Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-553/19 (T. Č.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Invalidnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-553/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-553/19, rješavajući apelaciju Tahira Čauševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tahir Čaušević protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 U 012286 18 U od 14. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tahir Čaušević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornjeg Vakufa, podnio je 7. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 U 012286 18 U od 14. januara 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je tužba apelanta podnesena radi poništenja rješenja tuženog (Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata) kojim je odbijena žalba apelanta izjavljena protiv zaključka Službe za opću upravu i društvene djelatnosti Općine Gornji Vakuf/Uskoplje (u daljnjem tekstu: Služba). Tim zaključkom je odbačen kao neblagovremen zahtjev apelanta za priznavanje svojstva ratnog vojnog invalida.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz činjeničnog utvrđenja upravnih organa proizlazi da je apelant zahtjev za rješavanje statusa kao demobilisanog borca Službi podnio 6. jula 2018. godine iz razloga što je kao pripadnik Armije BiH dva puta ranjen 1993. godine, te da je isti zahtjev podnio i 2006. godine kada je nadležna komisija utvrdila da kod njega postoji invalidnost, ali ispod 20%. Kantonalni sud je istakao da je članom 3. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica propisano da se ratnim vojnim invalidom smatra osoba koja je vršeći vojnu dužnost zadobila ranu, povredu, bolest ili pogoršanje bolesti, zbog čega je nastupilo oštećenje njegovog organizma u iznosu od najmanje od 20%, dok je članom 35. stav 1. tog zakona propisano da prava ratnih vojnih invalida propisana tim zakonom koja su nastala po osnovu ranjavanja, povreda, oboljenja ili pogoršanja zdravlja zastarijevaju u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno od dana nastanka nekog od navedenih osnova za sticanje propisanih prava. Takođe, Kantonalni sud je istakao da je članom 49. istog zakona propisano da ratni vojni invalid može po isteku roka od dvije godine od dana donošenja konačnog rješenja, a u slučaju da nastupe promjene koje utiču na prava utvrđena konačnim rješenjem, podnijeti zahtjev za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta, ukoliko je pravo po konačnom rješenju utvrđeno po nekom od osnova iz člana 3. tog zakona. Kantonalni sud je naveo da je iz citiranih odredbi proizilazi da nadležna opštinska služba donosi rješenje o utvrđivanju prava ratnog vojnog invalida na osnovu nalaza i mišljenja ljekarske komisije ukoliko su ispunjene pretpostavke u odnosu na minimalni stepen invalidnosti od 20%. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepena ljekarska komisija nalazom i mišljenjem od 20. juna 2006. godine utvrdila da kod apelanta postoji invalidnost, ali ispod 20%, te da apelant nije dokazao da je nakon toga došlo do promjene procenta invalidnosti na osnovu koje bi ostvario prava po osnovu povreda, oboljenja ili pogoršanja zdravlja. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je zahtjev u ovom predmetu podnesen tek 6. jula 2018. godine, a da je Zakon o pravima boraca i članova njihovih porodica stupio na snagu 20. juna 2004. godine, te da je pravilan zaključak prvostepenog organa i tuženog da je zahtjev apelanta neblagovremen, jer je podnesen izvan roka od tri godine propisanog članom 35. stav 1. Zakona o pravima boraca i članova njihovih porodica. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu ispunjene ni pretpostavke za reviziju u smislu odredaba člana 41. navedenog zakona, budući da apelantu nisu priznata prava utvrđena ovom odredbom, zbog činjenice da je utvrđena invalidnost ispod 20%.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je u apelaciji ukazao na sadržaj žalbe koju je podnio tuženom, te smatra da je tuženi organ pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i da je povrijedio materijalno pravo. Apelant, u suštini, smatra da u odnosu na njega nije protekao rok za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje stepena invalidnosti, jer je on prvi zahtjev podnio u roku, a sada je podnio drugi zahtjev za utvrđivanje stepena invalidnosti na osnovu pogoršanja.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević