Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-57/19 (S. B.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Naknada
  • Likvidacija
  • Stjecanje bez osnova
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-57/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-57/19, rješavajući apelaciju Selima Brkića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Selim Brkić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 39 0 P 003085 18 Rev od 22. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Selim Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja, podnio je 4. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 39 0 P 003085 18 Rev od 22. listopada 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da su on i prednik tuženih (E.M) postigli sporazum o likvidaciji odvjetničkog ureda apelanta i da su postigli sporazum o načinu obračuna naknade i nagrade za neokončane sudske postupke na način da apelantu pripada 50% od ostvarene naplate po okončanju izvršnog postupka, a tuženom 50% od ostvarene naplate za dovršenje parničnih radnji i za poduzimanje radnji izvršenja zajedno sa dosuđenim troškovima izvršnog postupka. Nadalje, naloženo je tuženicima (Š.M., A.M. i Dž. H.) da, kao nasljednici E. M., apelantu po osnovu neisplaćenih nagrada za zastupanje u parnicama pred Općinskim sudom u Sarajevu solidarno isplate određeni novčani iznos sa zateznom kamatom počevši od 7. siječnja 2014. godine, a odbijen je tužbeni zahtjev u preostalom dijelu za isplatu iznosa od 3.617,10 KM. Također, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanta u dijelu potraživanja troškova postupka pred Općinskim sudom u Sarajevu preko dosuđenog iznosa i u dijelu obračuna zakonskih zateznih kamata prije 7. siječnja 2014. godine.

3. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju, izuzev deklaratornog zahtjeva, predmet spora i kondikcijski zahtjev kojim je apelant tražio da mu tuženi solidarno isplate određeni novčani iznos kao naknadu vrijednosti neosnovano stečenog (sticanje bez osnova). U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je na temelju rješenja o prestanku rada apelanta-odvjetnika, kao likvidator njegovog odvjetničkog ureda postavljen prednik tuženih, koji je poduzeo radnje u predmetima Općinskog suda u Sarajevu u kojima je postupak prethodno vodio apelant kao angažirani punomoćnik. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je utvrđeno da između apelanta i stranaka kao klijenata u predmetnim postupcima nije zaključen pismeni ugovor o visini nagrade od 10% od svakog određenog iznosa, te je, na osnovu finansijskog vještačenja, utvrđeno da je prednik tuženih u tim predmetima naplatio određeni novčani iznos. Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da apelant provedenim dokazima, u smislu odredaba članka 126. Zakona o parničnom postupku, nije dokazao da između njega i prednika tuženih postoji sporazum o obračunu naknade i nagrade za neokončane parnice na način da apelantu pripada 50% od ostvarene naplate po okončanju izvršnog postupka, a predniku tuženih također 50% od ostvarene naplate za dovršenje parničnih radnji i za poduzimanje radnji izvršenja zajedno sa dosuđenim troškovima izvršnog postupka. Imajući u vidu da između apelanta i njegovih klijenata u neokončanim postupcima, shodno odredbi članka članka 28. stavak 1. Odvjetničke tarife (kojom je propisano da advokat može slobodno ugovoriti visinu nagrade sa svojim klijentom neovisno od odredaba ove Tarife, te da je uvjet za punovažnost ovog ugovora da bude sačinjen u pismenom obliku), nije zaključen pismeni ugovor o visini nagrade od od 10% od svakog dosuđenog iznosa, Vrhovni sud je naveo da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva primjenom odredbe članka 210. Zakona o obligacionim odnosima (sticanje bez osnova). Budući da su troškovi u predmetima Općinskog suda u Sarajevu naplaćeni između 22. prosinca 2006. godine (prvi naplaćeni troškovi) do 12. veljače 2008. godine (posljednji naplaćeni troškovi), a da je apelant kondikcijski zahtjev postavio podneskom od 10. prosinca 2013. godine (preinaka tužbe), Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili osnovanim prigovor zastarjelosti utuženog potraživanja skodno članku 371. Zakona o obligacionim odnosima.

Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenio materijalno i procesno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelanta ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-57/19 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio