Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1393/19 (M. M. i R. S.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Ratna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1393/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1393/19, rješavajući apelaciju Milorada Matijevića i Rade Stanarević, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Milorad Matijević i Rada Stanarević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 170 P 005854 18 Rev 2 od 10. januara 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milorad Matijević i Rada Stanarević (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelantica ili apelanti), koje zastupa Jovo Pilipović advokat iz Banjaluke, podnijeli su 28. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 170 P 005854 18 Rev 2 od 10. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijeni su tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da im tuženi (Grad Bihać) na ime naknade materijalne štete isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka, te su obavezani apelanti da tuženom solidarno naknade troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi, između ostalog, utvrdili da su apelanti vlasnici i posjednici nekretnina (kuća i privredni objekti) koje se kod Službe prostornog uređenja i komunalnih djelatnosti tuženog vode kao oštećeni objekti uslijed ratnih dejstava. Zatim, da je prvoapelant na ročištu od 14. marta 2013. godine izjavio da je 1998. godine gledao emisiju na televiziji RS i da je vidio da je njegova nekretnina porušena, dok je na ročištu od 9. juna 2017. godine izjavio da je na ranijem zapisniku trebalo biti uneseno da je vidio svoje nekretnine koje nisu bile porušene, te da je od Općine Bihać dobio uvjerenje da su njegovi objekti bili oštećeni uslijed ratnih dejstava. Takođe, da je svjedokinja R.J. izjavila da se 1996. godine vidjela s drugoapelanticom kojom prilikom su zajedno otišle do kuće drugoapelantice te vidjele da je prvi sprat kuće vidno oštećen. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odbili tužbene zahtjeve apelanata zbog zastarjelosti potraživanja, te naglasio da obrazloženja nižestepenih presuda sadrže razloge o odlučnim činjenicama. Vrhovni sud je naveo da apelanti prigovor pogrešne primjene materijalnog prava ne mogu s uspjehom zasnivati na činjeničnom stanju drugačijem od onog koje je utvrđeno od strane nižestepenih sudova (član 240. stav 2. Zakona o parničnom postupku). Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da se privilegovani rok zastarjelosti iz člana 377. Zakona o obligacionim odnosima (suprotno navodima apelanata) može primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravosnažnnom presudom oglašen krivim za određeno krivično djelo, te naglasio da se navedeni rok ne može primijeniti prema trećem licu (državi ili entitetu) koje bi (inače) odgovaralo za štetu zajedno ili umjesto neposrednog učinioca krivičnog djela. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je ukazao da se prigovor zastarjelosti zahtjeva za naknadu štete u odnosu na tuženog imao raspraviti sa stanovišta odredbe člana 376. Zakona o obligacionim odnosima. Vrhovni sud je naveo da je nastupila zastara potraživanja naknade štete apelanata, zato što je protekao subjektivni rok od tri godine od saznanja za štetu (prvoapelant saznao za štetu 1998. godine, a drugoapelantica 1996. godine, dok su tužbu podnijeli 20. februara 2006. godine), kao i objektivni rok od pet godina od kada je šteta nastala.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima. S obzirom na navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević