Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-650/19 (S.H.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-650/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine, u predmetu broj AP-650/19, rješavajući apelaciju S. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio S. H.
protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 23 0 P 028176 17 Gž od 19. novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Slobodan Pavić advokat iz Novog Grada, podnio je 11. februara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 23 0 P 028176 17 Gž od 19. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu prvotuženi (S.Š.) i drugotužena (Općina Velika Kladuša) da apelantu solidarno na ime naknade štete (zbog protupravnog zauzimanja dijela nekretnine, te protupravne izgradnje objekta uz međašnu liniju s nekretninom pobliže označenom u izreci prvostepene presude a na način preciznije opisan u izreci prvostepene presude) plate određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka za zakonskom zateznom kamatom. Također, obavezan je apelant da prvotuženom, kao i drugotuženoj nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu, dok je u preostalom dijelu odbijen zahtjev drugotužene za naknadom troškova postupka.
3. U obrazloženju prvostepene presude, prvostepeni sud je, između ostalog, naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je prvotuženi dobio od drugotužene 28. avgusta 2003. godine urbanistučku saglasnost, a 7. oktobra 2003. godine odobrenje za građenje, te da je na osnovu provedenog vještačenja utvrđeno da je došlo do odstupanja prilikom izgradnje objekta prvotuženog (pločnik dijelom smješten na spornoj nekretnini, dok se objekat nalazi uz samu među i ne kači dio sporne nekretnine). Zatim, da je utvrđeno da su M.Š., R.Š. i A.Š. 7. marta 2012. godine dali izjavu (kod notara) da su saglasni s trenutnim stanjem na terenu koji se odnosi na igrađeni stambeni objekat prvotuženog na parceli (vlasništvo prvotuženog) koja graniči sa spornom parcelom (vlasništvo M.Š., R.Š. i A.Š.). Nadalje, utvrđeno da je apelant zaključio sudsku nagodbu od 29. marta 2012. godine sa M.Š.), kojom nagodbom se M.Š. obavezao da će apelantu (ukoliko mu ne isplati dug do 10. marta 2014. godine) priznati pravo vlaništva na spornoj nekretnini (u dijelu u kojem je i sam vlasnik). Također je utvrđeno da su kao vlasnici i posjednici sporne nekretnine upisani R.Š., A.Š. i M.Š., te da je apelant uveden u posjed sporne nekretnine (od strane M.Š.) u trećem mjesecu 2013. godine. Osnovom navedenog, prvostepeni sud je naveo da apelant nije dokazao da su mu tuženi (drugotužena izdavanjem saglasnosti i odobrenja za građenje, te prvotuženi izgradnjom objekta) prouzrokovali štetu nakon što je stupio u posjed sporne nekretnine, s obzirom da u vrijeme izgradnje objekta prvotuženog apelant nije bio ni vlasnik ni posjednik sporne nekretnine. Prvostepeni sud je naveo da su (eventualno) tu štetu mogli pretrpjeti R.Š., A.Š. i M.Š. (koji su prije zaključenja navedene sudske nagodbe dali saglasnost na stanje izgrađenosti objekta u kakvom se i sada nalazi), zbog čega ne postoji uzročno-posljedična veza između štetne radnje i posljedice koja bi se odnosila na apelanta, te da apelant nije dokazao ni visinu štete.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da apelant tužbeni zahtjev temelji na tvrdnji da se prvotuženi prilikom izgradnje poslovno stambenog objekta nije pridržavao urbanističko tehničkih uslova (sastavni dio urbanističke saglasnosti drugotužene) te da je protivpravno zauzeo dio sporne nekretnine i da je protupravno izgradio objekat uz samu među apelantove nekretnine (u čemu ga nije spriječila drugotužena i pored apelatovog zahtjeva), zbog čega je površina sporne nekretnine od 11m2 za apelanta neupotrebljiva. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant izvedenim dokazima uopće nije dokazao da mu je šteta nastala i u čemu bi se šteta sastojala i da nije dokazao visinu štete, te je prihvatio (kao jasne i opširne) razloge koje je o ovom dao prvostepeni sud. Kantonalni sud je naveo da zakonitost prvostepene presude nije dovedena u pitanje apelantovim navodima (koje je isticao u tužbi i tokom postupka), te naglasio da je prvostepeni sud pravilno primjenio materijalno pravo (član 155. Zakona o obligacionim odnosima) kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao tokom postupka, a koje navode su razmotrili redovni sudovi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević