Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2922/17 (Ž. V.)
Odluka donesena 11. 06. 2019.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Zastara
- Vanparnični postupak
- Eksproprijacija
- Naknada
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
- Nasljedstvo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o eksproprijaciji · čl. 62, 85
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o eksproprijaciji
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Ukaz o proglašenju Zakona o dopuni Zakona o eksproprijaciji
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Odluka o izgradnji centra za borbenu obuku vojske Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
- Odluka o dopuni odluke o izgradnji centra za borbenu obuku vojske Federacije Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2922/17
Apelacija
Odluka o meritumu
11. 06. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2922/17, rješavajući apelaciju Željke Vrakele, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 11. juna 2019. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Željke Vrakele.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 68 0 V 002150 16 Rev od 14. februara 2017.
godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6.
stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Kantona 10 da, u skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici Željki Vrakeli isplati iznos od 1.200 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Kantona 10 da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Željka Vrakela (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Glamoča, koju zastupa Mile Ivančić, advokat iz Livna, podnijela je (u svoje ime i u ime Pere Čegara) 12. juna 2017. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 68 0 V 002150 16 Rev od 14. februara 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Federacije Bosne i Hercegovine – zastupane po Federalnom pravobranilaštvu, a koja je imala procesnu poziciju protivnika predlagača u postupku u kojem je donesena osporena odluka (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 29. novembra 2018. godine, a od Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) 24. aprila 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i protivnik predlagača su u periodu od 5. do 13. decembra 2018. godine dostavili odgovore na apelaciju, a Općinski sud 6. maja 2019. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Pero Čegar apelanticin otac. Dalje, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je Pero Čegar (u daljnjem tekstu: apelanticin prednik) 29. maja 2008. godine podnio prijedlog Općinskom sudu protiv protivnika predlagača radi određivanja naknade za eksproprirane nekretnine. Predmet je zaveden pod brojem 68 0 V 002150 08 V.
6. Iz pravomoćnog Rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda broj 68 0 O 031385 14 O od 16. jula 2014. godine, koje je dostavljeno u prilogu apelacije, proizlazi da je apelanticin prednik umro 27. aprila 2014. godine. Iz rješenja također proizlazi da je apelantica kao njegova kćerka proglašena zakonskom nasljednicom na njegovoj zaostavštini koju, između ostalog, čine, a kako je to navedeno u izreci tog rješenja, novčana sredstva „po osnovu Rješenja o naknadi za eksproprirane nekretnine broj 68 0 V 002150 08 V, koji predmet se vodi kod Općinskog suda […]“.
7. Općinski sud je, postupajući povodom prijedloga apelanticinog pravnog prednika, donio Rješenje broj 68 0 V 002150 14 V 2 od 13. jula 2015. godine kojim je (stav 1. izreke rješenja) obavezao protivnika predlagača da na ime naknade tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina apelanticinog prednika upisanih u PL 80 KO Stekerovci, precizno opisanih u izreci rješenja (i to u naravi: štala od kamena, bunar, štala od drveta, sušara, kamena kuća i drvena kuća, te pripadajuće zemljište i okućnica, voće, šuma i šumsko zemljište; u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), isplati ukupan precizirani novčani iznos. Predmetnim rješenjem (stav 2. izreke rješenja) protivnik predlagača je također obavezan da, po osnovu činjenice da eksproprijacija „naročito teško pogađa“ apelanticinog prednika, istom isplati precizirani novčani iznos kao protivvrijednost od 10 % tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina, za koji iznos je po tom osnovu uvećana naknada za eksproprijaciju.
8. U obrazloženju predmetnog rješenja je utvrđeno da su rješenjem općinskog načelnika Glamoča, precizirani broj od 8. maja 2000. godine, potpuno eksproprirane nekretnine apelanticinog prednika upisane u PL 80 KO Stekerovci za potrebe Centra za borbenu obuku vojske FBiH. Iz obrazloženje rješenja dalje proizlazi da je pred nadležnim organom uprave vođen postupak radi određivanja naknade za eksproprirane nekretnine, u kojem je između protivnika predlagača i apelanticinog prednika sklopljen sporazum o isplati naknade za određene nekretnine upisane u PL 80 KO Stekerovci, ali ne i u odnosu na predmetne nekretnine, zbog čega je apelanticin prednik podnio prijedlog za utvrđivanje naknade i za ove nekretnine. Postupajući po ovom prijedlogu, Općinski sud je predmetnim rješenjem, a pozivajući se na odredbe člana 53. Zakona o eksproprijaciji, naknadu za predmetne nekretnine odredio u visini tržišne vrijednosti tih nekretnina, i to prema procjeni njihove tržišne vrijednosti koju su dali stalni sudski vještaci građevinske, šumarske i poljoprivredne struke. Pri tome, iz obrazloženja rješenja Općinskog suda proizlazi da je taj sud uviđajem na licu mjesta uz prisustvo navedenih vještaka i vještaka geodetske struke utvrdio da se predmetne nekretnine nalaze u poligonu za vojnu obuku. Također, utvrdivši da je apelanticin prednik živio od ekspropriranih nekretnina i u ekspropriranoj kući i propratnim objektima, a da je nakon eksproprijacije živio kod apelantice, te imajući u vidu da je u poznim godinama i da je malo vjerovatno da je bio radno sposoban u vrijeme eksproprijacije, Općinski sud je zaključio da je on ipak bio pogođen eksproprijacijom, zbog čega je odlučio da mu se naknada za eksproprirane nekretnine uveća za 10 %.
9. Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor zastare potraživanja u konkretnom slučaju, a koji je istakao protivnik predlagača. U vezi s tim, ukazao je da je odredbom člana 371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da potraživanja zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Primjenjujući navedenu zakonsku odredbu na konkretan slučaj, te imajući u vidu da je apelanticin prednik prijedlog podnio 29. maja 2008. godine, nakon što je 7. novembra 2003. godine članom I Odluke o dopuni Odluke o izgradnji Centra za borbenu obuku vojske FBiH broj 564/2003 od 6. novembra 2003. godine prestao opći interes nad predmetnim nekretninama, Općinski sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije protekao rok od pet godina iz navedene zakonske odredbe.
10. Odlučujući o žalbi koju je protivnik predlagača podnio protiv rješenja Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Rješenje broj 68 0 V 002150 15 Gž 2 od 3. marta 2016. godine kojim je uvažio žalbu i preinačio prvostepeno rješenje tako što je u cijelosti odbio zahtjev apelanticinog prednika za isplatu naknade tržišne vrijednosti ekspropriranih nekretnina.
11. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja konstatirao da je u konkretnom slučaju nesporno da je „Vlada Bosne i Hercegovine“ 14. maja 1998. godine donijela Odluku broj V-89/98 o izgradnji Centra za borbenu obuku vojske FBiH. Ukazao je da je tom odlukom objavljen javni interes za eksproprijaciju zemljišta u vlasništvu koje će biti obuhvaćeno izgradnjom, ali bez određivanja granica predmetnog terena. Dalje je konstatirano da je protivnik predlagača spisak obuhvaćenih katastarskih čestica mijenjao više puta, a što proizlazi iz Odluke Doma za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Dom) broj CH/99/2425 od 3. septembra 2001. godine. Zatim je konstatirao da je Vlada FBiH 6. oktobra 1998. godine donijela odluku kojom je ovlastila Federalno ministarstvo odbrane da uđe u posjed nekretnina koje su bile predmet objave javnog interesa za eksproprijacijom, a da prethodno nijedno rješenje o eksproprijaciji nije postalo pravomoćno. Također je konstatirao da je citiranom odlukom Doma, a zbog propusta protivnika predlagača u postupku eksproprijacije, istom naloženo da se u roku od šest mjeseci izjasni da li će nastaviti s postupkom eksproprijacije ili će odustati od nje. Pored toga, konstatirao je da je protivnik predlagača donio Odluku o dopuni Odluke o izgradnji Centra za borbenu obuku vojske FBiH, objavljenu u „Službenim novinama FBiH“ broj 58/03 od 24. novembra 2003. godine, koja je stupila na snagu narednog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama FBiH“, a kojom prestaje javni interes nad dijelom prostora poligona za borbenu obuku.
12. Kantonalni sud je dalje konstatatirao da nije sporno da su predmetnim rješenjem o eksproprijaciji, precizirani broj od 8. maja 2000. godine, eksproprirane nekretnine apelanticinog prednika upisane u PL 80 KO Stekerovci za potrebe Centra za borbenu obuku vojske FBiH, te da je određeno da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed ekspropriranih nekretnina danom pravomoćnosti tog rješenja, a da će se na ekspropriranim nekretninama izvršiti uknjižba prava raspolaganja i korištenja na ime korisnika eksproprijacije nakon pravomoćnosti tog rješenja. Zatim je konstatirao da su po osnovu tog rješenja apelanticin prednik i protivnik predlagača pred organom uprave 8. maja 2000. godine sklopili sporazum o naknadi kojim se korisnik eksproprijacije obavezao da na ime naknade za eksproprirano poljoprivredno zemljište apelanticinom predniku isplati precizirani novčani iznos, a koji mu je i isplaćen, dok je prilikom zaključenja tog sporazuma konstatirano da će stambeni objekti, dvorište i šumsko zemljište biti predmet posebne procjene i rasprave.
13. Međutim, Kantonalni sud je ocijenio da je žalbom pravilno ukazano da je prvostepeni sud neosnovano odbio istaknuti prigovor zastare. Naime, Kantonalni sud je zaključio da je apelanticin prednik u konkretnom slučaju zapravo tražio naknadu štete. Dalje je citirao odredbe člana 360. stav. 2, člana 361. stav 1, člana 362. i člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Zatim je ukazao da je vještak građevinske struke u svom nalazu i mišljenju, koji je sačinio po kazivanju apelanticinog prednika, pored ostalog, naveo da su stambeni i gospodarski objekti, prema apelantovoj izjavi, devastirani u ljeto 1998. godine. Kantonalni sud je zaključio da iz navedenog proizlazi da je apelanticin prednik prilikom sklapanja sporazuma o naknadi od 8. maja 2000. godine znao da su predmetni objekti uništeni u ljeto 1998. godine. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je rješenje o eksproprijaciji precizirani broj od 8. maja 2000. godine bilo pravomoćno s istim danom, što je i konstatirano prilikom sklapanja sporazuma o naknadi za poljoprivredno zemljište od 8. maja 2000. godine, kao i to da pred organom uprave nije došlo do sporazuma za stambene objekte, dvorište i šumsko zemljište, a da je apelanticin prednik znao da su mu predmetni objekti uništeni u ljeto 1998. godine, dok je prijedlog za utvrđivanje naknade za eksproprirane nekretnine podnio 29. maja 2008. godine, Kantonalni sud je zaključio da taj prijedlog podnesen po proteku rokova iz člana 376. st. 1. i 2. ZOO, računajući od dana nastanka štete na objektima apelanticinog prednika, odnosno od pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji i sporazuma o naknadi. Pored toga, Kantonalni sud je zaključio je da je protekao trogodišnji rok zastare iz citirane zakonske odredbe računajući od 25. novembra 2003. godine, kada je prestao opći interes. Shodno tome, odlučio je kao u izreci.
14. Odlučujući o reviziji koju je protiv rješenja Kantonalnog suda, a u ime apelanticinog prednika, podnio advokat Predrag Kelava iz Tomislavgrada (kao punomoćnik koji je apelanticinog prednika zastupao u toku postupka pred redovnim sudovima u konkretnom predmetu, kako proizlazi iz rješenja redovnih sudova donesenih u predmetnom postupku i dostavljenih uz apelaciju), Vrhovni sud je donio Rješenje broj 68 0 V 002150 16 Rev od 14. februara 2017. godine kojim je reviziju odbio.
15. Vrhovni sud je u obrazloženju rješenja ocijenio da je osporeno rješenje Kantonalnog suda pravilno i zakonito. Pri tome je Vrhovni sud konstatirao da je revizionim navodima ukazano da je nakon pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji precizirani broj od 8. maja 2000. godine i sklopljenog sporazuma o naknadi (za poljoprivredno zemljište), kada nije došlo do sporazuma u odnosu na ostale nekretnine (objekti, šuma i šumsko zemljište), organ uprave bio dužan predmet ustupiti sudu na rješavanje, pa pošto to nije učinio, već je apelanticin prednik inicirao spor, da nema mjesta prigovoru zastare potraživanja naknade. Međutim, zaključio je da su ovi revizioni navodi neosnovani. Naime, Vrhovni sud je ukazao da se, imajući u vidu odredbu člana 31. stav 11. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 12/87 i 8/89 i „Službeni list RBiH“ br. 3/93 i 15/94; u daljnjem tekstu: raniji Zakon o eksproprijaciji), važećeg u vrijeme donošenja Odluke o izgradnji Centra za borbenu obuku Vojske Federacije BiH i izgradnje poligona, da se u konkretnom slučaju upravo radi o naknadi materijalne štete, a ne o naknadi povodom eksproprijacije jer ona nije provedena zbog prestanka javnog interesa za to po odluci iz 2003. godine. Shodno tome, ocijenio je da se pitanje zastare potraživanja cijeni prema odredbama člana 376. st. 1. i 2. ZOO. Konstatirao je da je, shodno tim zakonskim odredbama, potraživanje apelanticinog prednika zastarjelo s obzirom na to da je prošao trogodišnji rok od kada je apelanticin prednik doznao za štetu i njenog učinioca, kako je to, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno zaključio i obrazložio Kantonalni sud. Pored toga, Vrhovni sud je ukazao da se prema odredbi člana 62. Zakona o eksproprijaciji („Službene novine FBiH“ br. 70/07 i 36/10; u daljnjem tekstu: važeći Zakon o eksproprijaciji) sam apelanticin prednik mogao obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade kada to nije učinila Općinska služba za upravu u roku iz člana 62. st. 1. i 2. ZOO, što je učinio, ali tek 29. maja 2008. godine, odnosno protekom zakonom propisanog roka, pa su mu i u tom smislu potraživanja zastarjela. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelantica smatra da je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelacionim navodima se, u suštini, ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava u osporenoj odluci, konkretno odredbi člana 376. st. 1. i 2. ZOO prilikom odlučivanja o prigovoru zastare. Također smatra da su se u konkretnom slučaju trebale primijeniti odredbe člana 63. stav 1. i člana 70. st. 1. i 3. važećeg Zakona o eksproprijaciji. Pri tome, tvrdi da je, imajući u vidu odredbu člana 72. važećeg Zakona o eksproprijaciji, prijedlog za utvrđivanje naknade za eksproprirane nekretnine podnesen unutar roka od godinu dana predviđenog tim zakonom. Također ukazuje na povredu prava na suđenje u razumnom roku, smatrajući da je konkretan postupak predugo trajao, naročito s obzirom na to da je hitan prema odredbi člana 65. važećeg Zakona o eksproprijaciji.
II.Odgovori na apelaciju
17. Vrhovni sud je istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj presudi, smatrajući da je ona donesena u skladu s domaćim procesnim i materijalnim zakonima, kao i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Kantonalni sud predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana imajući u vidu osporenu presudu Vrhovnog suda.
19. Općinski sud navodi da je odluku u konkretnom predmetu donio na osnovu pravilno provedenih dokaza i pozitivnih propisa, protiv koje je apelantica imala pravo korištenja pravnih lijekova, koje je i iskoristila.
20. Protivnik predlagača smatra da su osporene odluke pravilne i zakonite, a apelacioni navodi neosnovani. Pri tome, ističe da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi za eksproprirane nekretnine jer te nekretnine, kako navodi, nisu nikada ni eksproprirane, niti postoji potreba za njihovom eksproprijacijom, te da je opći interes za eksproprijacijom prestao, a sve na način obrazložen u osporenoj odluci, tako da se na konkretan slučaj ne mogu primjenjivati odredbe Zakona o eksproprijaciji. Protivnik predlagača također ističe da apelanticin prednik i dalje koristi predmetne nekretnine i da se one nalaze u njegovom vlasništvu. U vezi s navodima o dužini trajanja postupka, protivnik predlagača tvrdi da su oni „većim dijelom“ neosnovani jer je, kako navodi, prvobitni punomoćnik apelanticinog prednika Emir Karača svojim radnjama doprinio odugovlačenju postupka, a Općinski sud je udovoljavao svim zahtjevima i odgodama ročišta, dok su Kantonalni sud i Vrhovni sud u razumnom roku okončali postupak.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Opšte pravilo Član 360. stav 2.
(2) Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kome je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Kad zastarjelost počinje teći Član 361. stav 1.
(1) Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kad je povjerilac imao pravo da zahtijeva ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Nastupanje zastarjelosti Član 362.
Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan zakonom određenog vremena.
Odsjek 2.
VRIJEME POTREBNO ZA ZASTARJELOST
Opšti rok zastarjelosti Član 371.
Potraživanja zastarijevaju za pet godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.
Potraživanje naknade štete Član 376. st. 1. i 2.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
22. Odluka o dopuni Odluke o izgradnji Centra za borbenu obuku Vojske Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 58/03 od 24. novembra 2003. godine) glasi: I Odluci o izgradnji Centra za borbenu obuku Vojske Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 22/98) u tački II iza stava 1., dodaje se novi stav 2. koji glasi:
"Prestaje opći interes nad dijelom prostora poligona Centra za borbenu obuku Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (CBO VF BiH) na području općine Glamoč, u skladu sa priloženim shemama i kartama."
II Ova odluka stupa na snagu narednog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH.
23. Zakon o eksproprijaciji (prečišćeni tekst „Službeni list SRBiH“ br. 12/87, 38/89 i „Službeni list RBiH“ broj 15/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
(11)Ako je korisnik eksproprijacije stupio u posjed eksproprisane nepokretnosti prije pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a predlog za eksproprijaciju bude u daljem postupku pravosnažno odbijen, korisnik eksproprijacije dužan je naknaditi štetu koju je vlasnik nanio stupanjem u posjed nepokretnosti. Pravosnažno rješenje o odbijanju predloga za eksproprijaciju je izvršni naslov za vraćanje nepokretnosti u posjed vlasniku.
Član 85.
Postupak za određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.
24. Zakon o eksproprijaciji („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07, 36/10, 25/12 i 34/16). Za potrebe ove odluke koristi se tekst Zakona o eksproprijaciji („Službene novine Federacije BiH“ br. 70/07 i 36/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 62.
Ako se ne postigne sporazum o naknadi u roku od dva mjeseca od dana pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji općinska služba za upravu dostavit će, bez odlaganja, pravomoćno rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima nadležnom sudu na čijem području se nalazi eksproprisana nekretnina zbog određivanja naknade.
Organ iz stava 1. ovog člana može i prije isteka roka od dva mjeseca dostaviti rješenje o eksproprijaciji sa spisima nadležnom sudu ako iz izjava i ponašanja stranaka zaključi da se ne može postići sporazum o naknadi.
Ako općinska služba za upravu u određenom roku ne postupi prema odredbi stava 1. ovog člana, raniji vlasnik eksproprisane nekretnine kao i korisnik eksproprijacije mogu se neposredno obratiti nadležnom sudu radi određivanja naknade.
Član 63.
Visina naknade za eksproprisanu nekretninu određuje se u sudskom postupku prema okolnostima koje su postojale u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja o naknadi.
Ako je korisniku eksproprijacije predata nekretnina u posjed prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, vlasnik ima pravo birati da mu se naknada odredi ili prema okolnostima u vrijeme predaje nekretnine ili u vrijeme donošenja prvostepenog sudskog rješenja o naknadi.
Član 65.
Postupak za određivanje naknade za eksproprisanu nekretninu je hitan.
Član 70.
Odredbe ovog Zakona u pogledu određivanja naknade za eksproprisane nekretnine primjenjivat će se i u slučajevima kada je eksproprijacija izvršena na osnovu propisa o eksproprijaciji koji su bili na snazi do stupanja na snagu ovog Zakona, ako naknada nije isplaćena, s time što zakonske zatezne kamate teku od dana donošenja odluke o određivanju naknade.
Naknada iz stava 1. ovog člana tereti korisnika eksproprijacije, odnosno njegovog pravnog sljednika.
Raniji vlasnik ima pravo podnijeti zahtjev za određivanje naknade u smislu stava 1. ovog člana u roku od godinu dana od dana stupanja na snagu ovog Zakona.
Član 72.
Ovaj Zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u "Službenim novinama Federacije BiH".
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je apelanticin punomoćnik u apelaciji, pored apelantice, kao apelanta označio i apelanticinog prednika iako je on umro prije podnošenja apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud prije svega, ukazuje da prema svojoj praksi, u slučaju da utvrdi je apelant umro u toku postupka pred Ustavnim sudom, Ustavni sud u skladu s odredbom člana 63. stav (1) tačka c) Pravila Ustavnog suda obustavlja postupak po apelaciji, izuzev u slučaju ispunjenja uvjeta iz člana 63. stav (2) Pravila Ustavnog suda za nastavak postupka, odnosno ukoliko u roku od 30 dana od dana apelantove smrti, Ustavnom sudu bude podnesen pismeni zahtjev apelantovog nasljednika da preuzima nastavak postupka. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz punomoći i druge dokumentacije koja je dostavljena uz apelaciju proizlazi da je apelantica kao zakonska nasljednica (kćerka) svog prednika dala punomoć punomoćniku da podnese apelaciju protiv osporene odluke Vrhovnog suda kojom je u konačnici odbijen njegov zahtjev za isplatu naknade za eksproprirane nekretnine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema osnova za obustavljanje postupka pred Ustavnim sudom u smislu navedenih zakonskih odredbi s obzirom na to da je apelanticin prednik umro u toku postupka pred redovnim sudovima, odnosno prije pokretanja postupka pred Ustavnim sudom, a apelaciju je posredstvom punomoćnika u svoje ime podnijela apelantica kao zakonska nasljednica svog prednika. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da činjenica da je punomoćnik kao apelanta, pored apelantice, zapravo pogrešno označio i apelanticinog prednika koji je umro u toku postupka pred redovnim sudovima, a s kojom činjenicom redovni sudovi, kako to proizlazi iz dostavljene dokumentacije, nisu bili upoznati, nije od utjecaja u konkretnom slučaju jer je nesumnjivo da su ustavna prava apelantice kao njegove zakonske nasljednice (po rješenju o nasljeđivanju od 16. jula 2014. godine koje je, dakle, doneseno prije prvostepene odluke u predmetnom parničnom postupku) mogla biti povrijeđena u postupku okončanom osporenom odlukom. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud je u konkretnoj odluci kao podnosioca apelacije označio isključivo apelanticu.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 68 0 V 002150 16 Rev od 14. februara 2017. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje punomoćnik apelanticinog prednika je primio 13. aprila 2017. godine, a apelacija je podnesena 12. juna 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemenat tog prava, te prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj uz Evropsku konvenciju.
U odnosu na pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. Ustavni sud konstatira da se u konkretnom postupku odlučivalo o zahtjevu apelanticinog prednika za isplatu naknade za eksproprirane nekretnine. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građanskopravne prirode (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tačka 38), iz čega proizlazi da apelanticin prednik u predmetnom postupku, pa time i apelantica kao njegova zakonska nasljednica, uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
A. U odnosu na osporenu odluku
34. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da se povreda prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju sastoji u tome što je, prema njenom mišljenju, Vrhovni sud osporenim rješenjem proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da se u konkretnom slučaju zapravo radi o potraživanju naknade materijalne štete koje je zastarjelo u smislu odredbe člana 376. stav 1. ZOO.
35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
36. Ustavni sud se, dakle, prema navedenim stavovima, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnih propisa prilikom odlučivanja o pitanju zastarjelosti potraživanja u konkretnom slučaju.
37. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, smatra potrebnim ukazati na svoju praksu u predmetima u kojima je odlučivao o apelacijama koje su pokretale pitanje „faktičke eksproprijacije“ (vidi, npr. odluke broj AP 2986/11 od 18. novembra 2014. godine, AP 2676/11 od 9. decembra 2014. godine, AP 4312/12 od 21. jula 2015. godine i druge, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). U navedenim predmetima Ustavni sud je utvrdio kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ocijenivši da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u segmentu zastare potraživanja kada su zaključili da je potraživanje apelanata u tim predmetima zastarjelo u smislu odredbe člana 376. ZOO. Pri tome je u svim ovim odlukama ukazano na usaglašeno pravno shvaćanje redovnih sudova iz oba entiteta da zahtjev za novčanu naknadu zbog izvršene faktičke eksproprijacije ne zastarijeva imajući u vidu da su u slučaju faktičke eksproprijacije fizička ili pravna lica lišena prava vlasništva, pa je osnov tužbenog zahtjeva ustvari zahtjev za povrat vlasništva.
38. Ustavni sud, također, ukazuje na svoju praksu iz Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1499/17 od 13. februara 2019. godine u kojoj je razmatrao apelaciju Federacije Bosne i Hercegovine podnesenu protiv Rješenja Vrhovnog suda (broj 68 0 V 003043 16 Rev od 2. februara 2017. godine, koje je dakle doneseno prije rješenja Vrhovnog suda koje je osporeno konkretnom apelacijom) u kojem je također razmatrano pitanje zastarjelosti u gotovo istoj činjeničnoj situaciji kao u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud primjećuje da je u navedenom predmetu u kojem je Federacija Bosne i Hercegovine, kao i u konkretnom predmetu, imala status protivnika predlagača, utvrđeno da su rješenjem općinskog načelnika Glamoča precizirani broj od 8. maja 2000. godine eksproprirane nekretnine fizičkog lica upisane u precizirani Pl. K.O. Stekerovci za potrebe Centra za borbenu obuku vojske Federacije BiH, te da je pred nadležnim organom uprave vođen postupak radi određivanja naknade i sklopljen sporazum kojim se korisnik eksproprijacije obavezao isplatiti tom fizičkom licu precizirani novčani iznos na ime naknade za eksproprirano poljoprivredno zemljište, koji mu je i isplaćen, dok je istim sporazumom određeno da će stambeni objekti, dvorišta kao i šumsko zemljište biti predmet posebne procjene. Kako do takvog postupka nije došlo to je fizičko lice 10. aprila 2008. godine podnijelo redovnom sudu prijedlog za utvrđivanje naknade za izuzete stambene objekte, šumsko zemljište i dvorišta, postupajući po kojem je u konačnici doneseno navedeno rješenje Vrhovnog suda, osporeno navedenom apelacijom Federacije Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da je u tom rješenju Vrhovni sud, u vezi sa zastarom postupka, obrazložio da u situaciji u kojoj naknada za eksproprirane nekretnine nije nikako određena, korisnik eksproprijacije ne može s uspjehom istaći prigovor zastare povodom zahtjeva predlagača za određivanje naknade jer podnošenje takvog zahtjeva od strane ranijeg vlasnika nije vezano ni za kakav rok da bi mogla da teče zastarjelost po odredbama ZOO. Pored toga, obrazložio je da, imajući u vidu odredbe čl. 62. i 64. stav 1. važećeg Zakona o eksproprijaciji, u slučaju kada pred općinskim organom nadležnim za imovinsko-pravne odnose nije postignut sporazum o visini naknade u propisanom roku, a taj organ propusti da rješenje o eksproprijaciji sa svim spisima, radi zaključenja sporazuma o naknadi, dostavi sudu na čijem području se nalazi nekretnina, raniji vlasnik ne može da snosi nikakve posljedice u vidu gubitka prava na zahtjev sudu da odredi naknadu ili gubitka prava na naknadu koja još uvijek nije određena. Ustavni sud je u navedenoj odluci o dopustivosti i meritumu (broj AP 1499/17 od 13. februara 2019. godine) zaključio da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenog rješenja dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge u pogledu primjene materijalnog prava i u vezi s prigovorom zastare, te da je na taj način ispoštovao garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
39. Dovodeći praksu iz navedenih predmeta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u odlukama koje su donesene u predmetnom postupku utvrđeno da su rešenjem općinskog načelnika Glamoča precizirani broj od 8. maja 2000. godine, a koje je postalo pravomoćno istog dana, potpuno eksproprirane nekretnine apelanticinog prednika upisane u PL 80 KO Stekerovci (i to, poljoprivredno zemljište, precizirani objekti, dvorište, šuma i šumsko zemljište) za potrebe Centra za borbenu obuku vojske FBiH, te je određeno da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed ekspropriranih nekretnina danom pravomoćnosti tog rješenja, a da će se na njima izvršiti uknjižba prava raspolaganja i korištenja na ime korisnika eksproprijacije nakon pravomoćnosti tog rješenja. Također je utvrđeno i da su na osnovu tog rješenja o eksproprijaciji apelanticin prednik i protivnik predlagača pred organom uprave 8. maja 2000. godine sklopili sporazum o naknadi za poljoprivredno zemljište eksproprirano predmetnim rješenjem, koja naknada je i isplaćena apelanticinom predniku, ali da nikada nisu sklopili sporazum o naknadi za ostale nekretnine eksproprirane tim rješenjem (precizirani objekti, dvorište, šuma i šumsko zemljište), zbog čega je apelanticin prednik 29. maja 2008. godine podnio zahtjev Općinskom sudu za određivanje naknade za te nekretnine, o kojem je u konačnici odlučeno osporenom odlukom Vrhovnog suda. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova donesenih u predmetnom postupku, kao ni dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je to rješenje o eksproprijaciji ikada poništeno, niti na drugi način stavljeno van snage, pa čak ni nakon što je donesena Odluka o dopuni Odluke o izgradnji Centra za borbenu obuku vojske FBiH („Službene novine FBiH“ broj 58/03 od 24. novembra 2003. godine) kojom prestaje opći interes nad dijelom prostora poligona Centra za borbenu obuku Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (CBO VFBiH) na području općine Glamoč, u skladu s priloženim shemama i kartama, a na koju odluku se pozvao Vrhovni sud u osporenom rješenju. Ovo naročito s obzirom na to da navedenom odlukom uopće nije određeno da će se poništiti ili na drugi način staviti van snage ranije donesena rješenja o eksproprijaciji za potrebe Centra za borbenu obuku vojske FBiH.
40. Ustavni sud konstatira da iz navedenog proizlazi da je postupak eksproprijacije u konkretnom slučaju proveden i predmetno rješenje o eksproprijaciji, a koje ovlašćuje protivnika predlagača da uđe u posjed ekspropriranih nekretnina i da upiše svoje pravo raspolaganja i korištenja, i dalje egzisistira. Pri tome, Ustavni sud ukazuje na to da protivnik predlagača ničim nije dokazao svoje navode iz odgovora na apelaciju da apelanticin prednik i dalje koristi predmetne nekretnine i da se te nekretnine nalaze u njegovom vlasništvu. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženje prvostepenog rješenja donesenog u predmetnom postupku proizlazi da je apelanticin prednik živio kod apelantice. Imajući u vidu naprijed navedeno, kao i spomenutu praksu Ustavnog suda u kojoj su razmatrane apelacije, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, obrazlažući osnovanost prigovora zastare u smislu odredbe člana 376. ZOO, u konkretnom slučaju, proizvoljno se pozivajući na odredbu člana 31. stav 11. ranijeg Zakona o eksproprijaciji, proizvoljno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o naknadi materijalne štete, a ne o naknadi povodom eksproprijacije. Naime, Ustavni sud ukazuje da odredba člana 31. stav 11. ranijeg Zakona o eksproprijaciji regulira situaciju u kojoj je korisnik eksproprijacije stupio u posjed eksproprirane nekretnine prije pravomoćnosti rješenja o eksproprijaciji, a prijedlog za eksproprijaciju bude u daljnjem postupku pravomoćno odbijen, o čemu se nesporno ne radi u konkretnom slučaju s obzirom na to da je u konkretnom slučaju doneseno pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, a koje ni nakon donošenja odluke od 2003. godine nije poništeno, niti na drugi način stavljeno van snage. Također, u vezi s pozivanjem Vrhovnog suda na odredbe člana 62. važećeg Zakona o eksproprijaciji, Ustavni sud zapaža da je odredbama navedenog člana stipulirana mogućnost, ali ne i obaveza ranijeg vlasnika eksproprirane nekretnine da se neposredno obrati nadležnom sudu radi određivanja naknade, te da odredbama navedenog člana nisu propisani nikakvi rokovi za njegovo neposredno obraćanje nadležnom sudu. Dakle, iz svega naprijed navedenog proizlazi da obrazloženje osporenog rješenja ukazuje na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava prilikom odlučivanja o prigovoru zastarjelosti zahtjeva za isplatu naknade za eksproprirane nekretnine.
41. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. B. U odnosu na suđenje u razumnom roku
42. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
43. U odnosu na apelacione navode o kršenju prava na donošenje odluke „u razumnom roku“, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut 29. maja 2008. godine prijedlogom apelanticinog pravnog prednika za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine, a da je okončan rješenjem Vrhovnog suda 14. februara 2017. godine. Dakle, cjelokupan postupak je trajao osam godina i devet mjeseci. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da će u konkretnom slučaju razmotriti razumnost ukupnog trajanja predmetnog postupka, bez obzira što je u tom postupku učestvovao apelanticin prednik, a ne apelantica (mutatis mutandis, Odluka Ustavnog suda broj AP 871/17 od 8. maja 2019. godine).
B.1. Analiza dužine trajanja postupaka
44. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da se radilo o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali razmotriti. S druge strane, Ustavni sud zapaža da, imajući u vidu zaključak iz prethodnih tačaka ove odluke, proizlazi da se radi o postupku određivanje naknade za eksproprirane nekretnine, a koji je hitan prema izričitim zakonskim odredbama i ranijeg, a i važećeg Zakona o eksproprijaciji.
45. Analizirajući dužinu trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud primjećuje da u konkretnom slučaju, nasuprot paušalnim navodima protivnika predlagača, nema elemenata koji ukazuju na to da je apelanticin prednik svojim ponašanjem doprinio dužini trajanja postupka. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je postupak pred Općinskim sudom trajao više od sedam godina, za što Općinski sud nije ponudio nikakvo opravdanje. S druge strane, Ustavni sud smatra da Kantonalni i Vrhovni sud nisu u bitnom doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka jer su svoje odluke donosili u razumnim rokovima.
46. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. B.2. Pitanje naknade nematerijalne štete
47. U skladu sa članom 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda jer dodjeljivanje kompenzacije zbog utvrđene povrede određenih ustavnih prava predstavlja izuzetak, a ne pravilo.
48. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da apelantici treba na ime naknade nematerijalne štete isplatiti ukupan iznos od 1.200 KM.
49. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona 10 s obzirom na sjedište Kantonalnog suda, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
50. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom prekršena i prava iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i kršenje tih prava vezuje za primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, kao i na utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno razmatra navode o kršenju navedenih prava.
VIII.Zaključak
51. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud u osporenoj odluci proizvoljno primijenio materijalno pravo konstatirajući da je osnovan prigovor zastare potraživanja naknade štete u smislu odredbi člana 376. ZOO u konkretnom slučaju u kojem su apelantu pravomoćnim rješenjem o eksproprijaciji eksproprirane predmetne nekretnine, koje nikada nije stavljeno van snage, niti je sklopljen sporazum o isplati naknade za te nekretnine. Također, trajanje postupka od osam godina i devet mjeseci, od čega više od sedam godina pred Općinskim sudom, a da taj sud nije ponudio nikakvo obrazloženje u vezi s tako dugim trajanjem postupka i u kojem nema dokaza za tvrdnju da je apelanticin prednik uzrokovao dužinu njegovog trajanja, ne korespondira sa standardnom donošenja odluke „u razumnom roku“.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević