno za CHF, bila nejasna, ili da je njegova izjava za zaključenje spornog ugovora data pod pritiskom tužene. Navedeno je i da su takvi ugovori uobičajeni u pravnom prometu, te da iz odredbi spornog ugovora (član 13 stav 2) proizilazi da rata kredita zavisi od stabilnosti CHF valute. Prema mišljenju Okružnog suda, apelant nema pravo da potražuje od tužene isplatu duga i kamatu zbog primjene valutne klauzule, jer ugovaranje takve klauzule nije suprotno Zakonu o Centralnoj banci, kao ni sadržaju odredbi člana 395 ZOO. Pri tome je navedeno da nema osnova niti za traženje da tužena sačini novi plan otplate kredita, jer je odredbama člana 11 spornog ugovora ugovoreno da se neće zaključivati posebni aneksi uz ovaj ugovor. Zbog svega navedenog, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu kao u dispozitivu. U odnosu na preostali dio žalbe, Okružni sud je naveo da je neosnovana i da u potpunosti prihvata razloge i obrazloženja koja je dao prvostepeni sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjm tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Navodi da nikada nije ni zasnivao svoj zahtjev za utvrđivanje ništavosti pojedinih odredbi spornog ugovora na navodima ili dokazima da su predmetne odredbe bile nejasne ili da je njegova izjava data pod pritiskom tužene. Navodi da je svoje tužbene navode zasnivao na navodima i dokazima da su predmetne odredbe suprotne osnovnim načelima obligacionih odnosa-načelu savjesnosti, poštenja i načelu jednake vrijednosti davanja-da su suprotne dobrim poslovnim običajima i da su suprotne svrsi ugovaranja. Smatra da Okružni sud nije niti jednom rečenicom obrazložio odbijanje navedenih apelantovih navoda iako je nesporno dokazano da je tužena banka koja posluje u BiH, zemlji čija je nacionalna valuta zakonski vezana za kurs evra, te da je apsloutno bez svrhe u takvoj situaciji ugovaranje valutne klauzule u CHF a o čemu niti tužena nije dala nikavo objektivno opravdanje, niti razlog. Apelant smatra da je jedini cilj koji je tužena željela postići ovakvim ugovorom enormna zarada.
b) Odgovor na apelaciju
11. Okružni sud je naveo sadržaj svoje presude, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva.
12. Tužena je navela da nije bilo kršenja apelantovih prava i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
13. U Zakonu o deviznom poslovanju („Službeni glasnik RS“ br. 96/03, 123/06, 92/09, 20/14 i 20/18) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Dozvoljeno je ugovaranje u devizama u Republici s tim što se plaćanje i naplaćivanje vrši u konvertibilnim markama.
14. U Zakonu o obligacionim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 103. stav 1.
Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine i prinudnim propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
Načelo monetarnog nominalizma Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
Valuta obaveze Član 395.
Ako novčana obaveza protivno posebnom zakonu glasi na plaćanje u zlatu ili nekoj stranoj valuti, njeno ispunjenje se može zahtijevati samo u domaćem novcu prema kursu koji je važio u trenutku nastanka obaveze.
Član 1065.
Ugovorom o kreditu banka se obavezuje da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obavezuje da banci plaća ugovorenu kamatu i dobijeni iznos novca vrati u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom.
Član 1066.
(1)Ugovor o kreditu mora biti sačinjen u pismenoj formi.
(2)Ugovorom o kreditu utvrđuju se iznos, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita.
15. U Zakonu u parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka Ustavnog suda, 45/09 - dluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
16. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
18. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 78 0 P 018348 15 Gž od 27. marta 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. aprila 2017. godine a apelacija je podnesena 15. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
20. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njegova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
23. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi se na utvrđenje ništavosti ugovora o kreditu iz čega proizilazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
24. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
25. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se predmetnom apelacijom pokreću, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u svojoj praksi rješavao slično činjenično i pravno pitanje u Odluci broj AP 3877/17 (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 3877/17 od 17. jula 2019. godine, dostupnu na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je odbio apelaciju i istakao „da je Evropski sud za ljudska prava u presudama broj C 26/13 od 30. aprila 2014. godine i broj C 186/16 od 20. septembra 2017. godine naglasio važnost informisanog i upućenog obavještavanja potrošača prije sklapanja ugovora o ugovornim uslovima i njihovim posljedicama, zato što je takvo obavještavanje od bitne važnosti za potrošača. Nakon što je detaljno razmotrio stavove ESP u odlukama br. C 26/13 i C 186/16 (idem., tač. 36-37), Ustavni sud je zaključio da su sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Uzevši u obzir sve okolnosti tog predmeta (broj C 186/16) Ustavni sud je, između ostalog, istakao da „razlozi i zaključak redovnih sudova u vezi s postojanjem bitnih elemenata ugovora u vrijeme njegovog zaključenja koji su apelantkinji predočeni na jasan i razumljiv način, u pisanoj formi, predstavljaju osnovnu razliku u odnosu na predmet koji je razmatrao i analizirao [Evropski sud za ljudska prava] u vezi sa sličnim okolnostima, te da su stavovi i zaključci redovnih sudova u pogledu postojanja bitnih elemenata ugovora, kao i određenosti (odredivosti) predmeta ugovora potpuno jasni i razumljivi. Stoga, kako smatra Ustavni sud, nema proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava odbijanjem apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojim je, u suštini, zahtijevala izmjenu ugovornih odredaba, koje su u vrijeme zaključenja bile jasne i razumljive, zbog toga što su se nakon zaključenja ugovora, odnosno u vrijeme njegovog izvršenja promijenile okolnosti zbog kojih apelantkinja smatra da je predmet izvršenja od početka bio nedopušten (…). Ustavni sud smatra da je ovakvo obrazloženje detaljno, jasno i zasnovano na relevantnim propisima, te da je, kao i u predmetu broj AP 5328/15, zahtjev za izmjenu ugovora u koliziji sa zahtjevom za djelimično utvrđenje ništavosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli s obzirom na posljedice ništavosti“.
27. S tim u vezi, kako je i u konkretnom slučaju nesporno zaključeno da je apelant svojom voljom i svjesno zaključio sporni ugovor i pri tome bio upoznat sa svim rizicima valutne klauzule koje preuzima, te kako u toku postupka apelant ničim nije dokazao da je taj ugovor protivan Ustavu, poretku i dobrim poslovnim običajima, niti tako što proizilazi iz zakonskih odredbi, Ustavni sud smatra da se i u konkretnom slučaju može primijeniti stav iskazan u Odluci broj AP 3877/17. Stoga se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja, u konkretnom slučaju poziva na obrazloženje iz Odluke broj AP 3877/17. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra apelantove navode neosnovanim.
28. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
29. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno i pravo na imovinu. Kršenje navedenog prava apelant vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava koje je Ustavni sud već razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to da je Ustavni sud utvrdio da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da nije bilo kršenja prava na pravično suđenje, to su neosnovani i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
30. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je nesporno da je apelant u vrijeme zaključenja spornog ugovora bio na jasan i razumljiv način obaviješten o svim bitnim elementima ugovora, dakle, i o valutnoj klauzuli, i kada apelant tokom postupka ničim nije dokazao da je sporni ugovor suprotan Ustavu, poretku i dobrim poslovnim običajima, niti tako što proizilazi iz stanja spisa.
31. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.
32. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević