Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4850/17 (Z. L.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Zakup
  • Zastara
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4850/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-4850/17, rješavajući apelaciju Zdravka Lučića na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zdravka Lučića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 P 011181 17 Rev od 22. augusta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zdravko Lučić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Glamoča, kojeg zastupa Perica Babić, advokat iz Livna, podnio je 20. novembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 P 011181 17 Rev od 22. augusta 2017. godine.

2. Apelant je 12. novembra 2009. godine podnio tužbu protiv tuženih, Općine Glamoč, Z.B. i D.T., radi naknade štete.

3. Presudom Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 P 011181 09 P od 4. oktobra 2013. godine obavezana je tužena Općina Glamoč da isplati apelantu novčano potraživanje u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je utvrđeno povlačenje tužbe u odnosu na Z.B. (u daljnjem tekstu: drugotuženi) i D.T. (u daljnjem tekstu: trećetuženi).

4. Rješenjem Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 P 011181 13 Gž od 15. septembra 2015. godine uvažena je žalba tužene, pa je prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

5. Presudom Općinskog suda broj 68 0 P 011181 15 P 2 od 16. septembra 2016. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati novčano potraživanje u u određenom iznosu sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, dok je utvrđeno povlačenje tužbe u odnosu na drugotuženog i trećetuženog, te navedeno da se ima smatrati kao da nije ni podnesena.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da iz činjeničnih utvrđenja proizlazi da su apelant i tužena 28. novembra 2003. godine zaključili ugovor o zakupu na određeno vrijeme do 28. novembra 2008. godine kojim je tužena, kao zakupodavac, dala u zakup apelantu, kao zakupoprimcu, određene nekretnine radi korištenja i da je 23. juna 2005. godine zaključen i aneks ugovora kojim su apelantu date u zakup i druge nekretnine. Također, ukazano je da je apelant koristio predmetne nekretnine izuzev 2006. godine kada su ga u tome spriječili drugotuženi i trećetuženi (za koje je tužba povučena), iz razloga što je navedeno zemljište njima dato u zakup, a da je apelant počev od 2007. godine nastavio koristiti predmetno zemljište, te traži naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja zemljišta u 2006. godini. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev, zauzevši pri tome pravni stav da je nastupila zastarjelost prava na naknadu štete, iz razloga što je apelant saznanja da ne može koristiti zakupljene nekretnine imao 30. juna 2006. godine (kada je došao na te nekretnine u namjeri da ih kosi i kada su ga u tome spriječile pomenute osobe, sa obrazloženjem da je zemljište od strane tužene njima dato u zakup), a da je tužba podnesena 12. novembra 2009. godine, pa da je nastupila zastara u smislu člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)

7. Presudom Kantonalnog suda broj 68 0 P 011181 16 Gž 2 od 9. marta 2017. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 68 0 P 011181 17 Rev od 22. augusta 2017. godine odbio reviziju apelanta izjavljenu protiv drugostepene presude.

9. Vrhovni sud je u obrazloženju osporene presude ukazao da je predmet spora zahtjev apelanta za naknadu štete u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, po osnovu činjenice da apelant u 2006. godini, krivicom tužene, nije mogao koristiti nekretnine koje mu je tužena dala u zakup, čime je za apelanta nastupila šteta u utuženom iznosu. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 360. st. 1. i 2. ZOO određeno da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze te da zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze. Također, navedeno je da je odredbom člana 361. stav 1. ZOO određeno da zastarjelost počinje teći prvog dana kada je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok je članom 362. ZOO propisano da zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena. Isto tako, ukazano je da je članom 376. stav 1. ZOO propisano da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećeni doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo. Prema tome, Vrhovni sud je istakao da u okolnostima slučaja predmeta kada je apelant saznanja o šteti i licu koje je štetu učinilo imao 30. juna 2006. godine (kada je bio onemogućen u korištenju nekretnine), te kod nesporne činjenice da je tužbu podnio 12. novembra 2009. godine, pravilno su odlučili nižestepeni sudovi kada su, prihvatajući istaknuti prigovor zastare, odbili tužbeni zahtjev jer je istekao subjektivni rok iz člana 376. stav 1. ZOO, te su svi prigovori kojima se osporava takav zaključak lišeni valjanog pravnog uporišta.

10. U predmetnoj apelaciji, apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer navode, dokaze i činjenice apelanta nisu sagledali kroz primjenu člana 376. stav 3. ZOO. U vezi s tim, apelant tvrdi da sudovi ne sagledavaju činjenicu da ugovor o zakupu ističe 28. novembra 2008. godine i da je on nakon godinu dana od dana isteka ugovora podnio tužbu radi naknade štete iz ugovornog odnosa. Dakle, apelant navodi da se sudovi proizvoljno odnose prema dospijeću zahtjeva za naknadu štete i smatraju, a da pri tome nisu uzeli u obzir da je štetnik ugovorna strana koja je i jedinica lokalne uprave i samouprave i koja u granicama svojih nadležnosti ima raspolaganje sa predmetnim zemljištem, pa je i apelant očekivao u najmanju ruku i produljenje roka zaključenog ugovora upravo za godinu za koju nije mogao koristiti predmetno zemljište, a kada mu to nije omogućeno ustao je sa tužbom. Prema tome, budući da se apelant nalazio u ugovornom odnosu proizvoljno sudovi zaključuju da je šteta nastupila 30. juna 2006. godine, jer je ugovor zaključen do 28. novembra 2008. godine, odnosno po isteku ugovora tužena nije ispunila ono na što se obavezala. U odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka, apelant ukazuje da je od dana podnošenja tužbe pa do donošenja pravomoćne odluke proteklo više od sedam godina. U vezi s tim, apelant navodi da je nerazumljivo i nepotrebno dugo preko sedam godina sudovima u Federaciji BiH trebalo da odluče da je tužbeni zahtjev apelanta zastario, a pri tome uopće nisu sagledali sve njegove zahtjeve, navode, činjenice i dokaze.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava na koja se pozvao, apelant, u suštini, nalazi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da osporena presuda, kojom je odbijena apelantova revizija, sadrži dovoljno jasno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju presuda redovnih sudova detaljno navedeno iz kojih razloga apelantov tužbeni zahtjev nije osnovan u odnosu na tuženu. Ovo osobito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, te u reviziji protiv drugostepene odluke, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o žalbi i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka.

15. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud zapaža da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 12. novembra 2009. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 22. augusta 2017. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao sedam godina i devet mjeseci. Sagledavajući postupak u cjelini, te imajući u vidu da je apelant do konačne odluke došao prije podnošenja apelacije, kao i da je parnični postupak ukupno trajao duže od sedam godina u kojem periodu su redovni sudovi donijeli pet meritornih odluka, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji ukazuju da su redovni sudovi namjerno odugovlačili postupak na apelantovu štetu, odnosno da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

16. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta pokreću ustavna pitanja na koja se u apelaciji pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4850/17 (Z. L.) | Sudska praksa | Aktio