Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3949/17 (I. F. i I. F.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - razuman rok
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3949/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3949/17, rješavajući apelaciju Ivana Ferjančića i Ismete Ferjančić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOST I I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Ivana Ferjančića i Ismete Ferjančić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na suđenje u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 039772 17 Gž od 10. jula 2017. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantima Ivanu Ferjančiću i Ismeti Ferjančić u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 750, 00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da apelantima, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Ivana Ferjančića i Ismete Ferjančić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 039772 17 Gž od 10. jula 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 Mal 039772 06 Mal od 31. januara 2017. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Ivan Ferjančić i Ismeta Ferjančić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Rijeke, Republika Hrvatska, koje zastupa Mišo Golub, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 18. septembra 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 039772 17 Gž od 10. jula 2017. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 039772 06 Mal od 31. januara 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 18. februara 2019. godine od Okružnog suda, Osnovnog suda i Fonda stanovanja Republike Srpske a.d. Banja Luka, kojim upravlja Investiociono-razvojna banka Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužilac), zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 27. februara 2019. godine, a Osnovni sud 25. februara 2019. godine.
4. Tužilac je dostavio odgovor na apelaciju 26. februara 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Tužilac je 6. novembra 2006. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv apelanata radi isplate duga-namirenja novčanog potraživanja u iznosu od 1.687,40 KM, koji se odnosi na neplaćeni dio otkupne cijene stana.
7. Osnovni sud je održao pripremno ročište 1. decembra 2016. godine, a 23. januara 2017. godine glavnu raspravu.
8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 039772 06 Mal od 31. januara 2017. godine obavezani su apelanti da na ime ispunjenja obaveze isplate otkupne cijene stana u Banjoj Luci, po ugovoru o otkupu stana iz 2002. godine, isplate tužiocu traženi novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom od 17. decembra 2004. godine pa do isplate.
9. Osnovni sud je u obrazloženju presude istakao da je na osnovu izvedenih dokaza (uvida u ugovor o otkupu stana, finansijsku karticu, zahtjev za otvaranje jedinstvenog računa vlasnika stare devizne štednje i sl.) utvrdio da su apelanti sa AD Banjalučka banka Banja Luka 2002. godine zaključili ugovor o otkupu stana koji se nalazi u Banjoj Luci, te da je ugovorena cijena otkupa u iznosu od 2.812,30 KM, koju su apelanti bili obavezni platiti u roku od 15 dana od dana ovjere potpisa na ugovoru kod suda. Osnovni sud je, takođe, naveo da su apelanti uplatili dio otkupne cijene stana u gotovini, nakon čega im je tužilac uputio obavještenje kojim ih poziva da u roku od osam dana od prijema dopisa uplate staru deviznu štednju u iznosu od 1.687,40 KM kao preostali iznos cijene za otkup predmetnog stana. Nadalje, Osnovni sud je istakao da su apelanti izvršili prenos stare devizne štednje u određenom iznosu sa računa M.B. na račun apelantkinje Ismete Ferjančić, koja je otvorila poseban privatizacioni račun kod Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge Banja Luka (u daljnjem tekstu: APIF) koji služi u svrhu otkupa stana u državnoj svojini sa starom deviznom štednjom. Međutim, Osnovni sud je utvrdio da se navedena sredstva i dalje nalaze na tom privatizacionom računu iz čega proizilazi da apelanti nisu dali nalog za prenos sredstava na račun tužioca kako bi izmirili svoju obavezu. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je istakao da nisu osnovane tvrdnje apelanata da činjenica upisa apelanata kao vlasnika predmetnog stana u knjigu uloženih ugovora može da se smatra dokazom o postojanju naloga za prenos sredstava stare devizne štednje na račun tužioca, jer Pravilnikom o vođenju knjige uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova za upis u knjigu uloženih ugovora nije bio propisan, niti se tražio dokaz o isplati otkupne cijene stana. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da, budući da su apelanti i tužilac bili u ugovornom odnosu prema kojem je obaveza apelanata bila da utvrđeni iznos otkupne cijene stana plate tužiocu u roku od 15 dana od dana ovjere ugovora, a kako iz finansijskih kartica proizilazi da apelanti u cijelosti nisu ispunili svoju obavezu, tužilac je ovlašćen da zahtijeva ispunjenje obaveze, shodno članu 262 a u vezi sa članom 124 ZOO, što je tužilac u konkretnom slučaju i učinio putem opomene. Osim toga, Osnovni sud je zaključio da tužiocu pripada i zakonska zatezna kamata u smislu odredbe člana 277 ZOO, počev od 17. decembra 2014. godine kao prvog dana proteka roka od osam dana, kada je tužilac uputio apelantima obavještenje o postojanju duga.
10. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 039772 17 Gž od 10. jula 2017. godine žalba apelanata je djelimično uvažena, te je prvostepena presuda preinačena na način da su apelanti obavezani da na dosuđeni iznos glavnog duga plate zakonsku zateznu kamatu počev od 1. novembra 2006. godine pa do isplate (umjesto ranije od 17. decembra 2004. godine), dok je njihova žalba odbijena i prvostepena presuda u preostalom dosuđujućem dijelu odluke o glavnom dugu.
11. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepena odluka pravilna i zakonita u dijelu odluke o glavnom potraživanju. Okružni sud je istakao da su neosnovani navodi apelanata da su se svoje obaveze iz predmetnog ugovora o otkupu stana oslobodili momentom kad su obezbijedili staru deviznu štednju na privatizacionom računu otvorenom kod APIF-a, jer su ovi navodi u suprotnosti sa članom 5 predmetnog ugovora i sadržajem liste za obračun otkupne cijene stana. Naime, Okružni sud je ukazao da su se navedenim članom ugovora ugovorne strane saglasile da se iznos (1.687,40 KM) otkupne cijene koji se plaća starom deviznom štednjom, a što je apelantima omogućeno Zakonom o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00, 18/01, 35/01 i 47/02), ima uplatiti na račun tužioca i to u roku od 15 dana od dana ovjere potpisa predmetnog ugovora. Nadalje, Okružni sud je ukazao na odredbe člana 124 ZOO, te je istakao da je tužilac po neispunjenju predmetnog ugovora u roku od apelanata iskoristio zakonsku mogućnost da zahtijeva ispunjenje obaveze, a ne raskid ugovora, jer u konkretnom slučaju ne bi bio moguć raskid ugovora i vraćanje primljenog, jer je predmetni stan od apelanata prometovan u korist trećih lica. U skladu sa navedenim, Okružni sud je zaključio da je pravilno prvostepeni sud obavezao apelante da tužiocu isplate novčani iznos kao u izreci prvostepene presude, jer apelanti nisu izvršili ugovornu obavezu, a tužilac je zbog toga pretrpio štetu. Međutim, Okružni sud je istakao da je, suprotno zaključku prvostepenog suda, a imajući u vidu izbor tužioca između raskida ugovora i zahtjeva za ispunjenje ugovora ili naknade štete, tužiocu pripada zakonska zatezna kamata od dana podnošenja tužbe, kada su apelanti pali u docnju, pa je u odnosu na zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate prvostepenu presudu valjalo preinačiti.
IV.Apelacija
12. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOO. S tim u vezi, apelanti ističu da su, shodno važećem Zakonu o privatizaciji, otvorili posebni privatizacioni račun koji je samo imao svrhu otkup stana starom deviznom štednjom i nikakvu drugu svrhu. Apelanti smatraju da su se deponovanjem određenog iznosa novca u staroj deviznoj štednji na pomenuti račun oslobodili ugovorne obaveze, kao i da je prestala njihova docnja, a samim tim su prestale da teku i zatezne kamate. Osim toga, apelanti navode da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku budući da je predmetni postupak pokrenut tužbom tužioca 2006. godine, a prvostepena presuda je donesena tek 2017. godine.
a)Odgovor na apelaciju
13. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u konkrentom slučaju presudom ovog suda nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju. Pored toga, Okružni sud je istakao da su neosnovani i navodi apelanata o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, te da, s tim u vezi, ostaje kod obrazloženja datog u svojoj presudi.
14. Osnovni sud je naveo da je prvostepeni postupak sproveden u skladu sa važećim zakonskim propisima, te da nije došlo do povrede prava na koja se apelanti pozivaju.
15. Tužilac je u odgovoru na apelaciju ponovio činjenice u predmetu i istakao da su apelanti, shodno Zakonu o privatizaciji, Uputstvu o utvrđivanju otkupne cijene, te zaključenom ugovoru o otkupu stana bili dužni da uplate otkupnu cijenu stana u iznosu od 2.812,30 KM. Tužilac je, takođe, naveo da sama činjenica da su apelanti otvorili račun za deponovanje stare devizne štednje nije dokaz da su izvršili isplatu dugovanja u roku od 15 dana, te da su se oslobodili navedene obaveze. Tužilac je zaključio da, zbog navedenog, ne postoji kršenje prava na koja se apelanti pozivaju u apelaciji.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 262.
(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je usljed toga pretrpio.
(3) Za štetu zbog zadocnjenja sa ispunjenjem odgovara i dužnik kome je povjerilac dao primjeren naknadni rok za ispunjenje.
(4) Dužnik odgovara i za djelimičnu ili potpunu nemogućnost ispunjenja i ako tu nemogućnost nije skrivio ako je nastupila poslije njegovog dolaska u docnju, za koju odgovara.
(5) Ali se dužnik oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže da bi stvar koja je predmet obaveze slučajno propala i da je on svoju obavezu na vrijeme ispunio.
Član 277.
(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 Mal 039772 17 Gž od 10. jula 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 20. jula 2017. godine a apelacija je podnesena 18. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelanti pobijaju osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].
25. U konkretnom slučaju predmetni postupak je pokrenut po tužbi tužioca protiv apelanata radi isplate duga-namirenja novčanog potraživanja koje se odnosi na neplaćeni dio otkupne cijene stana, dakle, radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije. b)U odnosu na osporene presude
26. U pogledu apelacionih navoda o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, u prvom redu, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužioca, te da su obavezali apelante da tužiocu na ime ispunjenja obaveze po ugovoru o otkupu stana isplate traženi novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi, suprotno tvrdnjama apelanata, pozivali na relevantne odredbe ZOO, te da su detaljno i jasno obrazložili razloge zbog kojih su zaključili da apelanti, zbog činjenice da nisu dali nalog za prenos sredstava stare devizne štednje na račun tužioca, nisu izmirili svoju ugovornu obavezu u cjelini, pri čemu su pali u docnju od dana podnošenja tužbe. Ustavni sud navedena obrazloženja ne smatra proizvoljnim.
28. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud, u vezi sa navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, zaključuje da u ovom dijelu nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
c)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
29. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
30. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoj pravosudni sistem na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi, Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
31. Ustavni sud zapaža da je tužilac predmetni postupak pokrenuo tužbom Osnovnom sudu 6. novembra 2006. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Okružnog suda od 10. jula 2017. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od oko 10 godina i devet mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka
32. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku u kojem je tužilac tražio isplatu duga po osnovu zaključenog ugovora, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku, u toku kojeg su sprovedeni dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se, prema stanju spisa, ne može zaključiti da su apelanti na bilo koji način uticali na dužinu predmetnog postupka.
33. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog parničnog postupka i ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da, prema stanju spisa, proizilazi da je Osnovnom sudu trebalo 10 godina i dva mjeseca da donese prvostepenu presudu, pri čemu je taj sud održao pripremno ročište tek nakon gotovo 10 godina od podnošenja tužbe (tj. 1. decembra 2016. godine), što a priori ne ispunjava standard „razumne“ dužine postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije pokušao na bilo koji način da opravda ovakvu svoju dugogodišnju neaktivnost, niti ponudi razloge za ovako dugo trajanje predmetnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na ranije izraženi stav da član 6 stav 1 Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uslove ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku. Takođe, u odnosu na ponašanje drugostepenog suda, Ustavni sud zapaža da je, nakon donošenja prvostepene presude, Okružni sud svoju odluku donio u vrlo kratkom roku, tj. za šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude).
34. Imajući u vidu sve okolnosti konkretnog slučaju, kada je predmetni postupak, koji nije složen, trajao 10 godina i devet mjeseci, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka u cjelini ne zadovoljava kriterijum prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije pri čemu odgovornost za dužinu postupka snosi Osnovni sud pred kojim je postupak trajao 10 godina i dva mjeseca.
35. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku" kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
36. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizilaze iz prakse Ustavnog suda.
37. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se principima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima treba isplatiti ukupni iznos od 750,00 KM.
38. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
39. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su isticali u vezi s tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su ovi apelacioni navodi o kršenju prava pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je predmetni postupak, koji nije složen, trajao 10 godina i devet mjeseci, pri čemu odgovornost za dužinu postupka snosi Osnovni sud pred kojim je postupak trajao 10 godina i dva mjeseca, koji u odgovoru na apelaciju nije ponudio bilo kakvo opravdanje za prekomjernu dužinu trajanja predmetnog postupka.
41. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada su redovni sudovi u osporenim odlukama, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, dali dovoljno detaljno i jasno obrazloženje kada su utvrdili da apelanti nisu u cjelini ispunili svoju ugovornu obavezu prema tužitelju.
42. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević