Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1979/17 (T. P.)

Odluka donesena 11. 06. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1979/17

Apelacija

Odluka o meritumu

11. 06. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1979/17, rješavajući apelaciju Tome Pandurevića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. lipnja 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Tome Pandurevića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 041029 17 Kž od 2. ožujka 2017. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 004729 15 K od 14. listopada 2016. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Tomo Pandurević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Odžaka podnio je 19. svibnja 2017. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 041029 17 Kž od 2. ožujka 2017. godine i Presude Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 25 0 K 004729 15 K od 14. listopada 2016. godine. Apelant je 20. listopada 2017. godine dopunio apelaciju na način da je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio izvršenje „Rješenja Općinskog suda broj 25 0 K 041029 17 Kv od 12. listopada 2017. godine“.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je donio odluku kojom je zahtjev odbio (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1979/17 od 15. studenog 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) zatraženo je 23. srpnja 2018. godine i 19. ožujka 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju i dopunu apelacije.

4. Pozvani su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Presudom Općinskog suda broj 25 0 K 004729 15 K od 14. listopada 2016. godine apelant je proglašen krivim zato što je u vremenskom periodu od 2. siječnja do 20. veljače 2015. godine u Orašju, radi provođenja službenih radnji Općinskog suda i Centra za socijalni rad Orašje (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) predaje djeteta mldb. K.P. majci N.P., radi njihovog neposrednog kontakta, a po izvršnim odlukama i to Rješenju o izvršenju Općinskog suda broj 02 0 1 036273 14 I od 30. prosinca 2014. godine i Presudi Općinskog suda broj 25 0 P 029512 12 P od 21. siječnja 2013. godine, onemogućavao izvršenje sudskih odluka na način da mldb. K.P. nije dovodio u prostorije Centra za socijalni rad u Orašju radi predaje na ročišta zakazana za 2, 16, 23. i 30. siječanj, te 6, 13. i 20. veljače 2015. godine, iako svjestan da je po navedenim odlukama bio dužan u prostorijama Centra za socijalni rad djelatnici tog centra predati mldb. kćerku K.P. radi dalje predaje majci, dakle, onemogućavao je izvršenje izvršne odluke o brizi prema djetetu, čime je počinio kazneno djelo oduzimanje djeteta ili maloljetnika iz članka 217. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Za učinjeno kazneno djelo Općinski sud je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od dva mjeseca.

7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nesporna činjenica da je Presudom Općinskog suda broj 25 0 P 029512 12 P od 21. ožujka 2013. godine, koja je postala pravomoćna 28. studenog 2013. godine, razveden brak između apelanta i N.P., te da su tom presudom njihova zajednička mldb. djeca, sin I.P. i kćerka K.P., povjereni na daljnju brigu, čuvanje i izdržavanje apelantu, kao ocu, koji će prema njima ostvariti roditeljsko staranje. Također, tom presudom je određen način održavanja osobnih odnosa i neposrednih kontakata majke N.P. sa mldb. djecom na način da će se on provoditi u kontinuitetu svaki vikend počev od petka od 19 sati do nedjelje do 16 sati u mjestu Tolisa, kao i polovica razdoblja tijekom trajanja ljetnog i zimskog raspusta. Nesporno je, također, da je ovakav način ostvarivanja kontakata mldb. djece sa majkom N.P. izmijenjen u izvršnom postupku i to na način da je ostvarivanje kontakata i predaje djece majci N.P. vršeno u prostorijama Centra za socijalni rad u Odžaku uz pomoć sudskog izvršitelja. Na ove činjenice su ukazali kako svjedoci N.P., I.M., A.L., T.P., tako i apelant.

8. Nadalje, navedeno je da iz Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj 25 0 I 036273 14 I od 30. prosinca 2014. godine proizlazi da je apelantu naloženo da 2. siječnja 2015. godine u 19 sati u prostorijama Centra za socijalni rad u Orašju preda radnici tog centra mldb K.P., kako bi radnica tog centra predala dijete majci N.P., uz stručnu pomoć pedagoga psihologa i u nazočnosti sudskog izvršitelja, radi provođenja polovice zimskog školskog raspusta sa majkom. Istim rješenjem je apelantu naloženo i da mldb. K.P. dovodi svakog petka u Centar za socijalni rad u Orašju u 19 sati, nakon početka drugog polugodišta škole, odnosno od 16. siječnja 2015. godine, dok je majka tim rješenjem obvezana da dijete vrati svake nedjelje do 16 sati, kao i 11. siječnja 2015. godine u Odžak. Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je opisani način primopredaje mldb. djeteta određen zbog toga što su odnosi između roditelja mldb. djeteta narušeni, da je primopredaja mldb. djeteta majci do tada bila stresna za dijete, te da je stoga, ocjenjujući kako prijedlog apelantovog opunomoćenika, tako i radnice Centra za socijalni rad u Odžaku (A.L.) određeno da se izvršenje provodi uz pomoć stručne osobe pedagoga, a pošto je Centar za socijalni rad u Orašju raspolagao takvom stručnom osobom, to je izvršenje povjereno tom centru na provedbu. Općinski sud je, na temelju dostavnice, utvrdio da je apelant navedeno rješenje osobno primio 31. prosinca 2014. godine. Nadalje je utvrđeno da je apelant na predmetno rješenje izjavio prigovor koji je rješenjem Općinskog suda broj 25 0 I 036273 14 I od 2. veljače 2015. godine odbijen, kao i da je na rješenje od 2. veljače 2015. godine apelant izjavio žalbu, koja je, također, rješenjem Kantonalnog suda broj 25 0 I 036273 15 Gži od 23. travnja 2015. godine odbijena a prvostupanjsko rješenje potvrđeno.

9. Dalje, Općinski sud je naveo da je nalogom Općinskog suda broj 25 0 I 036273 14 I od 13. siječnja 2015. godine apelantu naloženo da postupi po rješenju od 30. prosinca 2014. godine, jer je predmetno rješenje na snazi, odnosno da svakog petka u 19 sati preda mldb. K.P. majci u prostorijama Centra za socijalni rad u Orašju i tako svaki vikend, te je posebice naloženo da to učini 16. siječnja 2015. godine u 19 sati, dok je iz dostavnice za navedeno pismeno utvrđeno da ga je apelant primio 16. siječnja 2015. godine. Iz naloga broj 25 0 1 036273 14 I od 28. siječnja 2015. godine je utvrđeno da je apelantu ponovno naloženo da postupi po rješenju od 30. prosinca 2014. godine, te da mldb. K.P. dovede u prostorije Centra za socijalni rad u Orašju u petak, 30. siječnja 2015. godine, dok je iz dostavnice za navedeno pismeno utvrđeno da je dostava ovoga naloga obavljena uručenjem istog članu obiteljiapelantovoj majci.

10. Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka N.P., I.M., I.O., psihologa Centra za socijalni rad u Orašju, A.H., djelatnice Centra za socijalni rad u Orašju, T.P., sudskog izvršitelja nedvojbeno proizlazi da apelant nije postupio po Rješenju Općinskog suda broj 25 0 I 036273 14 I od 30. prosinca 2014. godine, kao i da nije postupio po nalozima Općinskog suda broj 25 0 I 036273 14 I od 13. i 28. siječnja 2015. godine. Isto tako, iz iskaza navedenih svjedoka je utvrđeno da apelant nije doveo mldb. K.P. u Centar za socijalni rad u Orašju niti jedan drugi vikend, tj. 16, 23. i 30. siječnja, 6, 13. i 20. veljače 2015. godine, kao i da su u sve navedene termine u Centru za socijalni rad u Orašju sudski izvršitelj, N.P. zajedno sa spomenutim djelatnicama Centra čekali jedno određeno vrijeme da apelant dovede mldb. dijete. Da su u navedene termine tijekom siječnja 2015. godine u Centru za socijalni rad u Orašju u vremenskom terminu od 19 sati pa do 19.40 sati bili nazočni i da su apelanta i mldb. K.P. čekali A.H., socijalni radnik, N.P., majka mldb. K.P. i I.O., pedagog-psiholog, proizlazi i iz materijalne dokumentacije - službenih zabilješki Centra za socijalni rad u Orašju sačinjenih i potpisanih od službenika tog centra.

11. Općinski sud je naveo da je iz iskaza T.P., sudskog izvršitelja, A.H., socijalne radnice, i I.O., pedagoga psihologa, koji su bili nadležni da postupaju po navedenom rješenju o izvršenju i nalozima suda, utvrđeno da apelant nije nijedan svoj izostanak u kritičnom razdoblju pravdao kako osobno, tako ni telefonskim putem, niti na bilo koji drugi način. Istina, u svom iskazu pred sudom T.P., sudski izvršitelj, naveo je da mu je apelant prilikom primanja rješenja o izvršenju od 30. prosinca 2014. godine rekao da neće moći doći, jer mu je vozilo zaplijenjeno u izvršnom postupku, ali je, isto tako, svjedok u iskazu u istrazi na zapisniku Kantonalnog tužiteljstva broj T02 0 KT 0005652 15 od 16. srpnja 2015. godine, koji mu je tužiteljica predočila, izjavio da mu je apelant prilikom uručenja rješenja rekao da neće dovesti mldb. K.P., jer će se žaliti na odluku suda i zato što Centar za socijalni rad u Orašju nije nadležan za postupanje. Pojašnjavajući kontradiktornost ovih navoda svjedok je pojasnio da su točni navodi koje je rekao i na glavnoj raspravi i u istrazi, jer je apelant doista sve to rekao.

12. Dalje, Općinski sud je naveo da je apelant u svom iskazu istaknuo, između ostalog, da je on uvijek u zadano vrijeme dovodio djecu u prostorije Centra za socijalni rad u Odžaku, odnosno da je dovodio mldb. K.P., obzirom na to da je mldb. I.P. dana mogućnost da se izjasni želi li ići majci ili ne, te da je on rekao da ne želi, a što je sud uvažio, ali da je 30. prosinca 2014. godine dobio naredbu suda da dijete dovodi u prostorije Centra za socijalni rad u Orašju. Nadalje, navodi da je prilikom primanja naredbe koju mu je uručio T.P., sudski izvršitelj, rekao izvršitelju da nema čime da dođe do Orašja, da od njegove kuće do Orašja ima oko 35-40 km, da je njegov auto u to vrijeme bio zaplijenjen u izvršnom postupku, da mu je bilo zabranjeno koristiti ga, da nije imao ni financijskih sredstava obzirom na to da je tada otplaćivao kredit i sam izdržavao djecu. Međutim, u iskazu danom u istražnom postupku na zapisniku Kantonalnog tužiteljstva broj T02 0 KT 0005652 15 od 8. lipnja 2015. godine koji je apelant dao u nazočnosti svog branitelja i koji mu je tužiteljica predočila na glavnoj raspravi, apelant je istaknuo da je rješenje Općinskog suda od 30. prosinca 2014. godine, po žalbi njegovog branitelja, ukinuto, jer Centar za socijalni rad u Orašju nije mjesno ni stvarno nadležan da sudjeluje u postupku, te da on nije znao za zakazane termine za predaju mldb. K.P. u Centar za socijalni rad u Orašju za 2, 16, 23. i 30. siječanj i 6, 13. i 20. veljaču 2015. godine, jer o njima nikada nije bio obaviješten. Očitujući se o različitosti svojih iskaza, apelant je rekao da je točno ono što je rekao pred sudom, da on nije rekao navode iz zapisnika koji su mu predočeni, nego da je to tužiteljica izvela iz konteksta. Sud nije povjerovao apelantu u dijelu u kojem tvrdi da nisu točni navodi iz zapisnika Kantonalnog tužiteljstva ne samo zbog toga što on nije imao primjedaba na zapisnik i što ga je osobno potpisao nego što je njegovom davanju iskaza bio nazočan i njegov branitelj, te su obojica slušali glasan diktat na zapisnik i na njega nisu imali primjedaba, kako je to konstatirano na kraju zapisnika.

13. Osim toga, Općinski sud je naveo da iz iskaza T.P., sudskog izvršitelja, te iz dostavnica za predmetna pismena proizlazi da je apelant uredno primio sva predmetna pismena, tj. rješenje suda od 30. prosinca 2014. godine, te naloge suda od 13. i 28. siječnja 2015. godine, ali je, isto tako, na temelju iskaza T.P. nedvojbeno utvrđeno da je apelant odmah nakon primanja spomenutog rješenja rekao T.P. da Centar za socijalni rad u Orašju nije nadležan, da neće dovesti djecu, da je branitelj uložio žalbu, a što svakako potkrepljuje zaključak suda da je upravo ovakve navode apelant rekao i prilikom davanja iskaza u Tužiteljstvu, a ne da je to, kako apelant tvrdi pred sudom, tužiteljica izvela iz konteksta. Dakle, nedvojbeno je da je apelant pred sudom naveo samo neke od razloga svog nepostupanja po predmetnom rješenju, odnosno da nije naveo razloge koje je naveo u svom iskazu u istrazi, a po mišljenju suda, on je to učinio kako bi opravdao svoje postupke, a sve radi izbjegavanja krivnje za radnje koje su mu stavljene na teret.

14. U prilog ovome zaključku suda govori i činjenica da je apelant svoje radnje nastojao pravdati i činjenicom da mu je motorno vozilo, opisano u presudi, zaplijenjeno u izvršnom postupku i da stoga nije mogao postupiti po spomenutom rješenju i nalozima suda iako, po mišljenju suda, ova činjenica nije ključni razlog zbog kojeg apelant nije predao mldb. K.P. u Centar za socijalni rad u Orašju, a na što upućuje upravo apelantovo ponašanje nakon što je saznao za svoju obvezu. Naime, apelant ne samo da nije obavijestio nadležne institucije o nemogućnosti postupanja po predmetnom rješenju, kao i njegovim razlozima (nedvojbeno utvrđena činjenica) nego nije ni pokušao pronaći neko adekvatno rješenje ovoga problema (apelant u svom iskazu samo nabraja razloge, koje je odmah prihvatio kao nepromjenjive činjenice), a što, po mišljenju suda, dovodi do zaključka da je on činjenicu da mu je auto zaplijenjen u izvršnom postupku upotrijebio kao izgovor da ne predaje mldb. K.P. u Centru za socijalni rad u Orašju. Osim toga, apelant sa ovim, kao ni sa drugim razlozima nije pravodobno upoznao nadležne institucije, odnosno nije pravdao svoje nedolaske kako djelatnicima Centra za socijalni rad u Orašju, tako ni sudskom izvršitelju, a niti postupajućoj sutkinji K. M.

15. Dalje, Općinski sud je naveo da je odredbama članka 217. stavak 1. KZFBiH propisano da kazneno djelo oduzimanje djeteta ili maloljetnika čini tko dijete ili maloljetnika prutupravno oduzme roditelju, usvojitelju, staratelju ili osobi kojoj je povjereno, ili tko ga protupravno zadržava ili sprečava da bude sa osobom koja ima to pravo, ili tko onemogućava izvršenje izvršne odluke o staranju prema djetetu ili maloljetniku. Pošto iz utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno proizlazi da je u konkretnom slučaju postojala izvršna odluka - Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj 25 0 I 03 62 73 14 I od 30. prosinca 2014. godine (prigovor i žalba nisu zadržavali provedbu rješenja, niti poduzimanje izvršnih radnji kojim se ostvaruje potraživanje tražitelja izvršenja, a što je i navedeno u pouci o pravnom lijeku na navedenom rješenju), da je apelant pravodobno obaviješten o njemu (osobno zaprimio predmetno rješenje 31. prosinca 2014. godine), da nije niti jednom postupio po navedenoj izvršnoj ispravi iako ga je sud dostavom rješenja i naloga sa ovakvom njegovom obvezom upoznao, kao i da nije niti jednom opravdao svoje nepostupanje nadležnim osobama, tj. djelatnicima Centra za socijalni rad u Orašju, te iz naloga suda koji su uslijedili poslije rješenja a upravo zbog apelantovog nepostupanja, to je nedvojbeno utvrđeno da je apelant ovakvim svojim ponašanjem onemogućio izvršenje rješenja o izvršenju od 30. prosinca 2014. godine na temelju kojeg je trebalo mldb. K.P. predati majci na viđanje i ostvarivanje kontakata, pa su se u ovakvim apelantovim radnjama stekla sva obilježja kaznenog djela oduzimanje djeteta ili maloljetnika iz članka 217. stavak l. KZFBiH.

16. Apelant je predmetno kazneno djelo počinio u stanju uračunljivosti i sa izravnom namjerom obzirom da je bio sposoban upravljati svojim postupcima, da je bio svjestan da nedovođenjem mldb. K.P. u prostorije Centra za socijalni rad u Orašju i nepredavanjem djeteta djelatnicima Centra postupa protivno izvršnoj odluci suda - rješenju o izvršenju od 30. prosinca 2014. godine. Dakle, bio je svjestan svoga djela i htio ga je počiniti. Da je apelant postupao sa izravnom namjerom, govori činjenica da apelant, u vremenskom periodu od dva mjeseca, za koji period je trebao dovesti mldb. dijete u prostorije Centra sedam puta, nijednom nije pravdao svoje nepostupanje niti jednoj nadležnoj osobi.

17. Iako je branitelj tijekom cijelog postupka, pa i u završnoj riječi ukazao da je mldb. K.P. tijekom 2014. godine, dakle, prije predmetnog rješenja, odbijala da ide majci, a što su iskazali i svjedoci A.L. i T.P., apelant nije u svom iskazu izjavio da je to bilo razlogom njenog nedovođenja u Centar za socijalni rad u Orašje u kritično vrijeme. Međutim, i pored toga, sud smatra da je potrebno istaknuti da protivljenje mldb. djeteta da ostvaruje kontakt sa drugim roditeljem, ili njegova suglasnost da ne ostvaruje kontakt sa roditeljem, svakako, nisu od značaja kad je u pitanju utvrđivanje krivnje počinitelja kaznenog djela oduzimanje djeteta ili maloljetnika iz članka 217. stavak 1. KZFBiH, u konkretnom slučaju apelantove krivnje.

18. Presudom Kantonalnog suda broj 25 0 K 004729 17 Kž od 2. ožujka 2017. godine djelomično su uvažene žalbe apelanta i njegovog branitelja, te je Presuda Općinskog suda broj 25 0 K 041029 15 K od 14. listopada 2016. godine preinačena u dijelu koji se odnosi na odluku o kazni, tako da je apelantu izrečena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM, koju je dužan platiti u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti ove odluke na račun naveden u izreci presude (stavak prvi izreke). Odlučeno je da, ukoliko apelant u roku iz stavka prvog ne plati novčanu kaznu, sud će donijeti odluku o zamjeni novčane kazne kaznom zatvora, tako što će se za svakih započetih 100,00 KM odrediti jedan dan zatvora, te da će se, ukoliko apelant uplati samo dio novčane kazne, ostatak razmjerno pretvoriti u zatvor (stavak drugi izreke). U preostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena (stavak treći izreke).

19. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da, protivno stavku u žalbi, smatra da prvostupanjski sud nije učinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka navedene u žalbama apelanta i njegovog branitelja, a da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrdio i da je pravilno primijenio kazneni zakon kada je apelanta prglasio krivim za kazneno djelo oduzimanje djeteta ili maloljetnika iz članka 217. stavak 1. KZFBiH.

20. Istaknuto je da činjenični supstrat izreke sadrži sve elemente predmetnog kaznenog djela, jer je, prema njemu, apelant onemogućavao izvršenje sudskih odluka o predaji maloljetnog djeteta majci, koje su navedene u izreci prvostupanjske presude, i na taj način je onemogućio majku da ostvari neposredan kontakt sa djetetom, a na ovaj kontakt ona ima pravo utvrđeno u Presudi prvostupanjskog suda broj 25 0 P 029512 12 P od 21. siječnja 2013. godine, i to na način da maloljetno dijete nije dovodio u Centar za socijalni rad u Orašju radi predaje majci. Kazneno djelo je učinjeno, dakle, onemogućavanjem izvršenja izvršne odluke o brizi prema djetetu ili maloljetniku. Prvostupanjski sud je pravilno u prvostupanjskoj presudi zaključio da je apelant kazneno djelo izvršio sa namjerom, dajući potpuno jasne i logične razloge zbog čega je kazneno djelo učinjeno sa namjerom.

21. Nadalje, protivno žalbama, Kantonalni sud smatra da navedeno kazneno djelo može izvršiti i osoba kojoj je dijete povjereno na roditeljsko staranje i „da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio navedeno kazneno djelo“. Ovo zbog toga što je stajalište sudske prakse da navedeno kazneno djelo postoji i u slučajevima kada jedan od roditelja kojem su djeca povjerena na staranje ne dovede djecu na viđenje sa drugim roditeljem u prostorije centra za socijalni rad. Ukoliko se ne bi prihvatilo ovakvo stajalište, došlo bi do toga da u situaciji (kao što je ova) u kojoj je roditelju onemogućen kontakt sa djetetom iako postoji obveza postupanja po izvršnim rješenjima suda za predaju maloljetnog djeteta roditelju radi njihovog neposrednog kontakta, takve osobe ne bi snosile posljedice u smislu kaznene odgovornosti, zbog čega bi se zasigurno povećao broj ovakvih slučajeva.

22. Kantonalni sud je istaknuo da ostali žalbeni navodi (o ranijem apelantovom ponašanju u provedbi odluke suda o kontaktima majke i mldb. K.P.) nisu od utjecaja na njegovu kaznenu odgovornost. Nasuprot tome, Kantonalni sud je ocijenio utemeljenim žalbe u dijelu koji se odnosio na izrečenu kaznu apelantu, te ju je stoga preinačio.

23. Budući da apelant nije u ostavljenom roku, koji je istekao 2. rujna 2017. godine, uplatio novčanu kaznu u iznosu od 3.000,00 KM, to je Općinski sud donio Rješenje broj 25 0 K 041029 17 Kv od 12. listopada 2017. godine kojim je odlučio da se nenaplaćena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 KM zamjenjuje kaznom zatvora u trajanju od tri mjeseca. Ustavni sud konstatira da iz dostavljenih odgovora na apelaciju proizlazi da je Općinski sud svojim Rješenjem broj 25 0 K 041029 17 Kv od 19. listopada 2017. godine po službenoj dužnosti ispravio to rješenje u izreci tako da su riječi ,,tri mjeseca“ zamijenjene riječima „trideset dana“.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

24. Apelant navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant smatra da je navedeno pravo povrijeđeno zbog proizvoljnog izvođenja pojedinih zaključaka na temelju provedenih dokaza, te pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa. U tom kontekstu, između ostalog, apelant navodi da u njegovim radnjama nema elemenata kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Ističe da je očigledno da redoviti sudovi „ne poznaju osnovne institute obiteljskopravnih odnosa“. Pojašnjava da je u konkretnom slučaju izvršna odluka Presuda o razvodu braka broj 25 0 P 029512 od 21. siječnja 2013. godine po kojoj su mldb. djeca I.P. i K.P. povjerena apelantu na roditeljsko staranje (daljnji odgoj, brigu i čuvanje), dok po istoj toj presudi majka ima pravo održavati redovne i neposredne kontakte s djecom. Pošto se sporno rješenje o izvršenju od 30. prosinca 2014. godine, kao i sva ostala rješenja iz navedenog izvršnog postupka, odnose na provedbu izvršnih radnji u pogledu ostvarivanja neposrednog kontakta majke i djece, konkretno mldb. K.P., a ne na ostvarivanje brige (roditeljskog staranja) o djeci, to je izreka prvostupanjske presude u tom dijelu proturječna sama sebi, jer se pravnom kvalifikacijom djela apelantu, ustvari, stavljalo na teret da je onemogućavao izvršenje odluke o staranju (brizi) nad djetetom, dok se u činjeničnom opisu djela navodilo kako je onemogućavao ostvarivanje kontakata majke i kćerke K.P. Ovu nedoumicu je produbio i sam Kantonalni sud, koji je u povodu ovog žalbenog navoda na strani 5. svog obrazloženja iznio svoje stajalište da “navedeno kazneno djelo može izvršiti i osoba kojoj je dijete povjereno na roditeljsko staranje i da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio navedeno kazneno djelo“. Smatra da se „neostvarivanje neposrednih kontakata djeteta i roditelja kojemu dijete nije povjereno na staranje ne može podvesti pod kazneno djelo oduzimanje djeteta iz članka 217. KZFBiH“. U tom smislu je u potpunosti proizvoljno tumačenje Kantonalnog suda kako navedeno kazneno djelo postoji i u slučajevima kada jedan od roditelja kojemu su djeca povjerena na staranje ne dovede djecu na viđanje sa drugim roditeljem u prostorije centra. Osim toga, smatra da su redoviti sudovi svojim proizvoljnim i paušalnim zaključcima na temelju provedenog dokaznog postupka potpuno pogrešno utvrdili činjenično stanje, a što se prvenstveno odnosi na pogrešan i proizvoljan zaključak suda da je kazneno djelo počinio sa „izravnom namjerom“. U tom kontekstu apelant navodi povijest sudskih postupaka kojim je određivan način predaje mldb. djece majci počev od 2014. do 2016. godine, te smatra da je sud trebao uzeti o obzir sve te okolnosti prilikom odlučivanja u konkretnoj kaznenoj stvari. Smatra da je Rješenjem o izvršenju od 30. prosinca 2014. godine sud, unatoč saznanjima da mldb. K.P. odbija kontaktirati s majkom, nastojao takvim svojim rješenjem isključivo pogodovati majci, a da niti u jednom jedinom trenutku nije provjerio je li apelant u mogućnosti izvršiti obvezu koja mu je nametnuta tim rješenjem.

b)Odgovor na apelaciju

25. U odgovoru na apelaciju Kantonalno tužiteljstvo je istaknulo da su Općinski sud i Kantonalni sud pravilno, jasno i argumentirano dali razloge za svoje zaključke. Nasuprot navodima iz apelacije, Općinski sud je sasvim jasno i precizno naveo razloge na temelju kojih je izveo zaključak o postojanju izravnog umišljaja kod apelanta.

26. Općinski sud je istaknuo da smatra da navedena presuda nije prekršila apelantova prava, da njezina izreka nije proturječna sama sebi, da je iz nje potpuno jasno da je apelant osuđen zbog onemogućavanja izvršenja sudskih odluka koje se odnose na ostvarivanje kontakata između majke i mldb. kćerke i koje su decidirano navedene u činjeničnom opisu predmetnog kaznenog djela. Ocijenjeni su neutemeljenim i apelantovi navodi da sud nije uopće razmatrao dokaze i činjenice na koje je apelant ukazivao u svojoj obrani, jer je sud na njima, pored ostalih izvedenih dokaza, upravo temeljio svoju odluku. Osim toga, navedeno je da je, prema stanju spisa, 27. ožujka 2018. godine Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa Orašje pod brojem 01-12-576/18 obavijestio Općinski sud da se apelant nalazio na izdržavanju kazne kućnog zatvora sa elektronskim nadzorom od 27. veljače do 27. ožujka 2018. godine.

27. Kantonalni sud je istaknuo da su apelantovi navodi neutemeljeni, te da taj sud nije ekstenzivno tumačio zakon na apelantovu štetu.

V.Relevantni propisi

28. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine FBiH” br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi: Članak 21.

Kazneno djelo Kazneno djelo jeste protupravno djelo koje je zakonom propisano kao kazneno djelo, čija su obilježja propisana zakonom i za koje je zakonom propisana kaznenopravna sankcija.

Članak 37. st. (1) i(2) Umišljaj (1) Kazneno se djelo može učiniti s izravnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinitelj postupa s izravnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo počinjenje.

Članak 217. stavak (1) Oduzimanje djeteta ili maloljetnika (1)Tko dijete ili maloljetnika protupravno oduzme roditelju, posvojitelju, skrbniku ili osobi kojoj je povjeren, ili tko ga protupravno zadržava ili sprječava da bude s osobom koja ima to pravo, ili tko onemogućava izvršenje ovršne odluke o skrbi prema djetetu ili maloljetniku, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

29. Zakon o kaznenom postupku Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužitelja i drugih tijela koja sudjeluju u kaznenom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano niti ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Dokazi na kojima se temelji presuda Članak 296.

(1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

30. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 25 0 K 041029 17 Kž od 2. ožujka 2017. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 23. ožujka 2017. godine, a apelacija je podnesena 19. svibnja 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.

33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje

35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

36. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1)Prilikom utvrđivanja [...]njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...].

37. Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku utvrđivala utemeljenost kaznene optužbe protiv apelanta, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

38. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede prava na pravično suđenje zbog proizvoljnog postupanja suda u pogledu utvrđivanja činjenica i primjene pozitivnih pravnih propisa, dakle, kroz arbitrarno postupanje nižestupanjskih sudova. Apelant smatra da je osobito arbitrarno stajalište redovitih sudova da su se u radnjama koje je počinio stekli elementi bića kaznenog djela za koje je osuđen, kao i da nije utvrđena njegova „namjera“. Osim toga, apelant smatra da u konkretnom slučaju redoviti sudovi nisu uzeli u obzir sve dokaze koji su mu išli u prilog.

39. U svezi sa apelacijskim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

40. Potom, u pogledu apelantovih navoda koji upućuju na pravilnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redoviti sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redoviti sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodne sudačke ocjene. To je isključivo uloga redovitih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom protivne jedna drugoj (vidi, Europski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvješćima broj 1996-II, stavak 78).

41. U kontekstu navedenih stajališta, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog postupka u kojem je apelant imao branitelja koji je imao mogućnost pozivati svjedoke i izvoditi dokaze (članak 276. stavak 1. ZKP) i osporavati dokaze optužbe, proglasio apelanta krivim da je radnjama detaljno opisanim u izreci presude počinio kazneno djelo oduzimanje djeteta ili maloljetnika iz članka 217. stavak (1) KZFBiH. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su sudovi svoje utvrđenje o apelantovoj krivnji zasnovali na iskazima svjedoka, te materijalnoj dokumentaciji, uključujući službene zabilješke sačinjene u Centru za socijalni rad u Orašju, gdje je apelant trebao dovesti mldb. K.P. radi predaje njezinoj majci N.P.

42. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud (što je potvrdio i Kantonalni sud), na temelju provedenih dokaza, zaključio da apelant u vremenskom periodu od dva mjeseca, u sedam navrata, kada je trebao dovesti mldb. K.P. u prostorije Centra za socijalni rad u Orašju, to nije učinio, niti je pravdao svoje nepostupanje niti jednoj nadležnoj osobi, mada je postojala odluka suda koja ga je na to postupanje obvezivala i koju je apelant uredno primio. Dalje, na temelju provedenih dokaza je zaključeno da apelant nije uložio potrebni napor da dovede mldb. K.P. kako bi ona vidjela svoju majku, niti se pokušao dogovoriti sa nadležnim osobama o nekom drugom načinu predaje djeteta njegovoj majci u za to predviđenim terminima. Također, Ustavni sud zapaža da je u pravnoj pouci rješenja po kojem apelant nije postupio jasno navedeno da pravni lijek ne zadržava izvršenje i njegovu realizaciju, te je redoviti sud zaključio da je apelant bio svjestan protupravnosti svojih radnji - nepostupanja po rješenju.

43. Budući da apelant osobito osporava da su se u njegovim radnjama stekli elementi kaznenog djela za koje je proglašen krivim, Ustavni sud podsjeća da je osnovni cilj ove inkriminacije zaštita maloljetnika, odnosno osiguranje njegovog razvoja u određenim životnim uvjetima. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je osnovni oblik ovog djela inkriminirano protupravno zadržavanje ili oduzimanje maloljetne osobe od roditelja, usvojitelja, staratelja ili od ustanove, odnosno osoba kojima je ona povjerena, potom, zadržavanje ili sprečavanje da ona bude kod osobe koja ima pravo na nju, kao i onemogućavanje izvršenja odluke kojom je maloljetnik povjeren određenoj osobi. Dakle, obzirom na radnju izvršenja, koja je određena alternativno, djelo se može pojaviti u tri oblika. Prvi oblik je protupravno zadržavanje ili oduzimanje maloljetne osobe od roditelja, usvojitelja, staratelja, ili od ustanove, odnosno osoba kojima je ona povjerena. Drugi oblik djela se manifestira kao zadržavanje ili sprečavanje maloljetne osobe da bude kod osobe koja ima pravo na nju. Treći oblik ovog djela određen je kao onemogućavanje izvršenja odluke kojom je maloljetnik povjeren određenoj osobi. Pretpostavka za ovaj oblik djela jeste postojanje odluke nadležnog tijela (suda, tijela starateljstva ili drugog tijela) kojom je maloljetnik povjeren određenoj osobi. Pri tome je irelevantno je li odluka nadležnog tijela postala pravomoćna ili ne. Konkretno, ovaj oblik djela se može realizirati skrivanjem maloljetnika, promjenom identiteta, upućivanjem u inozemstvo, čestim promjenama boravišta, kao i svakom drugom radnjom kojom se efektivno onemogućava izvršenje odluke. Kazneno djelo je završeno kada je poduzeta neka djelatnost upravljena na onemogućavanje izvršenja odluke kojom je maloljetnik povjeren određenoj osobi. U konkretnom slučaju Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja nedvojbeno utvrdio da je postojala izvršna odluka - Rješenje o izvršenju Općinskog suda broj 25 0 I 03 62 73 14 I od 30. prosinca 2014. godine (prigovor i žalba nisu zadržavali provedbu rješenja niti poduzimanje izvršnih radnji kojim se ostvaruje potraživanje tražitelja izvršenja, a što je i navedeno u pouci o pravnom lijeku na navedenom rješenju), da je apelant pravovremeno obaviješten o njemu (osobno zaprimio predmetno rješenje 31. prosinca 2014. godine). Dalje, da apelant nije niti jednom postupio po navedenoj izvršnoj ispravi, iako ga je sud dostavom rješenja i naloga sa ovakvom njegovom obvezom upoznao, kao i da nije niti jednom opravdao svoje nepostupanje nadležnim osobama, tj. djelatnicima Centra za socijalni rad u Orašju, te iz naloga suda koji su uslijedili poslije rješenja a upravo zbog apelantovog nepostupanja, to je nesporno da je apelant ovakvim svojim ponašanjem onemogućio izvršenje rješenja o izvršenju od 30. prosinca 2014. godine, pa su se u ovakvim apelantovim radnjama stekla sva obilježja kaznenog djela oduzimanje djeteta ili maloljetnika iz članka 217. stavak l. KZFBiH. Također, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud na temelju provedenih dokaza zaključio da je apelant predmetno kazneno djelo počinio u stanju uračunljivosti i sa izravnom namjerom obzirom na to da je bio sposoban upravljati svojim postupcima, bio je svjestan da nedovođenjem mldb. K.P. u prostorije Centra za socijalni rad u Orašju i njezinim nepredavanjem djelatnicima Centra postupa protivno izvršnoj odluci suda - rješenju o izvršenju od 30. prosinca 2014. godine.

44. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući u drugostupanjskom postupku, dodatno analizirao sve dokaze koje je proveo Općinski sud, te potom donio odluku kojom je apelantovu žalbu djelomično usvojio u odluci o izrečenoj sankciji, ali i da je zaključio da su odlučne činjenice u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđene i da se, obzirom na utvrđeno činjenično stanje, po pravilnoj primjeni zakona, ima donijeti drukčija presuda u dijelu odluke o kazni. Pri tome Ustavni sud zapaža da je točan apelantov navod da je taj sud na strani 5. svog obrazloženja naveo da „navedeno kazneno djelo može izvršiti i osoba kojoj je dijete povjereno na roditeljsko staranje i da je prvostupanjski sud pogrešno tumačio navedeno kazneno djelo“. Međutim, Ustavni sud zapaža da se istaknuta rečenica ni na koji način ne može dovesti u svezu sa odlučenjem tog suda, kao ni ostatkom obrazloženja kako onog koje je Kantonalni sud iznio prije te rečenice, tako i obrazloženje koje je iznio nakon te rečenice iz čega Ustavni sud zaključuje da se radi o očiglednoj omašci.

45. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da su Općinski sud, a potom i Kantonalni sud izvršili analizu svih provedenih dokaza, naročito da su doveli u svezu iskaze svjedoka optužbe sa svjedocima obrane, te sa svim materijalnim dokazima pojedinačno i pri tome su dali obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te da su provedene dokaze doveli u uzajamnu logičnu vezu i da su, konačno, nakon takve analize utvrdili apelantovu krivnju. Ustavni sud smatra da su Općinski sud i Kantonalni sud u žalbenom postupku, postupanjem na navedeni način, naveli razloge u obrazloženjima osporenih presuda koji ne dovode u sumnju odluku o apelantovoj krivnji. Obzirom na izneseno, Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo Općinski sud u odnosu na svoje uvjerenje da je apelant počinio kazneno djelo koje mu se stavlja na teret, a koje je prihvatio kao logične i Kantonalni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza kako zahtijeva ZKPFBiH, i sa aspekta članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovim navodima o proizvoljnoj primjeni prava i u svezi s tim proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju nije dovedeno u pitanje poštivanje garancija iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, budući da su redoviti sudovi za odluku kojom je apelant proglašen krivim da nije postupio po izvršnim odlukama redovitog suda kojim mu je naloženo da mldb. dijete dovede u prostorije Centra za socijalni rad radi daljnje predaje majci, čime je počinio kazneno djelo oduzimanje djeteta ili maloljetnika iz članka 217. stavak (1) KZFBiH, dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje.

47. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević