Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1814/19 (S. M.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Nematerijalna šteta
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1814/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-1814/19, rješavajući apelaciju Slobodana Mikanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slobodan Mikanović protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 244609 18 Gž od 11. februara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Mikanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Smiljana Moravac Babić, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 244609 18 Gž od 11. februara 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezan je apelant da tužiteljici I.Č. nadoknadi nematerijalnu štetu i to: na ime pretrpljenog straha određeni novčani iznos i na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti određeni novčani iznos, sve sa zakonskom zateznom kamatom, dok je tužbeni zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete na ime pretrpljenog straha, te na ime duševnih bolova zbog umanjenja opšte životne aktivnosti, preko dosuđenog iznosa, odbijen je kao neosnovan.

3. U obrazloženju prvostepene odluke prvostepeni sud je naveo da je nakon provedenog postupka utvrđeno da je tužiteljica određenog dana u prisustvu radnice R.P. bila u kancelariji apelanta zbog izvršavanja datog zadatka od strane predsjednika disciplinske komisije, radi uručenja poziva i materijala za zakazano ročište s obzirom da se protiv apelanta vodio disciplinski postupak. Prvostepeni sud je naveo da je usljed neslaganja u vezi sa prisustvom tužiteljice u njegovoj kancelariji, apelant fizički napao tužiteljicu tako što je uhvatio za vrat i na silu gurnuo iz kancelarije prilikom čega je tužiteljica udarila glavom u štok. Prvostepeni sud je naveo da ovakvo činjenično stanje proizilazi iz svih izvedenih dokaza, ali i iz iskaza apelanta i svjedoka R.P., čak i uprkos tome što je svjedok izbjegavala jasan i konkretan odgovor na pitanje „da li je vidjela fizički napad“. Prvostepeni sud je naveo da je ovaj svjedok jasno, decidno i hronološki opisala sva dešavanja kritičnog događaja do momenta kada se desio fizički napad, međutim da je, na pitanje o konkretnom činu fizičkog napada svjedok odgovorila da isti nije vidjela, a što je za prvostepeni sud bilo neprihvatljivo budući da se nalazila na metar do dva metra od apelanta i tužiteljice. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je apelant u svom iskazu negirao fizički napad na tužiteljicu, ali da se iz njegovog iskaza osjeti animozitet prema tužiteljici, a što je potvrdilo zaključak prvostepenog suda da se štetni događaj zaista odigrao na utvrđeni način.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je činjenično stanje utvrđeno do strane prvostepenog suda zasnovano na provedenim dokazima, ali i potvrđeno obrazloženjem rješenja kojim je apelantu prestao radni odnos, kao i izvještajem o povredi na radu tužiteljice, te medicinskom dokumentacijom. Okružni sud je naveo da je iskaz tužiteljice da ju je apelant fizički napao potvrđen materijalnim dokazima, dok apelant nije dokazao suprotno, jer svjedok R.P. na čiji iskaz se apelant pozivao u žalbi, je tvrdila da nije vidjela da je apelant fizički napao tužiteljicu. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da se u skladu sa svim navedenim ima zaključiti da je apelant fizički napao tužiteljicu zbog čega je ona pretrpila nematerijalnu štetu, za koju je apelant odgovoran u skladu sa odredbama članova 154. i 155. Zakona o obligacionim odnosima. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje. Apelant navodi da je sud izveo pogrešan zaključak da je došlo do fizičkog kontakta između njega i tužiteljice.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1814/19 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio