Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2410/17 (A. H.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dostava
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2410/17

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-2410/17, rješavajući apelaciju Alise Hodžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Alise Hodžić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 P 121655 16 Rsž od 16. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Alisa Hodžić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupaju Emir Čolaković i Nina Dragoljić advokati iz Zenice, podnijela je 14. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 P 121655 16 Rsž od 16. marta 2017. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0Rs 121655 15 Rs od 4. jula 2016. godine u stavu I izreke poništen je prijedlog rang - liste broj: 351/2014 od 26. decembra 2014. godine usvojen od strane Komisije za stambena pitanja prvotuženog Đačkog doma u Zenici (u daljnjem tekstu: prvotuženi), kao i Odluka o usvajanju rang - liste za dodjelu stanova broj 43/2015 od 23. februara 2015. godine, u stavu II izreke poništena je Odluka prvotuženog broj 44/2015 od 23. februara 2015. godine o dodjeli na korištenje stana, bliže opisan u izreci presude, drugotuženom Ismetu Agiću (u daljnjem tekstu: drugotuženi), dok je stavom III izreke poništena Odluka prvotuženog broj: 82/2015 od 21. aprila 2015. godine o odbacivanju apelantičinog prigovora. Istom presudom odlučeno je u stavu IV izreke da je prvotuženi dužan ponovno provesti postupak rangiranja i dodjele na korištenje predmetnog stana, stavom V izreke tuženi su dužni apelantici solidarno naknaditi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok su zahtjev tuženih za naknadu troškova postupka odbijeni kao neosnovani (stav VI i VII izreke).

3. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je predmet spora među parničnim strankama pravna valjanost akata i odluka koje su organi prvotuženog donijeli tokom postupka dodjele stana na korištenje. Općinski sud je, dalje, naveo da među strankama nije sporno da je Školski odbor prvotuženog odlukom od 7. novembra 2014. godine raspisao oglas za dodjelu predmetnog stana, na koji su se prijavili apelantica i drugotuženi, te da je Komisija za stambene odnose prvotuženog nakon zaključenja oglasa izvršila bodovanje prijavljenih kandidata, a sindikalna organizacija dala saglasnost na izvršeno bodovanje. Dalje je navedeno da je, nakon toga, Komisija za stambene odnose sačinila prijedlog rang liste koji je objavljen na oglasnoj tabli prvotuženog, protiv kojeg je apelantica podnijela prigovor, a koji je odbijen odlukom Školskog odbora od 12. februara 2015. godine (uz pribavljeno izjašnjenje Komisije za stambene odnose). Nadalje, Općinski sud je naveo da je Školski odbor prvotuženog odlukom od 23. februara 2015. godine usvojio rang listu na prijedlog navedene komisije, prema kojoj apelantica ima 192 boda, a drugotuženi 270,05 bodova, tako da je predmetni stan dodijeljen prvotuženom. Općinski sud je ukazao da nije sporno ni da je apelantica odluku o dodjeli stana od 23. februara 2015. godine lično primila 2. aprila 2015. godine i da je prigovor izjavila 9. aprila 2015. godine, te da je Školski odbor prvotuženog donio odluku od 21. aprila 2015. godine kojom je odbacio kao neblagovremen apelantičin prigovor uz obrazloženje da je protekao rok za izjavljivanje prigovora koji je tekao od dana isticanja na oglasnoj ploči prvotuženog.

4. Općinski sud je ukazao na odredbe člana 7. st. 1. i 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, te naveo da iz navedenih odredbi jasno proizilazi obaveza vlasnika kojem je vraćen stan, koji je bio proglašen napuštenim, da takav stan dodijeli određenim kategorijama nakon provedene procedure. Općinski sud je, također ukazao da u tom smjeru Zakon propisuje samo dvije stvari odnosno ko ima prioritet u dodjeli stana i redoslijed prioriteta, te ko sačinjava prijedlog rang liste. Općinski sud je naveo da iz te odredbe jasno da zaključiti da sve ostale okolnosti, odnosno postupak i način dodjele stana zakon prepušta vlasniku stana koji ta pitanja uređuje pravilnikom, pa se u konkretnom slučaju Pravilnik o stambenim odnosima prvotuženog (u daljnjem tekstu: Pravilnik) javlja kao provedbeni akt pomenutog zakona. Nadalje, Općinski sud je ukazao da je članom 7. stav

2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova jasno uređuje koji organ, odnosno koje tijelo treba da utvrdi prijedlog rang liste na temelju koje se vrši dodjela stana, a to je sindikat prvotuženog, te da u konkretnom slučaju prvotuženi nije postupio suprotno odredbi člana 7. stav 2. Zakona o vraćanju dodjeli i prodaji stanova kada je taj dio postupka, odnosno utvrđenje prijedloga rang liste, dao u nadležnost svojoj Komisiji za stambena pitanja, a ne sindikatu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da provedbeni akt ne smije biti protivan zakonu koji je osnov njihovog donošenja, jer se zakonske odredbe ne mogu i ne smiju derogirati podzakonskim propisima, a kako je u tom dijelu Pravilnik u suprotnosti sa zakonom, to je i neprimjenjiv.

5. Općinski sud je naveo da prema zakonu prijedlog rang liste mora poteći od sindikata, a ne od Komisije prvotuženog, a u konkretnom slučaju sindikat je dao saglasnost samo na zapisnik Komisije o izvršenom bodovanju kandidata, ali ne i na prijedlog rang liste, te da je nakon toga Komisija prvotuženog sačinila i prijedlog rang liste, a što nije smjela učiniti, jer je taj prijedlog prema jasnoj zakonskoj odredbi morao sačiniti sindikat. Općinski sud je, dalje, naveo da čak i da je saglasnost sindikata data na takav prijedlog rang liste, a što nije slučaj, jer se saglasnost odnosi na radnje poduzete od strane Komisije prije sačinjavanja samog prijedloga, te ocijenio da davanje takve saglasnosti ne može zamijeniti obavljanje tih radnji od strane samog sindikata. Naime, saglasnost koju je sindikat dao na jednu radnju u postupku sačinjavanja prijedloga rang liste ne može zamijeniti tu ulogu predlagača rang liste, kako to traži izričita zakonska odredba.

6. Općinski sud je istaknuo da je značaj ove povrede ključan za cijeli postupak dodjele predmetnog stana, jer je od prijedloga rang liste koji je sačinio organ koji za to nije određen zakonom, ovisila cijela daljnja procedura. Naime, Općinski sud je ukazao da je taj prijedlog prihvaćen od Školskog odbora, iako je i taj odbor po mišljenju ovog suda imao obavezu odbiti takav prijedlog iz gore navedenih razloga, a što nije učinio, nego je na temelju takvog prijedloga i donio osporenu odluku o dodjeli stana na korištenje. Stoga, samim tim i sve pobijane odluke Školskog odbora donesene su na osnovu takvog prijedloga, pa su i one suprotne odredbi člana 7. stav 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, te su nezakonite. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti i kao takav je usvojen.

7. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da smatra da je tužbeni zahtjev osnovan i iz razloga što tužiteljici u postupku dodjele stana nije omogućeno pravo na djelotvoran pravni lijek. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je tačno da je odredbom člana 23. Pravilnika propisano da se protiv odluke Školskog odbora o dodjeli stana može uložiti prigovor u roku od osam dana od dana isticanja na oglasnoj ploči, te ocijenio da ta odredba ne isključuje obavezu da se dostava takvih pojedinačnih odluka obavi ličnom dostavom učesnicima takvog postupka, odnosno ta odredba ne isključuje pravo apelantice da joj se takva odluka dostavi lično. Općinski sud je ukazao da iz odredbi Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova jasno proizilazi obaveza vlasnika stanova koji su bili proglašeni napuštenim da takve stanove po vraćanju dodjele na korištenje radnicima ili penzionisanim radnicima, odnosno izuzetno i članovima njihovih porodica., te shodno tome, takvoj obavezi prvotuženog odgovara pravo pomenutih kategorija da im, uz ispunjenje uslova i po zakonu provedenoj proceduri, bude dodijeljen stan na korištenje.

8. Općinski sud je naveo da svi važeći sudski postupci i upravni postupci, sadržavaju jasne odredbe o tome da se dostava vrši ličnim dostavljanjem ili barem dostavljanjem odraslom članu domaćinstva, te da izuzeci naravno postoje, kao i mogućnost da se dostava izvrši putem oglasne table organa koji vode postupak, ali nijedan postupak dostavu putem oglasne table ne predviđa kao jedini i isključivi način komuniciranja sa strankama o čijim se pravima odlučuje. Imajući u vidu sve gore navedeno, nezavisno od Pravilnika, Općinski sud je zaključio da se u cilju punog ostvarenja pomenutih prava i u duhu navedenih odredbi apelantici morala dostaviti odluka o dodjeli stana na korištenje lično na njenu adresu prebivališta, a koja je nesporno bila poznata prvotuženom, posebno jer je među strankama bilo i nesporno da je u vrijeme donošenja konačne odluke o dodjeli stana tj 23. februara 2016. godine apelantica bila na bolovanju. Naime, Općinski sud je naveo da su ovo morali znati da se apelantica neće upoznati sa sadržajem odluke u periodu u kojem bi mogla izjaviti prigovor, sve i kad bi se prihvatila pravilnost ovako isključive dostave putem oglasne table prvotuženog. Osim toga, Općinski sud je ukazao i da je tuženima bila poznata zainteresiranost apelantice za ishod postupka, jer je apelantica povodom istom stana već ranije pokretala sudski postupak protiv istih tuženih, te je takav postupak i dobila, budući da je sud odlučio u njenu korist i poništio odluke prvotuženog donesene u ranijem postupku dodjele predmetnog stana na korištenje. Imajući u vidu ovakvo postupanje, Općinski sud je ocijenio da je povrijeđeno pravo apelantice na djelotvoran pravni lijek, jer je prigovor koji je ista uložila na tu odluku po povratku na posao odbačen kao neblagovremen, što taj postupak dodjele stana, također, čini nezakonitim.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 P 121655 16 Rsž od 16. marta 2017. godine uvažene su žalbe tuženih i prvostepena presuda preinačena tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi kao neosnovani navedeni u stavu I, II, III, IV i V u izreci prvostepene presude, a odluka o troškovima parničnog postupka u stavu VI i VII prvostepene izreke preinačena tako što je apelantica obavezana da tuženima naknadi troškove parničnog postupka u određenim novčanim iznosima.

10. Kantonalni sud je naveo da je u odgovoru na žalbe apelantica osporila žalbene navode, te nakon što je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu odredbi iz člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) zaključio je da su žalbe osnovane. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao, kada je u pitanju prvi navodni propust prvotuženog u proceduri sačinjavanja rang liste za dodjelu stana, da je netačno utvrđenje prvostepenog suda da je Pravilnik u suprotnosti sa odredbama iz člana 7. stav 2. Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, a posebno je pitanje da li se prvostepeni sud uopšte može baviti takvom ocjenom. Kantonalni sud je naveo da prema stavu 2. člana 7. navedenog zakona dodjela stana vrši se na osnovu rang liste utvrđene na prijedlog sindikata u skladu sa važećim pravilnikom, odnosno općim aktom. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da, u konkretnom slučaju, cijeli postupak od donošenja odluke o raspisivanju oglasa za dodjelu predmetnog stana pa sve do odluke o prigovoru tužiteljice izjavljenom protiv odluke o dodjeli stana proveden je u skladu sa Pravilnikom. Kantonalni sud je ukazao da navedena zakonska odredba reguliše da se dodjela stana vrši na osnovu rang liste, koja je utvrđena na prijedlog sindikata i da se dodjela vrši u skladu sa pravilnikom odnosno općim aktom, te da su u konkretnom slučaju obezbjeđena i ispoštovana sva tri uslova koja predviđa član 7. stav 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova. Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je važećim Pravilnikom (poglavlje IV, od čl. 16. do 23.) propisan je postupak i način na koji se dodjeljuje stan, kao i organi koji u tom postupku učestvuju.

11. Kantonalni sud je naveo da prema članu 20. Pravilnika Komisija za stambena pitanja sačinjava prijedlog rang liste na koji saglasnost daje sindikat (član 21. Pravilnika), a nakon pribavljene saglasnosti Komisija donosi prijedlog rang liste. Dakle učešće sindikata je kroz navedeni postupak obezbjeđeno i prijedlog rang liste se ne može donijeti bez saglasnosti sindikata. Kantonalni sud je, dalje, ukazao da navedena saglasnost faktički podrazumjeva i sadrži prijedlog sindikata da prezentirani prijedlog rang liste postane akt na temelju kojeg se može pristupiti dodjeli stana, te da navedena saglasnost u konkretnom slučaju postoji. Kantonalni sud je naveo da se pravilnim tumačenjem odredbi iz člana 7. stav 2. Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova, pa čak ni bukvalnim tumačenjem, ne može zaključiti da je prijedlog rang liste trebao utvrditi sindikat, a ne Komisija, koja je formirana u skladu sa Pravilnikom, kako to pogrešno u pobijanoj presudi čini prvostepeni sud.

12. Kantonalni sud je, također, ocijenio da ne postoji ni drugi navodni propust prvotuženog učinjen u postupku dodjele stana drugotuženom. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da prema odredbama iz člana 23. stav 2. Pravilnika, protiv odluke o pojedinačnoj dodjeli stana može se izjaviti prigovor Školskom odboru u roku od osam dana od dana isticanja na oglasnoj tabli. Kantonalni sud je naveo da je prvotuženi odluku o dodjeli stana drugotuženom istaknuo na oglasnoj tabli (23.februara 2015. godine), a apelantica je toj odluci prigovorila neblagovremeno, što je za posljedicu imalo da je njen prigovor odbačen. Stoga je, Kantonalni sud zaključio da neosnovano prvostepeni sud ukazuje da je prvotuženi i pored izričite odredbe o načinu oglašavanja i roku za prigovor (član 22. stav 2. Pravilnika) trebao navedenu odluku dostaviti apelantici lično, a sve kako bi joj omogućio djelotvoran i blagovremen pravni lijek, budući da je prvotuženi nesporno u cijelosti ispoštovao propisanu proceduru i ne može biti govora o navodnoj povredi prava apelantice na djelotvoran pravni lijek.

13. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu ovih prava apelantica, u suštini, vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanje i pogrešnoj primijeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica navodi da je prekršen zakon jer nisu ispoštovane odredbe Zakona o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova konkretno član 7. stav 2. navedenog zakona kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Osim toga, apelantica navodi da Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude za razliku od žalbenih navoda kojima je poklonio skoro cijeli sadržaj presude, navodima odgovora na žalbu nije dao nikakav značaj kroz koji je apelantica osporila osnovanost žalbe i ujedno se bavila i drugim suštinskim razlozima osnovanosti njenog tužbenog zahtjeva, a koji nisu bili razmatrani od strane prvostepenog suda, a u obrazloženju osporene odluke nisu ni spomenuti, niti su cijenjeni i analizirani. S tim u vezi, apelantica smatra da je Kantonalni sud proizvoljno izveo zaključke kada je uvažio žalbe tuženih i preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanticu u potpunosti odbio sa tužbenim zahtjevom budući da je parnične stranke morao tretirati na jednak način i dati im jednaka prava da bi udovoljio standardima pravičnog suđenja što je u postupku drugostepenog suda izostalo. Apelantica smatra da obrazloženje osporene presude ne sadrži ono što je propisano odredbama člana 191. ZPP-a. apelantica, također, navodi da prvostepena presuda nije zasnovana na činjeničnim navodima koje je apelantica iznosila u toku postupka, već je tužbeni zahtjev usvojen iz formalnih razloga odnosno zbog nepoštivanja procedure propisane zakonom, te budući da je uspjela u sporu nije imala pravnog interesa da izjavljuje žalbu, te da je to svoje pravo iskoristila davanjem odgovora na žalbu kroz koji je jasno ukazala zbog čega je pogrešna odluka o usvajanju rang liste i dodjeli predmetnog stana drugotuženom, te da se drugotuženi svjesno odrekao stana što ima za posljedicu da se smatra licem koje ima riješeno stambeno pitanje kako je i propisano u članu 2. tač. 2. i 4. Pravilnika.

Relevantni propisi

14. Zakon o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova ("Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine", br. 28/05, 2/08 i 49/08 – OUS) Član 7. st. 1. i 2.

Davalac stana na korištenje stanovima vraćenim rješenjem nadležnog organa raspolaže na način da stanove dodijeli po sljedećem prioritetu:

o porodicama svojih radnika poginulih u odbrambeno-oslobodilačkom ratu;

o svojim radnicima - ratnim vojnim invalidima i invalidima rada;

o svojim radnicima demobiliziranim braniteljima;

o penzionisanim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje;

o deficitarnim kadrovima;

o ostalim radnicima koji do dana stupanja na snagu ovog Zakona nisu na drugi način riješili stambeno pitanje.

Dodjela stanova vrši se na osnovu rang-liste utvrđene na prijedlog sindikata davaoca, a u skladu sa važećim pravilnikom odnosno općim aktom.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sudu obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju presude jasno naveo da je apelantica u odgovoru na žalbe osporila žalbene navode, te da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti . S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je netačno utvrđenje prvostepenog suda da je Pravilnik u suprotnosti sa odredbama iz člana 7. stav 2. Zakonom o vraćanju, dodjeli i prodaji stanova u konkretnom slučaju, te da je cijeli postupak od donošenja odluke o raspisivanju oglasa za dodjelu predmetnog stana pa sve do odluke o prigovoru apelantice izjavljenom protiv odluke o dodjeli stana proveden u skladu sa Pravilnikom. Kantonalni sud je ukazao da su u konkretnom slučaju obezbjeđena i ispoštovana sva tri uslova koja predviđa član 7. stav 2. navedenog Zakona, a da su važećim Pravilnikom (poglavlje IV, od čl. 16. do 23.) propisan je postupak i način na koji se dodjeljuje stan, kao i organi koji u tom postupku učestvuju. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2410/17 (A. H.) | Sudska praksa | Aktio