Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2950/17 (M. D.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Uknjižba
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Miješanje u pravo na dom
  • Stanovi JNA
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2950/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2950/17, rješavajući apelaciju Mladena Dobrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Mladena Dobrića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku u kojem je donesena Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054384 17 Gž 2 od 15. maja 2017. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo, u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, da apelantu Mladenu Dobriću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Mladena Dobrića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 054384 17 Gž 2 od 15. maja 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mladen Dobrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mustafa Karović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 054384 17 Gž 2 od 15. maja 2017. godine. Apelant je 5. novembra 2018. i 13. maja 2019. godine dopunio apelaciju.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od tužene Federacije Bosne i Hercegovine, zastupane po Federalnom pravobranilaštvu Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 11. marta 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 13. do 21. marta 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Općinski sud je u ponovnom postupku donio Presudu broj 65 0 P 054384 16 P 2 od 15. aprila 2015. godine kojom je utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji (u daljnjem tekstu: ugovor) nekretnine – stana u Sarajevu, pobliže opisanog u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetni stan), zaključen 11. februara 1992. godine između apelanta i Države SFRJ – SSNO – Vojne ustanove za upravljanje SFJNA Beograd – Odjeljenje Sarajevo, kao pravnog prednika tužene, pravno valjan. Istom presudom je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda, Odsjeku KPU, da izvrši uknjižbu predmetnog stana s pravom vlasništva sa dijelom 1/1 u apelantovu korist, kao i „alternativno“ postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tužena isplati naknadu za predmetni stan. Navedenom presudom je usvojen dio tužbenog zahtjeva, te je tužena obavezana da apelantu naknadi troškove postupka. Također je navedenom presudom odbijen kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se obaveže apelant da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan.

6. U obrazloženju navedene presude Općinski sud je naveo da je apelant 11. marta 2005. godine podnio tužbu protiv tužene radi priznanja prava vlasništva. Općinski sud je dalje naveo da je u konkretnom predmetu donio presudu od 26. septembra 2012. godine, koja je ukinuta rješenjem Kantonalnog suda od 11. oktobra 2013. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

7. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant 11. februara 1992. godine s pravnim prednikom tužene zaključio ugovor koji su potpisale ugovorne strane, ovjerio vojni pravobranilac i koji je dostavljen nadležnoj upravi prihoda. Nadalje je Općinski sud utvrdio da je apelant na ime otkupa predmetnog stana uplatio iznos od 500.000 dinara. Na osnovu odluke Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 2. septembra 2003. godine utvrđeno je da je apelant bio savjestan posjednik predmetnog stana, nakon čega ga je Služba za stambenu oblast Općine Novo Sarajevo (u daljnjem tekstu: Služba) uvela u posjed tog stana 23. decembra 2003. godine. Općinski sud je također utvrdio da je odlukom CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine usvojen zahtjev Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: FMO) za ponovno razmatranje odluke CRPC-a od 2. septembra 2003. godine, koja je stavljena van snage i istovremeno odbijen apelantov zahtjev za povrat u posjed stana. Nakon toga, rješenjem Službe od 17. februara 2009. godine predmetni stan je vraćen na raspolaganje Službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH, te je naloženo apelantu da oslobodi predmetni stan, dok je zaključkom Službe od 26. maja 2009. godine navedeno rješenje izvršeno. Općinski sud je dalje utvrdio da je Služba za zajedničke poslove organa i tijela FBiH, kontrolom korištenja, utvrdila da predmetni stan koristi T. H., na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključio sa „Nekretninama Pelak“. Osim toga, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantu profesionalna vojna služba prestala 12. juna 2002. godine, te da nije riješio svoje stambeno pitanje po propisima o stambenom obezbjeđenju Ministarstva odbrane Republike Srbije i Crne Gore.

8. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja Općinski sud je zaključio da je predmetni ugovor pravno valjan jer je sačinjen u skladu sa Zakonom o prometu nekretnina, odnosno u pismenoj formi, potpisan je od strane ugovornih strana, ovjeren od strane vojnog pravobranioca i dostavljen nadležnoj upravi prihoda. Kupoprodajna cijena utvrđena u skladu s tada važećim zakonom i iznos cijene je u ugovorenom roku izmiren u pretežnom dijelu 14. februara 1992. godine (cijena je bila 552.897 dinara, a platio je 500.000 dinara), pa se smatra da je cijenu u roku i u cijelosti izmirio.

9. Nadalje, Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da apelant nije u posjedu predmetnog stana i da sa članovima svog porodičnog domaćinstva ne stanuje u predmetnom stanu. Slijedom navedenog, Općinski sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se u Zemljišnoknjižnom uredu upiše kao vlasnik predmetnog stana, primjenom odredbe člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo budući da apelant ne ispunjava kumulativno dva uvjeta, odnosno da je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO i da taj stan zakonito koristi.

10. U vezi s dijelom „alternativno“ postavljenog tužbenog zahtjeva kojim apelant potražuje naknadu za predmetni stan, Općinski sud je ukazao na odredbu člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) koju je citirao, naglasivši da sud u ponovnom postupku nije proveo dokaz uvidom i čitanjem nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke od 12. oktobra 2009. godine i njegove dopune od 3. oktobra 2011. godine s obzirom na to da su parnične stranke u ponovnom postupku na pripremnom ročištu održanom 12. februara i 7. aprila 2015. godine taksativno na zapisnik predložile dokaze koje žele provesti u konkretnom postupku, te da provođenje navedenog dokaza nije predloženo. Cijeneći činjenicu da apelant nije izveo niti jedan dokaz kojim bi utvrdio visinu naknade za predmetni stan, umanjenu za amortizaciju, Općinski sud je odbio kao neosnovan „alternativno“ postavljeni dio tužbenog zahtjeva.

11. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom čl. 386. i 387. ZPP, o čemu se taj sud iscrpnije izjasnio na strani 15. obrazloženja presude.

12. Konačno, Općinski sud je odbio i protivtužbeni zahtjev tužene kojim je tražila da se apelant obaveže da joj preda u posjed i slobodno raspolaganje predmetni stan s obzirom na to da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da apelant ne drži predmetni stan u svom posjedu (detaljnije o tome na strani 15. obrazloženja presude).

13. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 054384 17 Gž 2 od 15. maja 2017. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, a žalbu tužene uvažio i prvostepenu presudu u dijelu kojim je utvrđeno da je pravno valjan ugovor preinačio na način da je odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu, kao i tužbeni zahtjev za naknadu troškova postupka.

14. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, utvrdio da nije pravilan zaključak prvostepenog suda da je pravno valjan ugovor. Naime, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, na osnovu provedenih dokaza, utvrdio da je apelant na ime kupoprodajne cijene uplatio 500.000 dinara, dok je bio dužan uplatiti 552.897 dinara (u presudi je očiglednom greškom navedeno KM), pa je zaključio, kako je ugovor ispunjen u pretežnom dijelu, da se smatra da je cijenu u roku i u cijelosti izmirio. Kantonalni sud je naveo da nema osnova za uvođenje fikcije („smatra se“) izmirenje duga u cijelosti, niti osnova za usvajanje tužbenog zahtjeva za utvrđivanja valjanosti ugovora u konkretnoj situaciji nespornog duga kada sam apelant nije postavio zahtjev za utvrđivanje valjanosti ugovora uz uvjete isplate ostatka cijene u određenom roku. Kantonalni sud je imao u vidu odredbu člana 39.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo prema kojoj, u slučaju kada nosilac stanarskog prava nije uplatio cijeli iznos prodajne cijene iz kupoprodajnog ugovora, ostatak cijene će platiti Ministarstvu odbrane Federacije. Kantonalni sud je istakao da apelant nije uplatio punu cijenu, niti je dokazivao da se pokušao obratiti Ministarstvu radi uplate razlike u cijeni, niti je tužbeni zahtjev za utvrđivanje valjanosti ugovora vezao za svoju obavezu ispunjenja duga u određenom roku. Osim toga, kako je ugovor zaključen prije 6. aprila 1992. godine, a nije ovjeren na sudu, Kantonalni sud je ocijenio da je, shodno navedenoj odredbi, trebalo podnijeti Ministarstvu odbrane Federacije na sačinjavanje aneksa i na taj način odobravanja i priznavanja ugovora. Kantonalni sud je naveo da apelant tokom postupka nije izveo niti jedan dokaz s ciljem utvrđivanja činjenice da se obraćao navedenom ministarstvu, zbog čega je zaključio da prvostepeni sud, na činjenice utvrđene tokom postupka, a koje se odnose na ugovor (da su ga potpisali ugovarači, ovjerio vojni pravobranilac i da nije ispunjen u cijelosti), nije primijenio relevantno pravo, pa je, u navedenom dijelu, primjenom člana 229. stav 1. tačka 4) ZPP, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da ugovor nije pravno valjan (nije ovjeren na sudu, nije podnesen Ministarstvu odbrane na zaključivanje aneksa zbog toga, nije uplaćena puna cijena, nije ni iz tog razloga podnesena na zaključivanje aneksa, niti je pokušana uplata razlike nadležnom ministarstvu, odnosno apelant nije tražio ni da se ta njegova obaveza utvrdi u određenom roku i iznosu presudom).

15. S druge strane, Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani apelantovi žalbeni navodi. Naime, prema članu 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, lice koje legalno koristi stan za koji ima pravno valjano zaključeni ugovor može tražiti da FMO izda nalog za uknjižbu vlasništva. Apelant nema pravno valjano zaključen ugovor i ne koristi stan (navedena činjenica je utvrđena u prvostepenom postupku i obrazložena u prvostepenoj presudi, protivtužbeni zahtjev za predaju u posjed je odbijen jer je utvrđeno da stan u posjedu ne drži apelant, što niti jedna strana ne osporava), zbog čega, prema ocjeni Kantonalnog suda, ne može tražiti izdavanje naloga za uknjižbu (nema činjeničnog osnova). Kantonalni sud je ukazao na odredbu člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, prema kojoj lice koje nema pravo na povrat stana, a ima zaključen pravno valjan ugovor, može tražiti naknadu sredstava isplaćenih po tom osnovu. Kantonalni sud je naveo da apelant kao pripadnik JNA do 2002. godine nema pravo na povrat, već na isplatu, ali po pravno valjanom ugovoru. Kantonalni sud je podsjetio da apelant nema pravno valjano zaključen ugovor.

16. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio da apelant nije opredijelio tužbeni zahtjev na isplatu naknade, što tužbeni zahtjev čini neurednim i nepodobnim za postupanje. Kantonalni sud je naveo da apelant navedeni propust nije ispravio do okončanja postupka. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je sud, također, bio dužan voditi računa o navedenom propustu u prethodno provedenom postupku ispitivanja tužbe, te utvrđujući nepotpunost prema članu 66. ZPP pozvati apelanta da dopuni tužbu određivanjem tužbenog zahtjeva, u skladu sa članom 53. stav 2. tačka 2) ZPP. Međutim, kako apelant nije predložio ni proveo dokaz na okolnost utvrđivanja visine naknade na ime stana (nije predložen ni proveden dokaz čitanjem nalaza i mišljenja vještaka koji je utvrdio visinu zahtjeva), Kantonalni sud je zaključio da navedena povreda (propust) od strane prvostepenog suda nije u konačnici imala za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva, već je tužbeni zahtjev svakako morao biti odbijen zbog neutvrđene visine zahtjeva. Na ovaj način procesna povreda suda nije utjecala na odluku suda, već je ona posljedica radnji, tačnije propuštanja radnji apelanta, no ako se ima u vidu da ni sam ugovor nije pravno valjan, Kantonalni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

17. Iz stanja spisa proizlazi da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Rješenjem broj 65 0 P 054384 17 Rev od 30. marta 2018. godine odbacio kao nedopuštenu apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Kantonalnog suda od 15. maja 2017. godine shodno članu 237. ZPP.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da je osporena presuda nepravilna jer je suprotna stvarnim činjenicama i dokazima. Navodi da su apsolutno netačni i neosnovani navodi tužene da nije u posjedu predmetnog stana, koje neistine je prihvatio i drugostepeni sud i na tome zasnovao osporenu presudu, pri tome ističući da je odlukom CRPC-a od 2. septembra 2003. godine utvrđeno je da je bio savjestan posjednik predmetnog stana i da ga je Služba uvela u njegov posjed 23. decembra 2003. godine. Nadalje, apelant navodi da je u konkretnom slučaju sud mogao samo da konstatira da li je ugovor ovjeren pečatom vojnog pravobranioca, a ne da provjerava tačnost iznosa koji je tim pečatom potvrđen. Smatra da žalbeni navodi tužene nisu mogli biti od utjecaja na odluku o pravnoj valjanosti ugovora budući da je navedeni ugovor zaključen u skladu s tada važećim odredbama Zakona o kupoprodaji – otkupu vojnih stanova, u kojem je postupljeno po pravilima o zaključenju, potpisima i ovjeri potpisa kojim se potvrđuje volja i namjera ugovornih strana, ovjera od strane vojnog pravobranioca kojom se potvrđuje isplata ugovorene kupoprodajne cijene stana, te ovjera nadležne porezne uprave kojom se potvrđuje obaveza na promet nekretnina, a sve prije postojanja tužene kao pravnog subjekta. Nadalje, apelant navodi da sve navedene činjenice ukazuju da je osporenom presudom očigledno diskriminiran u odnosu na sve kategorije korisnika stanova u Bosni i Hercegovini. Pored toga, apelant je naveo da je osporena presuda u suprotnosti i sa Odlukom Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine u kojoj je konstatirano da je javna vlast lišila nosioca stanarskog prava koji se nalazi u posjedu prijeratnog stana da ostvari uknjižbu vlasništva u nadležnom sudu. Apelant je također naveo da je osporena odluka suprotna i odluci Evropskog suda u slučaju Đokić i drugi, što ukazuje na nepoštovanje tog suda i njegovih pravnih stavova i zaključaka. Apelant je u dopunama apelacije od 5. novembra 2018. i 13. maja 2019. godine dostavio, između ostalog, potvrdu Ministarstva odbrane Republike Srbije od 21. juna 2018. godine kojom se potvrđuje da apelant nije riješio svoje stambeno pitanje od strane Vojnostambenog fonda Ministarstva odbrane i Vojske Srbije i rješenje Vrhovnog suda od 30. marta 2018. godine.

19. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i njegovo pravo na suđenje u razumnom roku.

b)Odgovor na apelaciju

20. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda donesena u skladu s pozitivnim pravom i sudskom praksom, kako proizlazi iz samog obrazloženja presude. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da apelant propustom advokata nije proveo niti jedan dokaz u odnosu na visinu naknade, dok utvrđenje visine naknade za stan po službenoj dužnosti nije moguće po trenutnim propisima. Naime, apelant prema činjenicama iz predmeta nema pravo na povrat stana, na okolnosti isplate naknade, sve i da je utvrđeno pravo na isplatu, nije proveo niti jedan dokaz propustom advokata, a ne suda, dok je svoje obrazloženje zaključka da ugovor nije pravno valjan dao u samoj presudi i pri kojem u cijelosti ostaje.

21. Općinski sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju presude od 15. aprila 2016. godine i, suprotno apelantovom stavu, smatra da pri njenom donošenju nisu povrijeđena prava na koja se pozvao u apelaciji.

22. Tužena je navela da su redovni sudovi pobijane presude, u smislu zakonom utvrđenih nadležnosti, donijeli na zakonit način i u razumnom roku tako da nije došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao u apelaciji. Nadalje, tužena je navela da apelant nije u posjedu predmetnog stana niti posjeduje pravomoćnu odluku nadležnog organa o vraćanju stana u posjed jer je odbijen sa zahtjevom za vraćanje stana u posjed. U vezi s tim, tužena je navela da je apelant iseljen iz predmetnog stana, te da se predmetni stan nalazi na raspolaganju Vladi FBiH – Službi za zajedničke poslove organa i tijela FBiH. Pored toga, tužena je navela da je potpuno neosnovano apelantovo pozivanje na odluku CRPC-a od 2. septembra 2003. godine budući da je ta odluka stavljena van snage odlukom CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 39. stav 1.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39b.

U slučaju kada nosilac stanarskog prava iz člana 39a. ovog zakona nije izvršio uplatu cijelog iznosa prodajne cijene stana u skladu sa kupoprodajnim ugovorom, onda će platiti ostatak prodajne cijene navedene u tom ugovoru Vladi Federacije Bosne i Hercegovine.

Ukoliko je kupoprodajnim ugovorom predviđena isplata prodajne cijene u ratama, sačinit će se aneks ugovora kojim se reguliše isplata preostalih rata, te stavljanje pod hipoteku i njena registracija u skladu sa ovim zakonom.

Odredbe člana 39a. ovog zakona i st. 1. i 2. ovog člana primjenjuju se i na ugovore o otkupu stana koji su zaključeni prije 6. aprila 1992. u slučajevima kada nije izvršena ovjera potpisa kod nadležnog suda.

Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

24. Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima („Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 46/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3. st. 1. i 2.

Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva kao što je utvrđeno članom 6. ZOSO (u daljem tekstu:

nosilac stanarskog prava) ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Osobe koje su napustile svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7 Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.

Član 3.a stav 1.

Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant izjavio reviziju Vrhovnom sudu protiv presude Kantonalnog suda od 15. maja 2017. godine. S obzirom na to da je revizija odbačena kao nedopuštena zbog formalnih razloga (rješenjem Vrhovnog suda od 30. marta 2018. godine), slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Kantonalnog suda od 15. maja 2017. godine. Dakle, predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda od 15. maja 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 15. maja 2017. godine, a da je apelant predmetnu apelaciju podnio 13. jula 2017. godine slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedenu presudu, tvrdeći da je tom presudom prekršeno njegovo pravo iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i čl. 8. i 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

a)Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu građansko-pravne prirode u kojem je apelant tražio utvrđivanje pravne valjanosti ugovora i uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige, iz čega proizlazi da se radilo o predmetu građanskopravne prirode, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Suđenje u razumnom roku

33. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, da član 6. stav 1. Evropske konvencije državama ugovornicama nameće dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme tako da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).

35. Ustavni sud podsjeća da, u skladu sa članom 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. Slijedom navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelantov punomoćnik u dopuni apelacije od 13. maja 2019. godine dostavio i rješenje Vrhovnog suda od 30. marta 2018. godine (kojim je odbačena kao nedopuštena njegova revizija izjavljena protiv presude Kantonalnog suda od 15. maja 2017. godine). Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava dužinu revizionog postupaka pred Vrhovnim sudom, već isključivo ukazuje na dužinu trajanja predmetnog postupka od podnošenja tužbe 11. marta 2005. godine do donošenja presude Kantonalnog suda 15. maja 2017. godine, iz čega proizlazi da je predmetni postupak trajao više od 12 godina.

36. Nadalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o nešto složenijem predmetu, imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na utvrđivanja pravne valjanosti ugovora i uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige, kao i o „alternativno“ postavljenom tužbenom zahtjevu za naknadu za stan, kao i o protivtužbenom zahtjevu tužene. Naime, tokom predmetnog postupka je saslušan svjedok T. H. i apelant, te su izvedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju (između ostalog uvid u ugovor, uplatnice, odluke CRPC-a, više odluka Službe, potvrde Ministarstva odbrane Republike Srbije, naredbu Generalštaba vojske Jugoslavije i druge dokumente). Osim toga, iz raspoloživih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način doprinio dužini trajanja postupka. Nadalje, kako se tužbeni zahtjev odnosio na utvrđivanje valjanosti ugovora i uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige predmetnog stana, Ustavni sud zaključuje da je postupak za apelanta značajan. Ustavni sud, također, zapaža da je Općinski sud presudu donio sedam i po godina (26. septembra 2012. godine) nakon podnošenja tužbe. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o žalbi tužene, nakon jedne godine (11. oktobra 2013. godine) donio rješenje kojim je uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio tom sudu na ponovni postupak. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku donio presudu nakon dvije i po godine (15. aprila 2016. godine), dok je žalbeni postupak pred Kantonalnim sudom trajao oko jedne godine (15. maja 2017. godine). Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, prije svega da je Općinski sud prvu presudu po apelantovoj tužbi donio tek nakon sedam i po godina, a drugu presudu, u ponovljenom postupku, tek nakon dvije i po godine, da se radilo o postupku koji je značajan za apelanta, dok se, s druge strane, Općinski sud nije izjašnjavao na navode o trajanju postupka, Ustavni sud apelantove prigovore usmjerene na kršenje prava na pravično suđenje u segmentu suđenja „u razumnom roku“ smatra opravdanim jer je predmetni postupak utvrđenja pravne valjanosti ugovora i uknjižbe prava vlasništva u zemljišne knjige trajao više od 12 godina, pri čemu odgovornost za navedeno snosi Općinski sud. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu cjelokupnu dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava kriterije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

37. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „suđenja u razumnom roku“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

38. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

39. S obzirom na odluku u ovom predmetu i vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, te okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da apelantu na ime naknade nematerijalne štete treba isplatiti iznos od 900,00 KM.

40. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo, s obzirom na sjedište sudova pred kojima je vođen predmetni postupak, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu. U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje

41. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

42. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

43. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je osporenom presudom Kantonalnog suda odbijen apelantov tužbeni zahtjev za utvrđivanje pravne valjanosti ugovora i uknjižbe prava vlasništva, kao i „alternativno“ postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu za stan jer apelant ne ispunjava uvjete iz čl. 39. i 39.a, b i e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i člana 3.a stav 1. i člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud dao tumačenje da predmetni ugovor nije pravno valjan, između ostalog (i) jer „nije ovjeren na sudu“. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u tom dijelu, prema praksi Ustavnog suda i dosadašnjoj praksi redovnih sudova, arbitrarno tumačio odredbe člana od 39. do 39.b Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Naime, elementi potrebni za pravnu valjanost ugovora su propisani odredbom člana 39. navedenog zakona, odnosno da je zaključen pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine, da je dostavljen na ovjeru nadležnoj poreznoj službi i da je cijena izmirena u cijelosti u ugovorenom roku. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se za valjanost ugovora o otkupu stana ne traži ovjera potpisa na sudu. Međutim, budući da se Kantonalni sud bavio i isplatom cijene, što je također bitan element ugovora, i dao odgovarajuće obrazloženje (da apelant nije u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu, niti se pokušao obratiti Ministarstvu radi uplate razlike u cijeni), ne mogu se prihvatiti apelantovi navodi da je predmetni ugovor pravno valjan jer su ga ovjerili vojni pravobranilac i nadležna porezna služba. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio da apelant nema pravno valjan ugovor o otkupu predmetnog stana, da se ne nalazi u njegovom posjedu, niti je predložio ni proveo dokaz na okolnost utvrđivanja visine naknade na ime predmetnog stana. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi nakon ocjene provedenih dokaza dali jasne i argumentirane razloge koji su interpretirani u prethodnim tačkama ove odluke (Ustavni sud ih neće ponavljati) i iz kojih ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo.

44. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, u odnosu na kršenje prava na pravično suđenje, razmatrao predmete sličnog činjeničnog i pravnog stanja (vidi, npr. Ustavni sud, odluke br. AP 1908/09 od 20. decembra 2011. i AP 3520/14 od 23. novembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Tako je u Odluci broj AP 1908/09 Ustavni sud zaključio: „U konkretnom postupku koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda nije bilo sporno da se apelant ne nalazi u posjedu predmetnog stana, dok je nesporno dokazano da ugovor o otkupu predmetnog stana nije pravno obavezujući. Stoga, obrazloženja redovnih sudova koja ukazuju na to da apelant nije ispunio uvjete iz člana 39. citiranog zakona nisu data proizvoljno i u skladu su sa standardima pravičnog suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.“ Zbog toga, Ustavni sud apelantove navode smatra neosnovanim.

45. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaja koje se odnose na cjelokupni postupak utvrđenja i predaje u posjed predmetnog stana, te imajući u vidu apelantove veoma opširne i obimne navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer nalazi da je Kantonalni sud kao redovni sud dao logične i zadovoljavajuće odgovore na sve apelantove prigovore, kao i da apelantovi navodi ne mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost predmetnog postupka. Ustavni sud, također, napominje da je apelant u apelaciji navodio praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, koju je Ustavni sud imao u vidu prilikom donošenja ove odluke, ali koja ni na koji način ne utječe na drugačiju odluku u apelantovom slučaju.

46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu primjene prava.

b)Pravo na dom

47. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, 297-C, stav 31).

48. Ustavni sud iz osporene presude zaključuje da je u postupku utvrđeno da predmetni stan koristi T. H. na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključio s „Nekretninama Pelak“, i to kao bespravni korisnik, te da je apelantov zahtjev za povrat predmetnog stana u upravnom postupku pravomoćno odbijen (odlukom CRPC-a od 21. oktobra 2005. godine) i apelant iseljen iz predmetnog stana (rješenjem Službe od 17. februara 2009. godine). Iz navedenog proizlazi da je veza sa stanom kao apelantovim domom prekinuta, a osporenom odlukom, zbog neispunjenja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na stanu u smislu odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom budući da je o tom pravu faktički odlučivano u postupku povrata predmetnog stana, a odluke donesene u tom postupku nisu predmet ove apelacije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, također, neosnovani.

c)Pravo na imovinu

49. U vezi s navodima koji se tiču prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud zbog istih razloga zaključuje da su neosnovani i navodi apelacije o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

d)Zabrana diskriminacije

50. U pogledu apelantovih navoda o kršenju zabrane diskriminacije, Ustavni sud ukazuje da apelant ničim nije dokazao da je u odnosu na njega postupano drugačije nego u odnosu na lica u istoj situaciji, niti je takvo nešto vidljivo iz stanja konkretnog spisa. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do kršenja apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak trajao više od 12 godina, pri čemu iz relevantnih dokumenata ne proizlazi da je apelant na bilo koji način tome doprinio, već da odgovornost za prekomjernu dužinu leži na redovnim sudovima, u najvećoj mjeri na Općinskom sudu.

52. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na aspekt primjene materijalnog prava iz prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio pravo u situaciji kada je utvrđeno da apelant ne ispunjava uvjete iz čl. 39. i 39.a, b i e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i člana 3.a stav 1. i člana 3. st. 1. i 2. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima koji su potrebni za uknjižbu prava vlasništva na predmetnom stanu jer je utvrđeno da se ne nalazi u posjedu predmetnog stana, da ugovor nije pravno valjan jer kupoprodajna cijena nije u potpunosti plaćena i iz razloga što apelant nije predložio ni proveo dokaz na okolnost utvrđivanja visine naknade na ime predmetnog stana.

53. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je apelantov tužbeni zahtjev odbijen zbog neispunjenja pretpostavki za stjecanje prava vlasništva na stanu u smislu materijalno-pravnih odredaba Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo kojima ni na koji način nije izvršeno miješanje u apelantovo pravo na dom.

54. Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju koje je u konkretnim okolnostima dovedeno u vezu s pogrešnom primjenom materijalnog prava zbog istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje.

55. Nema kršenja ni prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije kada apelant ničim nije dokazao da je prema njemu postupano drugačije nego u odnosu na lica u istoj situaciji i kada takvo nešto ne proizlazi iz stanja konkretnog spisa.

56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević