Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2040/17 (Brčko distrikt Bosne i Hercegovine)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Javna vlast
- Građanski postupak
- Kleveta
- Naknada štete
- Internet
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2040/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2040/17, rješavajući apelaciju Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 077415 15 Gž od 24. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj 96 0 P 077415 14 P od 28. septembra 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Distrikt Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Pravobranilaštvo Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo), podnio je 23. maja 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 P 077415 16 Rev od 21. marta 2017. godine, Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 077415 15 Gž od 24. marta 2016. godine i Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 P 077415 14 P od 28. septembra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP 1851/16 od 15. septembra 2016. godine, rješavajući apelacije Adema Salčina i dr. (tom odlukom je, između ostalih, obuhvaćen i apelantov predmet broj AP 2633/16, dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju koju je podnio protiv Presude Apelacionog suda broj 96 0 P 077415 15 Gž od 24. marta 2016. godine zbog toga što je pred vijećem Apelacionog suda bio u toku postupak povodom apelantove revizije.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda, Osnovnog suda i tužioca J. G. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 21. i 25. marta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Apelacioni sud i Osnovni sud su odgovor na apelaciju dostavili 27. marta 2019. godine. Tužilac nije dostavio traženi odgovor.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 077415 14 P od 28. septembra 2015. godine obavezan je apelant da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti isplati iznos od 50.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužiocu naknadi troškove postupka u iznosu od 3.650,00 KM.
7. U obrazloženju presude je konstatirano da je tužilac u tužbi koju je podnio protiv apelanta radi naknade nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti naveo da su u aprilu 2013. godine na infoportalu ,,Otisak“ u Brčkom objavljeni snimci presretnutih privatnih razgovora koje je tužilac vodio sa D. P. (bivšim gradonačelnikom Distrikta Brčko), da su razgovori pribavljeni nadzorom i tehničkim snimanjem telekomunikacija, nakon čega su, zbog propuštanja apelantovih nadležnih organa, putem informativnog portala „Otisak“ objavljeni u javnosti. Također, konstatirano je da je tužilac precizirao tužbeni zahtjev (u odnosu na potraživani iznos na ime nematerijalne štete) na ročištu za glavnu raspravu koja je održana 12. augusta 2015. godine.
8. Dalje, konstatirano je da je apelant u odgovoru na tužbu i tokom postupka osporio tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti i istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije (jer su spornim snimcima raspolagali i državni organi BiH), te je naveo da su sporni snimci objavljeni nakon što je sa njih skinuta oznaka tajnosti. Apelant je naveo da je nakon provedenog internog disciplinskog postupka u Policiji Distrikta Brčko i Tužilaštvu Distrikta Brčko utvrđeno da ne postoje naznake koje bi ukazivale na to da su apelantovi navedeni organi dostavili sporne razgovore spomenutom portalu, da ne postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja i posljedice, kao i da je visina tužbenog zahtjeva previsoko postavljena.
9. Osnovni sud je ukazao da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi čitanjem tekstova objavljenih u informativnom portalu ,,Otisak.ba“, kao i čitanjem drugih materijalnih dokaza (pobliže navedenih na str. 1. i 2. predmetne presude), te saslušanjem tužioca i drugih svjedoka, vještačenjem po vještaku psihijatrijske struke dr. Milanu Puriću i čitanjem pismenog nalaza i mišljenja tog vještaka, vještačenjem po vještaku informatičke struke doc. dr. Harisu Hamidoviću i čitanjem pismenog nalaza i mišljenja tog vještaka. Također, ukazao je da je ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku Distrikta Brčko BiH (u daljnjem tekstu: ZPP) odlučio kao u izreci presude. Pri tome, Osnovni sud je u obrazloženju presude (str. 5-9. presude) prezentirao i sadržaj tužiočeve izjave, te nalaz, mišljenje i izjavu vještaka psihijatrijske struke koji je prihvatio kao stručan i objektivan.
10. Osnovni sud je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrdio da je sporni snimljeni audiomaterijal nastao provođenjem posebne istražne radnje (iz perioda 19–21. maj 2011. godine) nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija prema osumnjičenom D. P. a ne prema tužiocu, što je vodilo nezakonitosti tako pribavljenih dokaza u odnosu na tužioca (četiri snimka razgovora tužioca sa D. P.) zbog čega nisu ni mogli biti korišteni ti dokazi u disciplinskom postupku koji se vodio protiv tužioca pred VSTVBiH. Dalje, objavljeni snimci razgovora, kojima je imao pristup veći broj apelantovih zaposlenika (Policija i Tužilaštvo DBBiH) i zaposlenika institucija BiH (OSABiH i VSTVBiH) koji su zabilježili sporne snimke i dalje ih umnožili i proslijedili (Tužilaštvu DB i VSTVBiH), te da Tužilaštvo DBBiH i dalje posjeduje izvorni snimak svih tekstualnih i govornih komunikacija ostvarenih navedenim posebnim istražnim radnjama, s obzirom na to da oni nisu još predani sudu. U objavljenim snimcima tužilac se dovodi u vezu s tada osumnjičenim D. P., naziva se „jurišnikom“, navodi se da je sarađivao s pojedincima koji su „pali“ u policijskoj akciji „Bingo“, te da tužilac daje podršku D. P. nakon što je on pušten da se brani sa slobode. Osnovni sud je istakao da se provođenje posebnih istražni radnji (koje su propisane odredbama čl. od 116. do
122. Zakona o krivičnom postupku DBBiH, u daljnjem tekstu: ZKPDB) vrši izuzetno i, u pravilu, takvim radnjama se ulazi u sferu privatnog i porodičnog života osumnjičenih lica, zbog čega se one provode samo izuzetno. Dalje, Osnovni sud je citirao odredbe člana 119. ZKPDB kojima je propisano kako se postupa s materijalom dobijenim provođenjem posebnih istražni radnji, odnosno da se dobijeni materijal (informacije, podaci i predmeti dobijeni preduzetim radnjama) iskoristi za potrebe krivičnog postupka ili uništi ako nije potreban za postupak, dok ne smije biti dostupan sredstvima informiranja. Međutim, s obzirom na to da su sporni snimci učinjeni dostupnim široj javnosti, Osnovni sud je zaključio da je to posljedica nezakonitog i nepravilnog postupanja apelantovih zaposlenika (Policije i Tužilaštva DBBiH), odnosno zaposlenika institucija BiH (OSABiH i VSTVBiH) kao odgovornih lica u smislu čl. 170. i 172. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju došlo do povrede tužiočevog prava na poštovanje privatnog i porodičnog života iz člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i povrede prava ličnosti iz člana 200. ZOO-a zato što su zaposlenici apelantovih navedenih institucija i institucija BiH neovlašteno učinili dostupnim internetskom portalu www.otisak.ba sporne snimke tužiočevih privatnih razgovora i time tužioca prikazali u „lažnom svjetlu“. Osnovni sud je istakao da je prilikom odlučivanja u konkretnom predmetu posebno cijenio i sudsku praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Craxi protiv Italije, aplikacija broj 25337/94, presuda od 17. jula 2003. godine.
11. Istaknuto je da nema nikakve sumnje da je nematerijalna šteta tužiocu (zbog povrede prava ličnosti iz člana 200. ZOO-a) prouzrokovana radnjama zaposlenika apelantovih organa (Policija DB ili Tužilaštva DB) ili organa BiH (VSTV ili OSABiH), koji su postupajući u službi imali posjed nad snimcima spornih tužiočevih privatnih razgovora i koji su ih neovlašteno učinili dostupnim internetskom portalu. S obzirom na to da se ocjenom izvedenih dokaza nije moglo tačno utvrditi poimenično koje je lice, tj. koji državni organ učinio dostupnim sporne snimke, Osnovni sud je zaključio da svi ti subjekti (apelantovi zaposlenici i zaposlenici institucija BiH koji su povezani u operativno-tehničkom provođenju policijske akcije „Bingo“ i disciplinskom postupku protiv tužioca) po sili zakona (član 206. stav 4. ZOO-a) odgovaraju solidarno. Pri tome je Osnovni sud istakao da svaki dužnik odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena (član 414. stav 1. ZOO-a) iz čega slijedi osnovanost tužbenog zahtjeva protiv apelanta, te da je neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Osim toga, apelant tokom postupka nije dokazao da su zaposlenici drugih organa vlasti zaista „učinili“ dostupnim sredstvima informiranja sporni snimak, dok iz nalaza i mišljenja vještaka informatičke struke proizlazi da korišteni mediji nemaju nikakvu zaštitu od neovlaštenog umnožavanja, odnosno nemaju tehničke mogućnosti da se utvrdi tačan broj umnoženih primjeraka. Također, Osnovni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da sporni snimci ne zadiru u domen zaštićenog prava na poštovanje privatnog i porodičnog života, odnosno da je postojao javni interes za objavljivanje spornih snimaka budući da se ne vidi u čemu se ogleda javni interes za objavljivanje spornih snimaka kada je i u pokrenutom disciplinskom postupku kod VSTVBiH utvrđeno da se radi o nezakonito pribavljenim dokazima koji ne mogu biti korišteni u tom postupku. Ovo tim prije jer se radilo o neobaveznim privatnim razgovorima, a ne službenim razgovorima predsjednika suda i tadašnjeg gradonačelnika. Način na koji se manifestirala nematerijalna šteta za tužioca i njenu visinu Osnovni sud je utvrdio cijeneći iskaz tužioca kao iskren i uvjerljiv u relevantnom dijelu i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke, te je pozivom na odredbe člana 200. ZOO-a obavezao apelanta da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete isplati dosuđeni iznos sa troškovima postupka koje je odredio u skladu s advokatskom tarifom.
12. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 P 077415 15 Gž od 24. marta 2016. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda na način što je apelant obavezan da tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede prava ličnosti isplati iznos od 20.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen tužbeni zahtjev, te je obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 455,55 KM.
13. Apelacioni sud je, suprotno apelantovim navodima, ocijenio da je prvostepeni sud na osnovu provedenih dokaza pravilno utvrdio sve činjenice i okolnosti koje su relevantne za odlučivanje o postavljenom tužbenom zahtjevu. Pri tome, Apelacioni sud je konstatirao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da preciziranje tužbenog zahtjeva na glavnom ročištu ne predstavlja preinačenje tužbe kako to smatra apelant, kao i da izvođenje dokaza „reprodukcijom audiosnimka“ nije u suprotnosti s odredbama ZPP. Također, pravilno je prvostepeni sud donio odluku o isključenju javnosti budući da dio isprava nosi oznaku tajnosti i nije sasvim jasno da li je u cijelosti takva oznaka za sve spise skinuta ili ne. Osim toga, neosnovani su i apelantovi žalbeni navodi da prvostepeni sud nije dao potpunu ocjenu izvedenih dokaza (u pogledu lica, odnosno institucije koja je sporne snimke učinila dostupnim za javnost) budući da je u obrazloženju osporene presude sadržana ocjena svih izvedenih dokaza i zaključeno je da nije moguće utvrditi ko je dostavio sporne snimke navedenom portalu. Apelacioni sud je istakao da za konkretni spor nije bitno koje je lice iz institucija koje su posjedovale sporne snimke učinilo snimke dostupnim navedenom portalu. Naime, relevantno je to da su apelantove institucije i institucije BiH nezakonitim postupanjem učinile dostupnim sporne snimke javnosti, iako su ih trebale na odgovarajući način čuvati i s njima postupati u skladu s odredbama člana 119. st. 1. i 2. ZKPDB, pa su zbog tog propusta svi koji su posjedovali te snimke solidarni dužnici i tužilac može da traži naknadu štete od solidarnih dužnika po svom izboru, kako pravilno zaključuje prvostepeni sud.
14. Međutim, kako dalje navodi Apelacioni sud, prvostepeni sud nije dao pravilne razloge za dosudu naknade u iznosu od 50.000,00 KM, na šta je apelant u žalbi osnovano ukazao. Naime, iako je prvostepeni sud cijenio tužiočev iskaz, kao i nalaz vještaka psihijatrijske struke, te intenzitet i dužinu trajanja tužiočevih psihičkih patnji, okolnosti u kojima je šteta nastala i pozvao se na odredbu člana 200. ZOO-a, prvostepeni sud nije uvažio praksu tog suda, praksu drugih sudova u Bosni i Hercegovini, kao ni sudova u zemljama u okruženju kod dosude naknade za ovaj vid štete, zbog čega je djelimično uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda kao u izreci. Apelacioni sud je odluku o troškovima postupka donio u skladu s advokatskom tarifom i odredbom člana 119. stav 2. ZPP prema uspjehu stranaka u parnici, te je primjenom pravila o procesnom prebijanju troškova preinačio odluku o troškovima postupka tako što je obavezao tužioca da apelantu naknadi troškove postupka.
15. Rješenjem Apelacionog suda broj 96 0 P 077415 16 Rev od 21. marta 2017. godine apelantova revizija je odbačena kao nedopuštena zbog toga što nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o reviziji iz člana 346. st. 2. i 3. ZPP (vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi propisani iznos, odnosno ne radi se o pravnom pitanju bitnom za jedinstvenu primjenu prava).
IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je, prije svega, ukazao na proizvoljno postupanje redovnih sudova u postupku utvrđivanja činjenica i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa. Apelant je iscrpno naveo tok predmetnog postupka i iznio utvrđeno činjenično stanje, te je istakao da je tužilac u predmetnom postupku predsjednik Osnovnog suda zbog čega smatra da je cijeli postupak pred redovnim sudovima imao elemente pristrasnosti. U prilog navedenom apelant ističe da odredbe ZPP ne propisuju delegiranje suda ili bilo šta drugo u slučaju kada se kao tužilac u postupku pojavljuje predsjednik tog suda, smatra da nije bilo razloga za isključenje javnosti u konkretnom postupku, te ukazuje da redovni sudovi nisu dali jasne, logične i razumne „odgovore“ na njegove navode tokom postupka, a posebno o nadležnosti suda. Također, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice da su apelantovi organi svojim nezakonitim radnjama prouzrokovali štetu tužiocu, odnosno da u konkretnom slučaju sudovi nisu cijenili dokaze u skladu sa odredbom člana 8. ZPP. Apelant ističe da je tužilac javna ličnost i smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o privatnim razgovorima na spornim snimcima, nego da se radi o „političkom razgovoru“ tužioca i gradonačelnika. Također, apelant smatra da su sudovi zasnovali odluke na pretpostavkama i da su proizvoljno primijenili odredbe čl. 200. i 206. ZOO-a, da su zanemarili da u konkretnom slučaju primijene odredbe Zakona o zaštiti od klevete, te je ukazao da je tužilac povodom istog događaja podnio dvije tužbe (protiv apelanta i protiv internetskog portala „Otisak.ba“). Osim toga, apelant je mišljenja da su se redovni sudovi paušalno pozvali na praksu Evropskog suda (Craxi protiv Italije), da su proizvoljno odredili visinu naknade nematerijalne štete tužiocu, te da je uslijed proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava apelant isplatio tužiocu dosuđeni iznos, što predstavlja umanjenje njegove imovine u čemu se ogleda povreda njegovog prava na imovinu.
II.Odgovor na apelaciju
17. Apelacioni sud je u svojim odgovorima naveo da se reviziono vijeće nije upuštalo u meritum spora, odnosno da je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena. S druge strane, Apelacioni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o povredi prava na koja se pozvao u apelaciji, te da činjenica da ZPP nije propisan institut delegacije drugog suda sama po sebi ne može a priori ukazivati na nepristrasnost suda prilikom postupanja u konkretnom predmetu.
18. Osnovni sud je naveo da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke za koje smatra da su jasni, logični i dostatni. Sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi koji se odnose na njegov prigovor „dvostrukog namirenja“ jer se u konkretnom slučaju radi o apelantovoj obligacionoj odgovornosti za rad zaposlenika koji su odali službenu tajnu, odnosno povredi prava na privatnost, dok se u predmetu koji je tužilac pokrenuo protiv internetskog portala „Otisak.ba“ radi o odgovornosti medija za klevetu.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10, 27/14 i 36/17).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku Brčko distrikta BiH („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 8/09, 52/10, 27/14 i 36/17) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Odgovornost preduzeća Član 170.
(1)Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu odgovara preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.
(2)Oštećenik ima pravo zahtijevati naknadu štete i neposredno od radnika ako je štetu prouzrokovao namjerno.
(3)Odredbom stava 1. ovog člana ne dira se u pravila o odgovornosti za štetu koja potiče od opasne stvari ili opasne djelatnosti.
Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1)Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2)Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom. (3)To pravo zastarijeva u roku od šest mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
Novčana naknada Član 200.
(1)Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2)Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Solidarna odgovornost Član 206.
[...] (4)Kad je nesumnjivo da je štetu prouzrokovalo neko od dva ili više određenih lica koja su na neki način međusobno povezana, a ne može se utvrditi koje je od njih štetu prouzrokovalo, ta lica odgovaraju solidarno.
Sadržina solidarnosti dužnika Član 414.
(1)Svaki dužnik solidarne obaveze odgovara povjeriocu za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje od koga hoće sve dok ne bude potpuno ispunjena, ali kad jedan dužnik ispuni obavezu, ona prestaje i svi se dužnici oslobađaju.
(2)Od više solidarnih dužnika, svaki može dugovati sa drugim rokom ispunjenja, pod drugim uslovima i uopšte sa različitim odstupanjima.
21. Zakon o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14 i 3/19).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o krivičnom postupku Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 34/13 – prečišćeni tekst, 27/14 i 3/19) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 119 Materijal dobijen preduzimanjem radnji i obavještavanje o preduzetim radnjama (1)Po prestanku radnji iz člana 116 ovog zakona policijski organi moraju sve informacije, podatke i predmete dobijene preduzetim radnjama, kao i izvještaj o tome predati tužiocu. Tužilac je dužan da dostavi sudiji za prethodni postupak pismeni izvještaj o preduzetim radnjama. Na osnovu podnesenog izvještaja sudija za prethodni postupak provjerava da li je postupljeno po njegovoj naredbi.
(2)Ako tužilac odustane od krivičnog gonjenja, odnosno ako informacije i podaci pribavljeni naređenim radnjama nisu potrebni za krivični postupak, uništit će se pod nadzorom sudije za prethodni postupak, koji će o tome sastaviti posebni zapisnik. O preduzimanju radnji, razlozima za njihovo preduzimanje, informaciji da dobijeni materijal nije bio osnov za krivično gonjenje i da je uništen, pismeno se obavještava lice protiv kojega je neka od radnji iz člana 116 stava 2 ovog zakona bila preduzeta. Pribavljene informacije i podaci iz ovog stava smatraju se službenom tajnom.
[...] VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Apelacionog suda broj 96 0 P 077415 16 Rev od 21. marta 2017. godine kojim je odbačena apelantova revizija zbog procesnih razloga pa konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda predstavlja Presuda Apelacionog suda broj 96 0 P 077415 15 Gž od 24. marta 2016. godine, koju je apelant osporio u apelaciji broj AP 2633/16, a koja je odbačena kao preuranjena Odlukom broj AP 1851/16 od 15. septembra 2016. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga će Ustavni sud dopustivost predmetne apelacije sagledati u odnosu na tu presudu pa, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija broj AP 2633/16. Apelant je, dakle, osporenu presudu Apelacionog suda broj 96 0 P 077415 15 Gž od 24. marta 2016. godine primio 18. aprila 2016. godine, a apelacija u predmetu broj AP 2633/16 je podnesena 16. juna 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
27. S obzirom na to da je apelant nosilac javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
30. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer su redovni sudovi u konkretnom postupku proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne odredbe materijalnog prava.
31. Ustavni sud primjećuje da apelant prvenstveno ukazuje na „nepristrasnost suda“, odnosno tvrdi da je sud bio pristrasan u predmetnom postupku, te je, između ostalog, naveo da odredbe ZPP ne propisuju delegiranje suda ili bilo šta drugo u slučaju kada se kao tužilac u postupku pojavljuje predsjednik tog suda, smatra da nije bilo razloga za isključenje javnosti u konkretnom postupku, te ukazuje da redovni sudovi nisu dali jasne, logične i razumne „odgovore“ na njegove navode tokom postupka, a posebno o nadležnosti suda.
32. U kontekstu apelantovih navoda o pristrasnosti suda, Ustavni sud podsjeća da je gotovo identično pravno pitanje razmatrao u odlukama br. AP 2380/17 od 24. aprila 2019. godine i AP 3969/16 od 6. novembra 2018. godine (dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U navedenim odlukama Ustavni sud je razmatrao apelacije podnesene protiv presuda istih sudova kojim su redovni sudovi obavezali apelante u tim predmetima da istom tužiocu na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog povrede časti i ugleda isplate iznose preciznije označene kao u izrekama presuda prvostepenog suda. Ustavni sud nadalje podsjeća da je u navedenim odlukama odbio kao neosnovane apelantove navode o pristrasnosti sudova u vezi s kršenjem prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud je ovakav svoj stav obrazložio stavom „da apelant osim svojih neargumentiranih navoda nije dostavio relevantne dokaze o pristrasnosti sudova u konkretnom slučaju, niti takva pristrasnost proizlazi iz dostavljene dokumentacije. Pri tome, Ustavni sud je ukazao da presuda Apelacionog suda od 24. marta 2016. godine, koja je upravo predmet i ovog apelacionog postupka, na koju se apelant u tom predmetu pozvao u vezi sa svojim navodima o pristrasnosti sudova, sama po sebi ne ukazuje na pristrasnost redovnih sudova u postupku u kojem su donesene osporene odluke“ (tačka 62. citirane odluke). Dovodeći navedeni stav Ustavnog suda u vezu sa apelantovim navodima u konkretnom predmetu u pogledu pristrasnosti suda, Ustavni sud smatra da se stavovi iz odluka Ustavnog suda br. AP 2380/17 i AP 3969/16 u cijelosti odnose na konkretan slučaj. Stoga se, u takvim okolnostima, u cijelosti pokazuju neosnovanima navodi apelanata o pristrasnosti suda i u postupku koji je predmet apelacije iz ove odluke.
33. U vezi s apelantovim navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, koju Ustavni sud cijeni i prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 26), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa.
35. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi osporenim odlukama, na osnovu činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostepeni sud, ocjenom izvedenih materijalnih dokaza obavezali apelanta da tužiocu isplati određeni novčani iznos na ime naknade nematerijalne štete u konkretnom slučaju. Naime, ocjenom provedenih dokaza je utvrđeno da je nezakonitim i nepravilnim postupanjem pojedinaca u institucijama koje su bile u posjedu spornih snimaka povrijeđeno tužiočevo pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života i povrede prava ličnosti. Ovo iz razloga što su navedena lica postupala suprotno odredbama kojima je propisan način postupanja sa materijalom koji je dobijen provođenjem posebnih istražni radnji. Dalje, utvrđeno je da je propustom nadležnih organa (u konkretnom slučaju apelantovih zaposlenika u smislu odredbi čl. 170. i 172. ZOO-a) došlo do toga da su sporni snimci dospjeli u javnost, te da je na taj način pričinjena šteta tužiocu. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi, nasuprot navodima apelacije, za svoja odlučenja dali jasne i razumljive razloge za to koje ključne činjenice su utvrđene nakon analize i ocjene izvedenih dokaza. Naime, Apelacioni sud je potvrdio stav prvostepenog suda da iz provedenih dokaza (nakon saslušanja velikog broja svjedoka, uvida u materijalne dokaze i vještačenja po vještaku informatičke struke) nije moguće utvrditi ko je sporne snimke dostavio portalu „Otisak.ba“, što u konkretnom slučaju nije ni bitno, s obzirom na to da je nezakonitim postupanjem apelantovih institucija i institucija BiH, koje su bile u posjedu spornih snimaka i koje po sili zakona odgovaraju solidarno (član 206. stav 4. ZOO-a), učinjen propust i sporni snimci su dospjeli u javnost. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud istakao da je prvostepeni sud ispravno zaključio da preciziranje tužbenog zahtjeva na glavnom ročištu ne predstavlja preinačenje tužbe, kao i da je prvostepeni sud pravilno odlučio prilikom donošenja odluke o isključenju javnosti budući da dio isprava nosi oznaku tajnosti, odnosno da je sud pravilno utvrdio da je osnovan tužiočev zahtjev za naknadu nematerijalne štete. Osim toga, Apelacioni sud je preinačio prvostepenu presudu u dijelu kojim je odlučeno o visini dosuđene naknade i troškova postupka (smanjen dosuđeni iznos naknade i obavezan tužilac da apelantu naknadi troškove postupka razmjerno uspjehu u parnici) navodeći da je prvostepeni sud pravilno cijenio izvedene dokaze i pozvao se na odredbu člana 200. ZOO-a, međutim, da nije uvažio praksu tog suda, sudova u BiH i sudova u okruženju kod dosude naknade za konkretni vid štete.
36. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka, nasuprot apelantovim navodima, detaljno ispitali sve navode koje apelant ponavlja u apelaciji i dali razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, odnosno dali jasna i precizna obrazloženja da je u konkretnom slučaju zbog nezakonitog postupanja apelantovih institucija pričinjena šteta tužiocu. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju iz obrazloženja osporenih odluka i dostavljene dokumentacije ne proizlazi da redovni sudovi nisu cijenili izvedene dokaze. Ovo iz razloga što proizlazi da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka detaljno prezentirali sadržaj provedenih dokaza, te obrazložili koji su ih razlozi opredijelili u zaključku da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete koju tužilac potražuje tužbom. Dakle, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasna i argumentirana obrazloženja na osnovu kojih su zaključili da je osnovan tužiočev tužbeni zahtjev. Osim toga, vezano za apelantove navode o nadležnosti suda (prema kojim redovni sudovi nisu odgovorili na njegove navode tokom postupka koji se tiču nadležnosti suda), Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka, apelantovog odgovora na tužbu, žalbe i izjavljene revizije proizlazi da apelant nije problematizirao ovo pitanje. S druge strane, Zakonom o sudovima DB propisana je, između ostalog, nadležnost Osnovnog suda da sudi u svim građanskim sporovima u koje spada i konkretni postupak koji se odnosi na naknadu štete zbog povrede tužiočevog prava ličnosti. Također, Ustavni sud zapaža da apelant tokom postupka nije ukazivao redovnim sudovima na primjenu Zakona o zaštiti od klevete u konkretnom slučaju, već da taj navod iznosi tek u apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju zaključili da se radi o naknadi štete u smislu relevantnih odredbi čl. 170. i 172. ZOO-a koja je posljedica nezakonitog rada i postupanja zaposlenika u Policiji i Tužilaštvu Distrikta Brčko, što je dovelo do povrede tužiočevog prava ličnosti iz člana 200. ZOO-a. Pri tome je Apelacioni sud dao detaljne razloge zašto je odluku prvostepenog suda u pogledu visine dosuđene naknade preinačio na način da je tužiocu dosudio niži iznos pri čemu je cijenio kako iskaz tužioca i nalaz sudskog vještaka tako i praksu tog suda u pogledu dosude naknade za ovaj vid štete. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nije mogao zaključiti da je postojala bilo kakva proizvoljnost redovnih sudova u utvrđivanju činjenica i primjeni materijalnog prava prilikom donošenja osporenih odluka, a koja bi, u smislu navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogla biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni tumačenje redovnih sudova, zbog čega su neosnovani apelantovi navodi o primjeni materijalnog prava.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava.
Pravo na imovinu
38. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant tvrdnje o kršenju ovog prava u suštini veže za proizvoljnu primjenu materijalnog prava, a ti su navodi već razmotreni u okviru razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje u prethodnim tačkama ove odluke, pri čemu je zaključeno da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na nepristrasan sud, te kada su redovni sudovi detaljno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO-a, odnosno materijalnog i procesnog prava na predmetnu situaciju, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
40. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine kada se navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
41. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević