Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-376/19 (S. T.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Izvršenje
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-376/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine, u predmetu broj AP-376/19, rješavajući apelaciju S. T., na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. T.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 082566 18 Gži od 10. siječnja 2019. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkopatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela S. T.

protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 I 082566 18 Gži od 10. siječnja 2019. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1.

Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S. T. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Odvjetnički ured Kebo & Guzin iz Mostara, podnijela je 24. siječnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 I 082566 18 Gži od 10. siječnja 2019. godine.

2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda odbijena je žalba apelantice i potvrđeno rješenje prvostupanjskog suda od 19. srpnja 2018. godine, kojim je odbijen kao neosnovan prigovor apelantice kao izvršenika.

3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je u konkretnom slučaju izvršenje dozvoljeno na osnovu izvršne isprave-presude Općinskog suda u Mostaru od 22. kolovoza 2012. godine, a po prijedlogu tražitelja izvršenja (JP Hrvatske Telekomunikacije d.d. Mostar). Kantonalni sud je naveo da je sud u izvršnom postupku dužan poštovati sadržaj izvršne isprave i nije ovlašten ispitivati osnovanost potraživanja koje je utvrđeno tom odlukom, pa su neosnovani žalbeni navodi izvršenika koji se odnose na valjanost izvršne isprave. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je zastarni rok za potraživanja pred sudom ili drugim nadležnim organom propisan odredbom članka

379. Zakona o obligacionim odnosima, a stavkom 1. navedenog članka propisano je da za 10 godina zastarjevaju potraživanja koja su utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, ili odlukom drugog nadležnog organa, ili nagodbom pred sudom ili drugim nadležnim organima. Imajuću i vidu da je tražitelj izvršenja podnio prijedlog za izvršenje 3. travnja 2017. godine, a presuda prvostupanjskog suda (na kojoj se temelji izvršni prijedlog) postala pravomoćna 10. rujna 2012. godine, Kantonalni sud je ukazao da potraživanje tražitelja izvršenja nije zastarjelo.

Apelacioni navodi

4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

6. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelantica ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

7. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantičinoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo tražitelj izvršenja protiv apelantice, na osnovu pravomoćne sudske odluke. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelantice», već da su ona ranije utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

8. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom.

b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njenog prava na imovinu, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-376/19 (S. T.) | Sudska praksa | Aktio