Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1997/19 (N. G.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- In dubio pro reo
- Krivični postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1997/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP-1997/19, rješavajući apelaciju Nevenka Granolića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Nevenko Granolić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 201743 18 Kž od 31. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 K 201743 15 K od 29. septembra 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nevenko Granolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, podnio je 8. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 K 201743 18 Kž od 31. januara 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 K 201743 15 K od 29. septembra 2017. godine. Takođe, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odložio izvršenje presude Okružnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda po apelaciji, zbog pogoršanog zdravstvenog stanja apelanta“.
2. Presudom Osnovnog suda od 29. septembra 2017. godine apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Ugrožavanje javnog saobraćaja iz člana 410. stav 3. u vezi sa stavom 2. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i izrečena mu je uslovna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca i istovremeno je određeno da se utvrđena kazna neće izvršiti ukoliko u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo. Naime, apelant je oglašen krivim što je kao učesnik u saobraćaju na regionalnom putu upravljao putničkim motornim vozilom krećući se neprilagođenom brzinom od 52 km/h, protivno odredbi člana 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti na putevima u BiH. Apelant brzinu vozila nije prilagodio uslovima noći i stanju mokrog i tamnog kolovoza (prilagođena brzina bi bila brzina manja od 30 km/h), te je bio svjestan da uslijed kršenja navedenog propisa može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olako držao da će je moći spriječiti ili da ona neće nastupiti. Kako usljed neprilagođene brzine nije mogao pravovremeno zaustaviti vozilo, apelant je prednjim dijelom vozila udario u pješaka J.G. koji je prelazio ulicu u stanju srednjeg pijanstva sa 1,17 g/kg alkohola u krvi, a koji je od udara zadobio teške tjelesne povrede uslijed kojih je preminuo.
3. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da smatra da je upravo neprilagođena brzina apelanta uzrok predmetne saobraćajne nesreće, pri čemu je stav suda da je u konkretnom slučaju tužilaštvo provedenim dokazima dokazalo sve navode iz optužnice, zbog čega je apelant i oglašen krivim za djelo koje mu se stavlja na teret. Osnovni sud je naveo da su na glavnom pretresu, između ostalih, saslušani vještak medicinske struke V.B., svjedok S.G., sin oštećenog i svjedok D.S., policijski službenik koji je izvršio uviđaj. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je prihvatio iskaze svih saslušanih svjedoka, jer isti nemaju u sebi protivriječnosti u pogledu odlučnih činjenica, a isti su u skladu sa ostalim provedenim dokazima u toku krivičnog postupka i ničim nisu dovedeni u pitanje. Takođe, Osnovni sud je naveo da su saslušana dva vještaka saobraćajne struke (V.S. i D.R.), te da je u pogledu spornih činjenica sud koristio i u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke V.S. (vještak optužbe), imajući prije svega u vidu da su u pogledu odlučnih činjenica (brzina kretanja, vrijeme i period uočavanja oštećenog, vrijeme kočenja, te da je i sam pješak doprinio saobraćajnoj nesreći) oba vještaka (optužbe i odbrane) gotovo u potpunosti saglasna. Osnovni sud je naveo da imajući u vidu zaključke vještaka V.S., koje je prihvatio taj sud, ne može se prihvatiti teza odbrane da je u konkretnom slučaju bilo nemoguće da apelant predvidi nastupanje pješaka na kolovoz, te da se nalijetanje vozila na pješaka nije moglo izbjeći, budući da je upravo neprilagođena brzina vozila apelanta uzrok nastanka saobraćajne nezgode. Zbog toga se, kako je naveo Osnovni sud, ne može prihvatiti stav odbrane da je nastupanje pješaka u konkretnoj situaciju predstavljalo takvu iznenadnu i nepredvidivu, odnosno potpuno neočekivanu prepreku, jer se radi o naseljenom mjestu, a u čijoj je blizini i autobusko stajalište i prodavnica. Slijedom iznesenog, Osnovni sud je naveo da s obzirom da apelant poznaje predmetnu dionicu puta, da živi u blizini i često se kreće tim putem za njega pojava pješaka na tom mjestu ne može biti iznenadna i neočekivana prepreka. U vezi sa tim Osnovni sud je naveo da je apelant sve to trebao imati u vidu i u skladu sa tim okolnostima prilagoditi svoju brzinu kretanja do visine 30 km/h, a kako bi mogao izbjeći saobraćajnu nesreću.
4. Presudom Okružnog suda od 31. januara 2019. godine uvažena je žalba Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci (u daljnjem tekstu: tužilaštvo) i prvostepena presuda preinačena u odluci o krivičnopravnoj sankciji na način da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, dok je apelantova žalba odbijena kao neosnovana, te je u preostalom dijelu prvostepene presuda ostala neizmijenjena.
5. U obrazloženju odluke Okružni sud je naveo da prvostepena presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, da su razlozi dati za zaključak da je apelant počinio navedeno krivično djelo, na osnovu provedenih dokaza na glavnom pretresu, a ne na osnovu pretpostavki. Okružni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud u relevantnom izložio sadržaj provedenih dokaza, koji su cijenjeni pojedinačno, a zatim su dovođeni u međusobnu vezu, upravo na način kako to propisuje odredba člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Takođe, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud određeno i nedvosmisleno obrazložio koje činjenice i iz kojih razloga je uzeo kao dokazane, na osnovu kojeg provedenog dokaza, što se pogotovo odnosi na prihvatanje nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke V.S.. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da je apelant prekršio blanketni propis, i to konkretno odredbu člana 43. stav 1. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, te da je izveo pravilan zaključak da se apelant kritičnom prilikom, upravljajući vozilom, kretao neprilagođenom brzinom od 52 km/h. Zatim, da je na osnovu toga izveden i pravilan zaključak u pogledu odgovornosti apelanta za nastanak saobraćajne nezgode, uz propuste koji su, nesumnjivo, uočeni i utvrđeni i na strani drugog učesnika ove saobraćajne nezgode pješaka J.G. Osim toga, Okružni sud je u pogledu odluke o kazni naveo da je tužilaštvo ispravno istaklo da prvostepeni sud ni u izreci, a ni u obrazloženju, nije primijenio institut ublažavanja kazne, iako je apelantu utvrdio kazna zatvora ispod zakonom predviđenog minimuma, te da uslovnom osudom nije moguće ostvariti, ni postići, svrhu specijalne i generalne prevencije. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je preinačenjem prvostepene presude otklonio povredu KZ RS u tom dijelu, na način da je brojne olakšavajuće okolnosti koje je prvostepeni sud utvrdio na strani apelantu, cijenio kao osobito olakšavajuću okolnost i apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca, uz primjenu člana 38. stav 2. i člana 39. stav 1. tačka 4. KZ RS, dakle, ispod minimuma kazne propisane za navedeno krivično djelo (od jedne do osam godina). Okružni sud je naveo da će se izvršenjem kazne zatvora u trajanju od tri mjeseca ostvariti ciljevi specijalne i generalne prevencije.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da Okružni sud nije u potpunosti cijenio navode iz žalbe apelanta kojim osporava prvostepenu presudu u kontekstu iskaza svjedoka D.S., svjedoka S.G. i vještaka medicinske struke V.B. Apelant osporava nalaz i mišljenje i iskaz vještaka saobraćajne struke V.S. i smatra da je nejasno zašto je sud prihvatio njegov kontradiktoran iskaz, a ne iskaz vještaka odbrane D.R. Osim toga, apelant smatra da sudovi nisu primjenili načelo „in dubio pro reo“ prilikom donošenja odluke o krivičnoj optužbi. Apelant detaljno obrazlaže zbog čega smatra da je on vozio u skladu sa svim parametrima i da nije doprinio nastanku nesreće, a da je za nesreću kriv pješak.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana u smislu člana 295. stav 2. ZKP RS. Pri tome, prema članu 15. ZKP RS, sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.
11. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Naime, Ustavni sud ukazuje da je prvostepeni sud proveo opsežan dokazni postupak, da je u tom smislu saslušao predložene svjedoke optužbe i odbrane, proveo vještačenja po vještacima medicine i saobraćajne struke, te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju u spisu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud dao valjane, jasne i logične razloge zašto je nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke angažovanog od strane tužilaštva, odnosno zašto nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka odbrane. Ovakve zaključke prvostepenog suda u cijelosti je potvrdio i drugostepeni sud, ocijenivši da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, izuzev odluke o kazni, dajući pri tome detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje. Vezano za apelacione navode da Okružni sud nije cijenio sve navode iz žalbe koje je podnio protiv prvostepene presude, Ustavni sud smatra da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Okružni sud nije ni bio obavezan da iznese sve detalje i da da odgovore na sve iznesene žalbene argumente, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode i obrazloži razloge za svoje odluke, što je i učinio. U pogledu apelantovih navoda o kršenju principa in dubio pro reo Ustavni sud ukazuje da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, kako je i navedeno, sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant učinio predmetno krivično djelo, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu, tako da nema mjesta tvrdnjama o kršenju principa in dubio pro reo. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević