Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2015/19 (T. R.)
Odluka donesena 22. 05. 2019.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2015/19
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
22. 05. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 22. maja 2019. godine, u predmetu broj AP 2015/19, rješavajući zahtjev Tonće Rajiča za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Tonće Rajiča za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Tonćo Rajič (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Senka Nožica, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 021173 18 Kžž od 25. februara 2019. godine i S1 1 K 021173 18 Kžk od 26. oktobra 2018. godine.
2. Apelant je također zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se „privremeno obustavilo izvršenje presude Suda BiH broj S1 1 K 021173 18 Kžž od 25. februara 2019. godine, do konačne odluke Ustavnog suda BiH“ o podnesenoj apelaciji.
3. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) od 9. marta 2016. godine, apelant je optužen da je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 21. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH).
4. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 021173 16 Kri od 17. novembra 2017. godine apelant je oslobođen optužbe da je počinio navedeno krivično djelo.
5. Presudom Apelacionog odjeljenja Suda BiH broj S1 1 K 021173 18 Krž od 8. maja 2018. godine uvažena je žalba Tužilaštva u pogledu oslobađajućeg dijela prvostepene presude u odnosu na apelanta, te je presuda od 17. novembra 2017. godine ukinuta u oslobađajućem dijelu i određeno održavanje pretresa pred drugostepenim vijećem Apelacionog odjeljenja suda BiH.
6. Drugostepeno vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je nakon održanog pretresa donijelo presudu broj S1 1 K 0021173 18 Kžk od 26. oktobra 2018. godine, koja je potvrđena presudom trećestepenog vijeća Suda BiH, kojom je apelant oglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba, nečovječno postupao prema civilu, čime je počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog zakona SFRJ (u daljnjem tekstu: KZ SFRJ) koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni KZ RBiH. Apelant je za počinjeno krivično djelo osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.
7. U obrazloženju presude je opisan tok postupka odnosno sadržaj prethodne presude koja je u žalbenom postupku ukinuta, kojom je apelant bio oslobođen optužbe da je izvršio radnje kojima bi počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva te navodi žalbi Tužilaštva i oštećenih svjedokinja pod pseudonimima „A“ i „B“. Zatim je opisan tok postupka pred drugostepenim vijećem i relevantne procesne odredbe na temelju kojih su prihvaćeni dokazi iz prvostepenog postupka i način njihovog izvođenja, pri čemu su tužilac i apelantov branilac dali saglasnost da se iskaz svjedoka „A“ i „D“ reprodukuje bez njihovog ponovnog pozivanja i to u dijelu koji se odnosi na ukinuti dio prvostepene presude (oslobađajući dio) u odnosu na koji je i otvoren pretres pred drugostepenim vijećem. Sud BiH je u daljnjem obrazlaganju iznio standarde koji se tiču opšte ocjene dokaza u kontekstu relevantnog procesnog zakonodavstva BiH, prakse Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i prakse Ustavnog suda, pri čemu je u cijelosti prihvaćena argumentacija prvostepene presude vezano za primjenu materijalnog prava odnosno preuzetog KZ SFRJ.
8. U dijelu presude koji se tiče činjeničnog utvrđenja su pojedinačno analizirani opšti elementi koji se odnose na bitna obilježja predmetnog krivičnog djela za čije izvršenje je apelant osuđen, i to: da je djelo počinioca suprotno pravilima međunarodnog prava; da je kršenje počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije; da djelo počinioca mora biti povezano s ratom, oružanim sukobom ili okupacijom te da počinilac mora narediti ili počiniti djelo. Drugostepeno vijeće je zatim, kako je navedeno u obrazloženju, u svjetlu provedenih odnosno preuzetih dokaza cijenilo sve naprijed navedene elemente za utvrđenje postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti. S tim u vezi je navedeno sljedeće: da je temeljem materijalnih dokaza i iskaza svjedoka nedvojbeno zaključeno da je u inkriminiranom periodu, kada su poduzete zabranjene radnje, postojao oružani sukob u kojem su s jedne strane bili pripadnici HOS-a i HVO-a, a s druge strane pripadnici tadašnjih Oružanih snaga Srpske Republike Bosne i Hercegovine; da se s obzirom na tu činjenicu morao primjenjivati član 3. Ženevskih konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata; da zaštićenu kategoriju stanovništva u ratnim uslovima čine lica koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima te da iz provedenih dokaza nedvojbeno proizilazi da svjedokinja „A“ (u daljnjem tekstu: oštećena) nije učestvovala u neprijateljstvima odnosno da je imala status civila i u inkriminiranom periodu uživala status zaštićene kategorije lica; da je apelant u inkriminiranom periodu bio pripadnik HOS-a u vojarni „Bruno Bušić Dretelj“; da je bio svjestan oružanog sukoba i etničke pripadnosti oštećene. U nastavku obrazloženja je ocijenjena pojedinačna apelantova inkriminacija te su s tim u vezi prije svega izneseni standardi za utvrđenje nečovječnog postupanja, budući da KZ SFRJ ne definiše „nečovječno postupanje“. U tom kontekstu, Apelaciono vijeće je imalo u vidu praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (u daljnjem tekstu: MKSJ) između ostalih u predmetu Kvočka i dr, Kordić i Čerkez, Blaškić, Vasiljević i druge presude (pojedinačno navedene u obrazloženju presude) u kojima su ponuđene definicije „nečovječnog postupanja“. Zatim su navedeni konkretni primjeri nečovječnog postupanja shodno praksi iz pomenutih presuda koji podrazumijeva „minimalan nivo težine“ u svakom od navedenih pojedinačnih slučajeva. Razmotrivši značenje nečovječnog postupanja u kontekstu međunarodne prakse, drugostepeno vijeće je podsjetilo da je nečovječno postupanje namjerna radnja ili propust koja uzrokuje tešku duševnu ili fizičku patnju ili predstavlja ozbiljan nastraj na ljudsko dostojansvo ili povredu tjelesnog integriteta. U skladu s tim, drugostepeno vijeće je razmotrilo sve okolnosti konkretne situacije i kontekst cjelokupnog položaja u kom se nalazila oštećena, nakon čega je izveden zaključak da je apelant počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Pri tome je imalo u vidu iskaz oštećene dat u prvostepenom postupku koji je reproduciran u ključnim dijelovima (u odnosu na apelanta) na pretresu pred tim vijećem iz kog proizilaze radnje koje je apelant poduzeo prema oštećenoj a koje čine biće krivičnog djela za koje je osuđen (iskaz oštećene opširno naveden na str. 31. do 35. presude) cijeneći da je oštećena saslušana u svojstvu svjedoka objektivno i uvjerljivo opisala predmetni događaj. Suprotno prigovorima odbrane, drugostepeno vijeće je temeljem svih izvedenih dokaza, pri čemu je posebno cijenjen iskaz oštećene, zaključilo da je oštećena usljed preduzimanja radnji od strane apelanta u inkriminiranom periodu, pretrpila tešku duševnu bol i patnju koja proizilazi iz konkretnih okolnosti i načina izvršenja djela. Dovodeći u kontekst apelantove radnje (atak na dostojanstvo oštećene, repetiranje puške) s činjenicom da je oštećena već prethodno provela tri mjeseca u zarobljeništvu za koje vrijeme je zlostavljana na najrazličitije moguće načine, drugostepeno vijeće je zaključilo da su u konkretnom slučaju ispunjeni svi elementi krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, cijeneći da dokazanost radnje izvršenja u konkretnom slučaju prema oštećenoj predstavlja nečovječno postupanje. Osim toga, drugostepeno vijeće je ocijenilo da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio sposoban za rasuđivanje te da je mogao shvatiti značaj svojih radnji, donijeti odluku o djelu i shvatiti njegov značaj. Prilikom donošenja takvog zaključka, drugostepeno vijeće je osim navedenog imalo u vidu i sve druge dokaze provedene i preuzete na pretresu koji nisu posebno obrazlagani, cijeneći da nisu na odlučujući način uticali na konačno utvrđeno činjenično stanje i zaključke utemeljene na izvedenim dokazima. Polazeći od svrhe i cilja kažnjavanja, imajući pri tom u vidu stepen krivične odgovornosti i jačinu povrede zaštićenog dobra, kao i sve okolnosti koje utiču da kazna bude veća ili manja, drugostepeno vijeće je ocijenilo da na strani apelanta postoje osobito olakšavajuće okolnosti (pojedinačno navedene u obrazloženju) zbog čega mu je, za izvršenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva izrečena kazna zatvora ispod propisanog minimuma od pet godina, u trajanju od dvije godine zatvora.
9. Apelant je protiv drugostepene presude Suda BiH izjavio žalbu povodom koje je vijeće Apelacionog odjeljenja Suda BiH (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) donijelo presudu broj S1 1 K 021173 18 Kžž od 25. februara 2019. godine kojom je odbijena žalba apelantovog branioca i potvrđena drugostepena presuda od 26. oktobra 2018. godine. U obrazloženju presude su navedeni razlozi apelantove žalbe, i to: bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o krivičnopravnoj sankciji, s prijedlogom da se žalba usvoji, drugostepena presuda preinači i apelant oslobodi od optužbe. Nakon sjednice Apelacionog vijeća od 25. februara 2019. godine na kojoj su žalbe i usmeno izložene, Apelaciono vijeće je podsjetilo na standarde odlučivanja o žalbi u pogledu bitne povrede odredaba krivičnog postupka (apsolutno i relativno bitne) ukazujući da žalba osporenu odluku u cijelosti smatra nezakonitom jer su u postupku, po shvatanju odbrane, učinjene obje vrste povreda.
10. Nasuprot navodima odbrane, Apelaciono vijeće je zaključilo da u konkretnom slučaju nisu učinjene bitne povrede postupka te da nije došlo do povrede objektivnog identiteta optužbe. U tom kontekstu su na stranama 8. do 10. navedene presude interpretirani navodi iz žalbe i dokazi koje je drugostepeno vijeće imalo u vidu pri izvođenju zaključka o apelantovim radnjama izvršenja krivičnog djela koje su opisane u izreci presude. U pogledu neosnovanosti žalbenih tvrdnji usmjerenih na pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Apelaciono vijeće je podsjetilo na navode žalbe koja smatra da je drugostepeno vijeće pogrešno ocijenilo da se radnje iz izreke mogu okarakterizirati kao nečovječno postupanje u smislu bitnih obilježja predmetnog krivičnog djela jer je u pobijanoj presudi izostavljena ocjena naročito ponižavajućeg postupanja. S tim u vezi je zaključeno da se radi o neutemeljenim navodima, da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno i da pobijana presuda sadrži valjane i prihvatljive razloge o odlučnim činjenicama na osnovu kojih je apelant osuđen. U tom kontekstu je Apelaciono vijeće podsjetilo na princip slobodne ocjene dokaza shodno kojem je drugostepeno vijeće utvrdilo sve odlučne činjenice iz kojih proizilazi zaključak o apelantovom nečovječnom postupanju prema oštećenoj koja je bila civil odnosno žrtva. Zatim su navedeni dijelovi drugostepene presude u kojima je u vezi ključnih činjenica interpretiran iskaz oštećene i ocjena drugostepenog vijeća u vezi tog dokaza i radnji koje je u inkriminiranom periodu poduzeo apelant, te dovođenjem tih dokaza u vezu s drugim izvedenim dokazima i zaključku u pogledu posljedica kod oštećene i težine apelantovih radnji koje je poduzeo prema oštećenoj. Stoga je zaključeno, nasuprot tvrdnjama odbrane, da u pogledu posljedica koje je oštećenoj uzrokovao apelant svojim radnjama nije bilo neophodno provoditi medicinsko vještačenje. U obrazloženju presude su također navedeni relevantni dijelovi drugostepene presude u kojoj su s dužnom pažnjom i na odgovarajući način dati odgovori u pogledu apelantove identifikacije te krivičnopravne sankcije, te je na osnovu člana 313. ZKP BiH apelantova žalba odbijena i drugostepena presuda potvrđena.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Suda BiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje apelant obrazlaže povredom principa jednakosti postupanja prema stranama u postupku, povredi principa in dubio pro reo i posljedično tome povredi prava na imovinu. Smatra da je Sud BiH arbitrarno prešao granicu vlastite nadležnosti, upuštajući se u utvrđenje teške psihičke boli i patnje kod oštećene iako je stav i mišljenje u pogledu te odlučne činjenice mogao dati samo vještak iz područja medicinske struke. U pogledu kršenja principa in dubio pro reo koji podrazumijeva da sud uz krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza ne daju otkloniti dvojbe o ne/postojanju nekih činjenica koje čine obilježja krivičnog djela, apelant je naveo dijelove osporene presude koji se odnose na utvrđenje bitnog elementa krivičnog djela za koje je osuđen a koji se tiču „teške psihičke boli i patnje“ oštećene, smatrajući da su zaključci koje su sudovi izveli potpuno proizvoljni. U tom pravcu istrajava na tvrdnji da je u tim ključnim dijelovima koji se odnose na bitna obilježja predmetnog krivičnog djela proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i stoga proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U tom kontekstu je interpretiran iskaz oštećene i izneseni vlastiti zaključci koji su suprotni zaključcima suda u osporenim presudama.
12. Povredu prava na imovinu obrazlaže okolnostima koje se nastupile po donošenju osporenih presuda zbog kojih mu je ukinuto pravo na ličnu invalidninu i ortopedski dodatak koje je ostvarivao prema odredbama Zakona o pravima branilaca i članova njihovih porodica.
13. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelant je ukazao na razloge navedene u apelaciji, te je istakao da bi bilo neprihvatljivo da ode na izdržavane kazne a da se naknadno u postupku pred Ustavnim sudom utvrdi da je do njegove osude došlo temeljem arbitrarnih ocjena Suda BiH. Soga je predložio da Ustavni sud privremeno obustavi izvršenje presude, dok se konačno ne odluči o njegovoj apelaciji. U prilogu urgencije za rješavanje zahtjeva povodom privremene mjere od 14. maja 2019. godine, apelant je dostavio uputni akt Suda BiH od 19. aprila 2019. godine kojim se, na osnovu člana 60. stav 1. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera upućuje na izdržavanje kazne zatvora u Kazneno popravni zavod poluotvorenog tipa u Mostaru dana 20. maja 2019. godine kada će za apelanta nastupiti posljedice presuda Suda BiH koje je osporio apelacijom.
14. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
15. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
16. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera.
17. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na tvrdnjama o kršenju ljudskih prava (ako bi se uputio na izdržavanje kazne) upućujući na razloge iz osporenih presuda koji su po njegovom mišljenju neprihvatljivi i proizvoljni. S tim u vezi Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.
18. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da je relevantnim odredbama Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera – prečišćeni tekst („Službeni glasnik BiH“ broj 22/16; u daljnjem tekstu: ZIKS) propisan postupak izvršenja sankcija koje izrekne Sud BiH, čak i kad se sankcije izvršavaju u entitetskom zavodu (član 1. stav 6. ZIKS-a). Relevantnim odredbama ZIKS (od 145. do 147.) je propisana mogućnost odgađanja izvršenja kazne zatvora pri postojanju okolnosti pod kojima je moguće odgađanje izvršenja kazne osuđenom licu koje se nalazi na slobodi, podnošenjem molbe o kojoj odlučuje Krivično odjeljenje Suda BiH. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je apelant uz urgenciju za rješavanje privremene mjere dostavio Uputni akt Suda BiH od 19. aprila 2019. godine kojim se upućuje na izdržavanje kazne zatvora, ali ne i dokaze da se prethodno, u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a, obraćao Sudu BiH radi odgađanja izvršenja kazne zatvora. Imajući to u vidu, Ustavni sud podsjeća na sadržaj odredbe člana 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda kojom je propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odgađanje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovimaSmisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima.
19. Stoga, imajući u vidu navedeno, posebno okolnost da je apelant opravdanost zahtjeva za privremenu mjeru utemeljio isključivo na razlozima koji se suštinski odnose na meritum apelacije, o čemu Ustavni sud ne može odlučivati u ovoj fazi postupka, te okolnost da apelant, kako proizilazi iz dostavljene dokumentacije, nije tražio odgađanje kazne zatvora u smislu relevantnih odredaba ZIKS-a iako tu mogućnost ima na raspolaganju, proizilazi da apelant u konkretnom slučaju nije ponudio razloge i dokaze koji bi ukazali da je u datim okolnostima donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
20. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.
21. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
22. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević