Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3410/17 (S. M., Z. M., F. H., H. M. i N. M.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Posjed
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3410/17
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-3410/17, rješavajući apelaciju Sakiba Mačak i drugih na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sakiba Mačak, Zajima Mačak, Fate Hadžić, Hamide Mačak i Naila Mačak podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 128 0 P 006174 15 Gž od 18. septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sakib Mačak, Zajim Mačak, Fata Hadžić, Hamida Mačak i Nail Mačak (u daljnjem tekstu: apelanti) svi iz Jajca, koje zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, kao likvidator kancelarije advokata Emine Začiragić iz Jajca, podnijeli su 7. augusta 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 128 0 P 006174 15 Gž od 18. septembra 2015. godine.
2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 5142/15 od 12. januara 2016. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP 5335/15 koju su apelanti podnijeli 30. novembra 2015. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 128 0 P 006174 15 Gž od 18. septembra 2015. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda. Apelanti su, shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP 5142/15, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda, koji je Rješenjem broj 128 0 P 006174 16 Rev od 13. juna 2017. godine reviziju apelanata odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnijeli novu apelaciju u kojoj su naveli prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime su osigurali mogućnost podnošenja nove apelacije nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27., dostupna na www.ustavnisud.ba).
3. Presudom Općinskog suda u Jajcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 128 0 P 006174 13 P od 8. decembra 2014. godine utvrđeno je da apelanti imaju jače pravo posjeda na nekretninama upisanim na imenu tuženog Refika Mačak (u daljnjem tekstu: tuženi) na parcelama pobliže označenim u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Dosljedno tome, tuženi je dužan vratiti posjed apelantima te trpjeti da se apelanti upišu u zemljišnoknjižnim evidencijama kao suposjednici na predmetnim nekretninama na način pobliže naveden u izreci presude, a da se tuženi kao posjednik briše, te da im nadoknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
4. Općinski sud je naveo da su apelanti podnijeli tužbu protiv tuženog radi utvrđenja prava vlasništva, ali su naknadno uredili tužbeni zahtjev, te isti opredjelili na utvrđenje jačeg prava na posjed predmetnih nekretnina. U tužbi su naveli da je njihov prednik Zaim Mačak 1956. i 1957. godine (na temelju usmenog kupoprodajnog ugovora) kupio od tuženog i njegovog brata predmetne nekretnine, koje se vode na imenu tuženog i da je predmetne nekretnine uživao do svoje smrti 1960. godine, a poslije njegove smrti te nekretnine su uživali apelanti. Apelanti su u tužbi također naveli da je njihova majka sa majkom tuženog, radi provođenja predmetnih nekretnina, sačinila pismeni kupoprodajni ugovor, jer je ona u katastru bila evidentirana kao posjednica, ali da je tada izvršena pogrešna identifikacija nekretnina koje je njihov prednik (Zaim Mačak) kupio od tuženog i njegovog brata i pogrešno je naznačeno da su predmet kupoprodaje bile parcele određenog broja. Općinski sud je naveo da je tuženi u odgovoru na tužbu naveo da ne spori činjenicu da je 1957. godine dogovorena prodaja predmetnih nekretnina pravnom predniku apelanata, ali da on, a niti apelanti nikada nisu izvršili isplatu kupoprodajne cijene i da je između njih bilo dogovoreno da će se zaključiti ugovor u formalnom obliku kako bi se izvršio upis prava posjeda na pravnog prednika apelanata, ali taj ugovor nikada nije zaključen upravo zbog neisplate kupoprodajne cijene. Osim toga, tuženi je u odgovoru na tužbu istaknuo da posjed apelanata nije zakonit, jer se ne temelji na valjanoj pravnoj osnovi niti je savjestan, jer su i pravni prednik apelanata i apelanti znali da posjeduju zemlju u njegovom vlasništvu, za koju nikada nije izvršena isplata kupoprodajne cijene, a on je plaćao porez za predmetne nekretnine.
5. Općinski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio sve okolnosti bitne za odlučenje, između ostalog, da predmetne nekretnine na terenu čine jednu fizičku cjelinu i da su u katastarskim knjigama upisane kao posjed tuženog. Nadalje, Općinski sud je kao nesporno utvrdio da su predmetne nekretnine od 1956. i 1957. godine u posjedu prednika apelanata na temelju zaključenog usmenog kupoprodajnog ugovora sa bratom tuženog, a zatim i apelanata i da su ih apelanti obrađivali sve do 2011. godine od kada su u posjedu tuženog. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je, primjenom odredba člana 48. st. 1. i 2, čl. 77. i 86. Zakona o vlasničko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO), zaključio da je prednik apelanata od brata tuženog predmetne nekretnine kupio temeljem valjanog pravnog posla, te mu ih je dobrovoljno predao u posjed, iz čega proizilazi da prednik apelanata svoj posjed nije pribavio silom, potajno niti zloupotrebom povjerenja, a savjesnost posjeda se i presumira kako to određuje član 77. stav 3. ZVPO, pa svoju savjesnost apelanti nisu bili dužni ni dokazivati, dok tuženi ničim nije dokazao nesavjesnost posjeda apelanata. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je ocijenio da je posjed prednika apelanata, a zatim i posjed apelanata lično kvalificiran, odnosno zakonit i savjestan, da je pravno jači od posjeda tuženog jer je stečen temeljem teretnog pravnog posla za razliku od posjeda tuženog koji je posjed stekao besteretno, da se individualno određene nekretnine nalaze u posjedu tuženog i da su identične onima koje su apelanti ranije posjedovali. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 6 obrazloženja presude.
6. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je donio Presudu broj 128 0 P 006174 15 Gž od 18. septembra 2015. godine kojom je žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu, tako što je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Istom presudom obavezani su apelanti da tuženom solidarno nadoknade troškove sastava žalbe i takse na tužbu.
7. Prema ocjeni Kantonalnog suda, pravno stajalište prvostepenog suda, da se primjenom člana
48. ZVPO usvoji predmetni tužbeni zahtjev nije pravilno, što je tuženi osnovano istaknuo u žalbi. S tim u vezi, Kantonalni sud je imao u vidu navedenu odredbu člana 48. ZVPO koju je citirao, istaknuvši da je iz zakonskog naziva predmetne tužbe (Actio Publiciana) odmah uočljivo njezino temeljno obilježje, da to nije tužba vlasnika, već osobe čiji se posjed, dok ga nije izgubila, temeljio na činjenicama uz koje zakon vezuje pretpostavku postojanja vlasništva i stoga joj daje pravo na zahtjev radi povrata stvari.
8. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je naveo da se publicijanskom tužbom zahtijeva predaja individualno određene stvari na osnovu jačeg prava na posjed, te da je osnovno pravilo kod te tužbe to da tužitelj može uspjeti u sporu jedino u slučaju da je njegov posjed po kvalifikovanosti i kvalitetu bolji od posjeda tuženog, i pod uslovom da tuženi nije vlasnik stvari. Kantonalni sud je pojasnio da presuda u takvim sporovima ima snagu res iudicata, ali samo u odnosu na stranke u sporu, ali ne i za treća lica, pa se kod takvih tužbi ne može ni zahtijevati utvrđenje prava posjeda, a slijedom toga ni promjenu upisa u katastru. Ovo pogotovo što posjed nije pravo već faktička vlast nad stvari, što znači da se ne može tražiti utvrđivanje činjenice posjeda nekretnina pa isto, kao takvo, nema pravno značenje ni za nastanak, ni za promjenu ni za prestanak stvarno pravnog odnosa.
9. Imajući u vidu utvrđenje prvostepenog suda (da je tuženi predmetne nekretnine stekao temeljem darovnog ugovora, dakle da je u pitanju posjed kako je to identifikovano od strane vještaka geodetske struke ujedno i vlasništvo tuženog), Kantonalni sud je ocijenio da apelanti u odnosu na tuženog koji je u pogledu predmetnih nekretnina između ostalog vlasnik odnosno suvlasnik, ne mogu izdejstvovati traženu sudsku zaštitu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istaknuo da sud nije vezan za pravni osnov i isti se prilikom odlučivanja kreće u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i iznesenih činjenica. Međutim, kako su apelanti ostali kod opredjeljenog tužbenog zahtjeva, nije bilo moguće doći do prerastanja publicijanskog u reivindikacioni spor, zbog čega se isti kao takav ne može razmatrati kao tužba za utvrđenje prava vlasništva. Kantonalni sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije bilo moguće usvojiti primjenom citiranih odredbi na koje se pozvao prvostepeni sud. Odluku o troškovima postupka Kantonalni sud je donio primjenom člana 397. stav 2. ZPP-a.
10. Prema stanju spisa, odlučujući o reviziji apelanata izjavljenoj protiv drugostepene presude, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 128 0 P 006174 16 Rev od 13. juna 2017. godine kojim je odbacio reviziju apelanata, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a.
11. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelanti, u suštini, vide u proizvoljnoj primjeni relevantnih materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, te su u vezi s tim uputili na detaljnije navode iz ranije podnesene apelacije broj AP-5335/15 u kojoj su istakli da radi zapuštenosti, neažurnosti i stanja zemljišnih knjiga u Jajcu, bije bilo moguće da tužbeni zahtjev postave na osnovu zemljišno-knjižnih podataka, zbog čega su tužbeni zahtjev precizirali na utvrđivanje jačeg prava na posjed i povrat oduzete parcele. Apelanti navode da Kantonalni sud ne uvažava navedeno stanje i striktno insistira na zemljišno-knjižnim podacima, bez obzira što to nije moguće postići. Pored toga, apelanti navode da su u predmetnom sporu dokazali izvorno vlasništvo na predmetnim nekretninama, ali drugostepeni sud misli da je jedini dokaz vlasništva zemljišna knjiga i kod stanja zemljišne knjige, kakva jeste u Jajcu. Ističu da im je drugostepeni sud oduzeo imovinu koju su imali i legalno koristili prije više od 60 godina.
12. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine Federacije BiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 48.
Osoba koja je pribavila individualno određenu stvar po pravnom osnovu i na zakonit način, a nije znala, niti je mogla znati da nije postala vlasnik stvari (pretpostavljeni vlasnik), ima pravo zahtijevati njen povraćaj i od savjesnog posjednika kod koga se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.
Kad se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno, a ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo ima osoba kod koje se stvar nalazi.
Član 77.
Posjed je zakonit ako se zasniva na punovažnom pravnom osnovu i ako nije pribavljen silom, prevarom ili zloupotrebom povjerenja.
Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.
Savjesnost posjeda se pretpostavlja.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, primjenjujući relevantne odredbe ZVPO, dao jasne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizilazi da je osnovno pravilo kod publicijanske tužbe to da tužitelj može uspjeti u sporu jedino u slučaju da je njegov posjed po kvalifikovanosti i kvalitetu bolji od posjeda tuženog, i pod uslovom da tuženi nije vlasnik stvari. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da imaju jače pravo na posjed na predmetnim nekretninama, ocijenivši da apelanti u odnosu na tuženog, koji je u pogledu predmetnih nekretnina vlasnik odnosno suvlasnik, ne mogu izdejstvovati traženu sudsku zaštitu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni osporenom odlukom. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević